A Bog, gdje je on i što je njegova volja i što ova zbivanja znače u djelovanju te njegove volje? Znače li uopće nešto, ili baš ništa?

Kroz cigle sekunde su mi se postavljala ova pitanja. Bila su bez odgovora, ali mi je podsvijest govorila da i odgovori negdje postoje te da u svemiru postoje i razlozi i svrha. Da postoji Bog, pa ma se njegovo bivstvo ne podudaralo s nijednom ljudskom predstavom o njemu. To me je umirilo i u tili čas mi dalo snagu da ni najmanjeg straha ni tjeskobe nisam osjećao za fizički život. Štoviše, da s fizičkim nestajanjem ne prestaje moje bivstvovanje. Makar naoko prepušten nekom zločestom biću i ovim njegovim instrumentima koji će nakon nekoliko minuta opet otvoriti vrata moje ćelije i ne znam što učiniti sa mnom, vidio sam i njihov konac, za koji sam bio uvjeren da će biti bijedan i žalostan. Ne može čovjek, koji ovakve momente ne doživi, zamisliti s kojom brzinom tada naš mozak i svijest rade te kojom munjevitom brzinom izvlači i reda slike iz cijelog nam života, doživljenog stvarno i onog koji je postojao u predodžbama za budućnost. U takvim nastupima nasilne životne prekretnice, prekidanja njegove fizičke životne niti, čovjeku dođu pred oči njegova djeca, žena, rođaci i prijatelji, pa i čitav njegov narod od koga ga se odsijeca, ali svejedno nema osjećaj da poslije toga neće biti s njima, naprotiv, čak možda više nego prije toga.

Eto takvi su bili moji osjećaji u tim minutama čekanja. Međutim, uza sve to osjećanje da je to, što je prethodilo, neizbježivo, bila je negdje u meni neka ćelija koja je sadržavala ili šaptala mogućnost preokreta, usprkos kratkom vremenu za to. Moje su se ruke automatski digle na molitvu koja je više bila traženje dodira sa Svemogućim nego što drugo. U tom času nisam vidio više svoje ćelije nego veliki sivi mrak na kojem se u sredini pojavila jedna točka, slična sitnoj zvijezdi. Kroza me je nešto prostrujalo i ja sam toga časa stekao uvjerenje da sam uhvatio vezu sa Svesilom, te sam sjeo na moju slamnjaču mirno.

Susret sa smrću u tamnici, iz knjige “Uspomene na političke ljude i događaje”, Zagreb 1969, 296.

Tekst je preuzet iz knjige fra Bonaventure Dude “Ja Bogu povjerih svoj štap”, o kojoj više možete saznati na poveznici ovdje.