„U ljetopisima Reda sv. Dominika pripovijeda se u tu svrhu primjer o sv. Albertu Velikom, koji bijaše učitelj sv. Tomi Akvinskom. Još od djetinjstva svoga Albert je Veliki vrlo štovao Gospu i Njoj na čast svaki dan obavljao neke pobožnosti. Njenom pomoći i zagovorom stupi u Red sv. Dominika u dobi od šesnaest godina. I pripovijeda se o njemu, da kao mladić ne bijaše nikako oštrouman, nego tupe pameti i slabo nadaren. Pa kako se vidio u kolu mnogih i vrlo oštroumnih svojih suučenika, tako je klonuo duhom, da ga je napast stavila u toliku pogibao, te je već odlučio, da svuče redovničku haljinu.

Dok su ga mučile takve misli, dođe mu pomoć na čudnovat način po jednom viđenju. Pričini mu se jedne noći u snu, da prislanja ljestve uza zid samostanski, da se po njima uspne i izađe iz samostana. Penjući se po njima, opazi gore četiri časne gospođe, od kojih jedna kao da je bila gospodarica drugih. Kad se uspeo već blizu njih, pograbi ga jedna i baci niz ljestve, ne dajući mu izaći iz samostana. Pokuša i drugi put da se uspne, a druga gospoda učini s njim isto, što i prva. Htjede se i po treći put uspeti a treća ga gospoda upita, zašto hoće da ode iz samostana. Sav postiđen odgovori: »Idem, gospodo, jer vidim, da moj drugovi napreduju u filozofiji, a ja se uzalud mučim. Stid, što ga zbog toga trpim, goni me, da ostavim Red.« I reče mu gospoda: »Ona gospoda, koju vidiš ondje – pokazujući na četvrtu jest Majka Božja i Kraljica neba, čije smo mi tri službenice. Preporuči se Njoj, a mi ćemo ti pomoći i moliti Je da se zauzme za te kod svog blagoslovljenoga Sina, da ti da bistar um te mogneš napredovati u naukama.«

Čuvši to brat Albert, razveseli se jako. Nato ga privede ona gospoda k Blaženoj Djevici, koja ga lijepo primi. Zapitan, što tako silno prosi, odgovori: »Da razumijem filozofiju, koju učim, a ne razumijem.« A Kraljica mu neba reče, neka se umiri i neka samo dalje uči, jer u toj će struci postati glasovit muž. »Ali da znaše, pridoda ona, »da ti to dolazi od Mene, a nije plod tvoga uma i sposobnosti; nekoliko dana prije smrti, kad budeš javno predavao, zaboravit ćeš sve, što si znao. To ga viđenje utješi, i od toga dana napredovao je ne samo u filozofiji, nego i u bogosloviji i u nauci Sv. Pisma, kako to svjedoče njegova djela, što ih je napisao. A tri godine pred smrt, kad je predavao u gradu Kölnu, izgubi posvema pamćenje, koliko se odnosilo na znanost, kao da u svom životu nikad nije ništa učio. – Možda bijaše to i pokora, što glede primljenih darova i sposobnosti nije bio dosta odan u volju Božju. Sjetivši se onog viđenja, kad je htio otići iz Reda, pripovjedi javno slušateljima sve, što se bješe tada dogodilo, oprosti se od njih. Tad se povuče u svoj samostan i dade se sav na molitvu i razmišljanje.“

Izvor: Alfonzo Rodriguez, Vježbaj se u kršćanskoj savršenosti, Zagreb, 1936.