MUDROST SVECA

Sveti Ivan Maria Vianney – Pouka o križu i trpljenju

Promatrajte dobro život svetaca, gledajte put, kojim su oni išli. Kad nisu imali ništa trpjeti, mislili su da su nesretni i da ih je Bog zapustio.

ivan maria vianney križ

Foto: Shutterstock.com

Htjeli, ne htjeli, moramo trpjeti. Nekoji ljudi trpe poput dobroga razbojnika, a drugi su kao onaj zli. Obojica su morali trpjeti iste muke, no jedan je znao steći trpljenjem zasluge: primio je u duhu trpljenje kao pokoru. Kada se poslije toga obratio raspetom Spasitelju, čuo je iz njegovih usta utješljivu riječ: “Zaista još danas bit ćeš sa mnom u raju.” Drugi pak ponavljaše bogumrske kletve i psovke, mrmljaše, te je umro u najgroznijem zdvajanju.

Dva su načina trpljenja: trpljenje s ljubavlju i trpljenje bez ljubavi. Sveci su trpjeli posve strpljivo, radosno i postojano, jer su ljubili. Mi pak trpimo mrmljajući, srdito i nezadovoljno, jer ne ljubimo. Kada bismo uistinu Boga ljubili, tada bismo također ljubili i križeve, štoviše, željeli bismo ih i tražili bismo ih. Veselili bismo se, da možemo trpjeti iz ljubavi prema Onomu, koji je toliko trpio za nas. Zar imamo uzroka, da se tužimo? Gledaj siromašne pogane! Oni nisu tako sretni da poznaju Boga i njegove neizmjerne savršenosti, a ipak nose tolike i iste križeve poput nas, ali nemaju istog veselja kao odabranici.

Velite, da je teško trpjeti. Ne, trpjeti je utješljivo, ugodno i sreća, ali dok trpimo moramo ljubiti, a ljubiti dok trpimo. Gledajte, djeco moja, na putu križa težak je samo prvi korak. Strah pred križevima naša je najveća pogreška. Činili mi što mu drago, ipak nas stigne križ, jer mu nikako ne možemo izbjegnuti. Zašto ne ljubimo dakle svoj križ, zašto ga ne upotrijebimo kao štap u nebo? Na žalost većina ljudi odvraća se od križa. Što se pak više od njega udaljuju, to ih još jače udara i pritišće. Budite mudri i pođite mu u susret, kao apostol Andrija. Kada je vidio podignut križ, na kome je imao izdahnuti, uskliknuo je: “Zdravo, mili križu! Primi me ti u naručaj svoj! Otmi me ljudima i vrati me mome Učitelju, koji me je spasio po tebi!”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upamtite dobro, djeco moja: tko ide u susret križu, izbjegne križevima! Moguće da se i sastane s križevima, ali je zadovoljan, jer ih želi i žarko ljubi. Križevi ga združuju s Isusom, čiste ga, odvraćaju od ovoga svijeta, odstranjuju mu iz srca sve zapreke, pomažu mu u životu, kako nam pomaže most preko vode. Promatrajte svece: ako nisu bili proganjani, tada proganjahu sami sebe. Jednoć se potuži neki pobožni redovnik Gospodinu, da ga proganjaju, ovako: “Gospodine, što učinih, da me tako zlostavljaju?” Gospodin mu odgovori: “A što učinih ja, kada me onako zlostavljahu na Kalvariji?” Redovnik ga razumje, proplaka, zamoli oproštenje i nije se nikada više tužio. Kršćanin, živi među križevima kao riba u vodi. Promatrajte sv. Katarinu, imala je dvije krune, jednu čistoće, a drugu mučeništva. I sretna je ova svetica, jer je više ljubila trpljenje od grešnog užitka.

Koliku slast u trpljenju kušaju one duše, koje su se sasvim predale Bogu! Njihovo je trpljenje kao ocat, u koji smo nalili mnogo ulja. Ocat ostaje uvijek ocat, ali blagost ulja umanji njegovu žestinu, te je gotovo i ne opažamo.

U jednoj župi bijaše neki dječak kojega je bolest teško prikovala uz krevet. Rekoh mu: “Zar ne, sinko moj, ti trpiš mnogo?” Mali odgovori: “Ne, gospodine župniče, danas ne osjećam ništa od mojih jučerašnjih, a sutra neću više ništa osjećati od mojih današnjih boli.” “Zar ne bi želio ozdraviti?” “Ne, jer prije nego sam obolio, bijah vrlo nevaljan, pa bih mogao opet postati, ako bih ozdravio. Zato volim da ostanem bolestan do volje Božje.”

