Huljenje je neprijatelj i protivnik koji je mnogo opasniji od svih drugih. Što je još gore nismo u stanju bogohulne misli bez poteškoća ispovjediti svom duhovnom liječniku. Zato su mnogi često padali u očaj i gubili nadu. Taj opaki grijeh kao crv u drvetu razara nadu.

Taj zloduh često tijekom liturgijskog slavlja, i u samom času pretvorbe, huli na Gospodina i njegove svete darove, što je najjasniji dokaz da te nepojmljive i neizrecive riječi u nama ne izgovara naša duša već zloduh bogomrzac, koji je bačen s neba zbog toga što je i ondje pokušao huliti na Gospodina, jer da su te nepristojne i nedolične riječi zaista moje, kako bih se onda primivši dar klanjao? Kako bih mogao u isto vrijeme psovati i blagoslivljati?

Mnoge je ljude taj obmanjivač i upropastitelj duša dovodio i do ludila. Nijedna druga pomisao ne ispovijeda se tako teško kao ta. Zato ona često u mnogih dočeka i starost. A zlim dusima ništa tako ne daje snage o napadima na nas kao neispovjeđeni grijesi skriveni u srcu.

Nitko ne treba sebe smatrati začetnikom takvih pomisli. Gospodin je poznavatelj srdaca. On zna da takve riječi nisu naše već naših neprijatelja.

Pijanstvo je uzrok spoticanja, a oholost je uzrok nedostojnih misli. I mada onaj koji se spotaknuo nije kriv za samo spoticanje, za pijanstvo će svakako biti kažnjen.

Kad počnemo molitvu, nečiste misli ustaju protiv nas, kad se molitva završi odmah nestaju. One se nerado upuštaju u borbu s onima koji ne obraćaju pažnju na njih.

Čovjek koji se želi izbaviti od duha huljenja, neka zna da za te misli nije kriva njegova duša nego nečisti duh, koji je rekao Gospodinu: Sve ovo dat ću tebi ako padneš i pokloniš mi se (Mt 4,9 ). Zato i mi, prezirući ga i ne pridajući nikakvo značenje tim mislima, recimo: Odlazi od mene, Sotono! Gospodinu Bogu svom ću se klanjati i njemu jedinome služiti. (Mt 4,10)

Tko bi na neki drugi način htio pobijediti zloduha huljenja, sličan je čovjeku koji bi pokušao svojim rukama uhvatiti munju. Kako uhvatiti i kako raspravljati i boriti se s onim koji odjednom, kao vjetar uleti u srce, u trenu izgovori riječ i odmah nestane? Svi drugi protivnici stoje i prihvaćaju borbu, oklijevaju i daju vremena onomu koji ih želi napasti, ali ovaj nije takav. Naprotiv tek što se pojavi, odstupa; tek što progovori, bježi.

Taj zloduh često se vrti oko umno najjednostavnijih i najbezazlenijih jer se oni time uznemiruju i zbunjuju mnogo više nego drugi ljudi. U njima se sve to zbiva, može se reći, ne po oholosti nego po zavisti zloga duha. Prestanimo suditi i osuđivati bližnjega pa se nećemo plašiti takvih misli. Prvo je uzrok i korijen drugoga.

Tko prezre toga zlog duha, oslobađa se napasti, a tko se kani s njim boriti na neki drugi način, podleći će mu – jer tko hoće riječima svladavati duhove, sličan je čovjeku koji želi zaključati vjetrove.

Gornji tekst izvadak je iz knjige sv. Ivana Klimaka “Ljestve ili 30 stuba do raja” nakladnika “Novena” u biblioteci “Stella Maris”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.