Ta patnja bijaše sigurno ocat, ali ju je blažilo ulje. Mi toga ne shvaćamo, jer smo odviše zadahnuti zemaljskim dubom. Posramljuju nas eto djeca, u kojima je Duh Božji. Tužimo se, mrmljamo i prkosimo, kad nam dragi Bog pošalje križeve. Vrlo smo osjetljivi na sve, što nas stigne, uvijek bismo htjeli biti ovijeni u svilu!

Križem zaslužujemo Nebo. Bolesti, napasti i trpljenja i to su križevi, koji nas vode u nebo. Brzo će proći zemaljski život sa svim svojim patnjama. Pogledajmo svece, koji su već u nebesima. Dragi Bog ne zahtijeva od nas tjelesno mučeništvo. On traži samo mučeništvo srca i volje. Naš je uzor božanski Spasitelj. Uzmimo zato svoj križ na se i slijedimo ga. Radimo poput Napoleonovih vojnika. Jednom su morali preko nekoga mosta, na koji bijahu upereni topovi, i nitko se nije usudio preko mosta. Tada Napoleon uze barjak, i pođe prvi preko mosta, a svi ostali nagrnuše za njim. Učinimo i mi tako i pođimo za dragim Spasiteljem, koji ide s križem pred nama.

Križ su nebeske ljestve. Kako je utješno trpjeti, kad nas vidi Bog, pa možemo na večer pri ispitivanju savjesti reći: Sretna si, dušo moja, jer si danas bila dvije ili tri ure slična Isusu Kristu; bila si zajedno s njim bičevima, trnjem krunjena i razapeta. O, koliko će biti to blago za smrt! Ugodno će biti umrijeti, ako budemo živjeli s križem.

Morali bismo trčati za križem, kao lakomci za novcem. Jedino nas križevi mogu osigurati za sudnji dan. Veselit ćemo se na sudnji dan, što smo trpjeli, ponosni ćemo biti, što bijasmo ponižavani, a naše žrtve bit će jedino naše bogatstvo.

Ako vas tko zapita: “Što moram činiti da se obogatim?” — “Raditi!” reći ćete. A hoćemo li doći u nebo, moramo trpjeti. Bog nam kaže put po Šimunu Cirencu, koji zove svoje prijatelje da mu pomognu nositi križ. Bog hoće da svoj pogled ne odvraćamo nikada od križa. Zato ga stavljamo u kuće, na putove, raskršća i brda, da promatrajući ga sjetimo se koliko nas je Bog ljubio. Križ obuhvaća svijet, jer gleda na sve četiri strane svijeta. Za svaku je jedan dio određen. Križevi su na putu u nebo kao čvrsti kameni most, koji vodi preko rijeke. Kršćani, koji ne trpe, prelaze rijeku po slabom mostu, i uvijek su u strahu, da im se ne sruši pod nogama.

Tko ne ljubi križ, može se doduše spasiti, ali će biti kao malena zvijezda na nebu. Tko se pak za dragoga Boga borio i topio, sjat će kao sjajno sunce. Preobraze li se naši križevi u plamenu ljubavi, slični su hrpi trnja, koje bacimo na oganj, i ona izgori, a ostane samo pepeo. Trnje je tvrdo i oštro, ali je pepeo mekan. Metni zreo grozd u tijesak, iscurit će sladak sok. I naša duša pod pritiskom križa daje sok, koji nas krijepi i hrani. Jesmo li bez križa, suhi smo; nosimo li bilo kakav križ s pouzdanjem, ćutimo slatkoću, kao da smo već u nebu. S nama je i dragi Bog i Blažena Djevica i svi sveci.

Nevolje nas vode do podnožja križa, a križ nas dovodi pred nebeska vrata. Hoćemo li prispjeti onamo, moramo ići uzbrdice, biti poniženi, prezreni i pogaženi. U ovoj dolini suza sretni su samo oni, koji usred patnja sačuvaju mir srca, jer oni kušaju radost djece Božje. Sva su trpljenja slatka, ako trpimo sjedinjeni, s Isusom. Promatrajte dobro život svetaca, gledajte put, kojim su oni išli. Kad nisu imali ništa trpjeti, mislili su da su nesretni i da ih je Bog zapustio.

sv. Ivan Maria Vianney


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. veljače 2018.

Možda vam se svidi