DOKAZI NADNARAVNOGA

‘Gran milagro’, čudo nad čudima u Calandi u kojem je mladom Španjolcu ponovno izrasla amputirana noga

Talijanski pisac i publicist Vittorio Messori 1998. napisao je knjigu o događajima u Calandi koji sve do danas šokiraju medicinske stručnjake

Ovaj fenomen sve do danas šokira liječnike koji ga uporno pokušavaju rastumačiti.

Protagonist događaja je Miguel Juan Pellicer, aragonski težak rođen 25. ožujka 1617. u gradiću Calandi. Bio je drugo od osmero djece siromašne seljačke obitelji. Kronike donose da su njegovi roditelji bili “prostodušni i siromašni radnici, dobri i bogobojazni kršćani koji su gajili veliku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, dobra i čestita života”.

Početkom 1637. mladi je Miguel Juan napustio dom. Nije htio biti na teret svojim starim roditeljima i zato je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Našao je zaposlenje u okolici Castellóna de la Plane, kao najamnik na posjedu svojega ujaka Jaimea Blasca. Krajem srpnja 1637. doživio je tešku nesreću dok je do staje prevozio žito u kolima koja su vukla dvije mule. Jahao je na leđima jedne od njih i u jednomu je trenutku pao na zemlju. Kotač kola prešao mu je preko desne noge i slomio mu potkoljeničnu kost.

Njegov ga je ujak Jaime odveo prvo u Castellón, a potom u Valenciju udaljenu 70 kilometara. Iz liječničke dokumentacije, koja je i danas sačuvana, možemo vidjeti da se Miguel Juan javio u bolnicu Hospital Real u ponedjeljak 3. kolovoza 1637. Bio je “odjeven u pohabanu odjeću sive boje”, glasi zapis Pedra Torrosellasa, koji je zabilježio njegov prijam u bolnicu. Miguel Juan ostao je tu do 8. kolovoza, ali liječnici mu nisu mogli pomoći.

Odlučio je vratiti se u Aragoniju. Čeznuo je za rodnim krajem, a osim toga je računao da će mu liječnici u Zaragozi moći pomoći. U tomu se gradu, naime, nalazila jedna od najuglednijih bolnica u Španjolskoj (Real y General Hospital de Nuestra Senora de Gracia). Ta je odluka bila vrlo riskantna – morao je sa slomljenom nogom prijeći više od 300 kilometara bez novca i prijevoznoga sredstva, s tim da je dio puta prolazio kroz planine. Međutim, dvadesetogodišnjak je procijenio da nema što izgubiti. Put od Valencije do Zaragoze prešao je za više od 50 dana.

Miguel Juan Pellicer došao je do aragonske prijestolnice početkom listopada. Putem se oslanjao na štake i skakutao na drvenoj nozi na koju je oslonio desno koljeno. Slomljenu je potkoljenicu vezao uz bedro. Tijekom putovanja namjerno je zaobišao rodnu Calandu jer se stidio pokazati se pred svojima u takvu stanju. Stigavši u Zaragozu prvo je otišao u svetište Gospe od Stupa i tamo se ispovjedio i pričestio, a tek se nakon toga javio u bolnicu. Zbog visoke temperature prvo su ga smjestili na odjel gdje su bili pacijenti u groznici, a kasnije su ga prebacili na odjel kirurgije.

Liječnički konzilij koji ga je pregledao sastojao se od najuglednijih liječnika Aragonije na čelu s profesorom Juanom de Estangom, upraviteljem odjela i predavačem na Sveučilištu u Zaragozi, a s njim su bila i dva poznata kirurga: Diego Millaruelo i Miguel Beltrán. Svi su se složili da je amputacija noge jedini način da spase pacijentu život. Ud su opisali kao “jako oteknut i zahvaćen gangrenom”. Noga mu je pocrnjela.

Sredinom listopada 1637. Diego Millaruelo i Juan de Estanga odrezali su bolesniku desnu nogu “četiri palca ispod koljena”. Tijekom operacije koristili su pilu, skalpel i usijano željezo za kauterizaciju. U to vrijeme nisu bila poznata sredstva za anesteziju pa su pacijenta morali svezati za krevet. Kako bi mu barem malo olakšali bol, dali su mu alkohol. Prema svjedočenjima, Miguel Juan urlao je od boli i zazivao Gospu od Stupa u pomoć.

Odrezanu nogu s poda je podigao mladi stažist Juan Lorenzo Garcia koji je asistirao tijekom operacije. Prvo ju je odnio do kapele, a potom ju je zakopao na bolničkome groblju. Kasnije je posvjedočio da ju je pokopao položivši je vodoravno, u “rupi dubokoj jedan dlan”. Odrezani je ud vidjelo više osoba, među njima liječnici, medicinske sestre i svećenik kapele o. Pascual del Cacho.

Miguel Juan Pellicer pušten je iz bolnice tek na proljeće 1638., opremljen drvenom protezom i štakom. Kao invalid nije mogao pronaći posao i stoga je postao prosjak. U to je vrijeme zbor kanonika u svetištu Gospe od Stupa izdavao prosjacima posebnu dozvolu da smiju prositi na području svetišta. Mladi je invalid tako postao “profesionalni prosjak” (pordiosero de plantilla).

Iduće dvije godine Miguel Juan je gotovo svakoga dana sjedio ispred ulaza u crkvu ispruženih dlanova. Po tadašnjemu je običaju pokazivao svoju ranu kako bi svatko mogao vidjeti da mu je noga amputirana. Njegova mladost i očit invaliditet privlačili su pozornost prolaznika i stoga nije neobično što su ga u tomu gradu od 25 000 stanovnika uskoro svi poznavali.

Prosjak iz Calande, međutim, nije gubio nadu da će ozdraviti i da će mu noga – ponovno izrasti. Svakoga su mu dana zaposlenici u svetištu davali malo ulja iz svjetiljaka koje su palili u kapeli Majke Božje i s tim je uljem on premazivao batrljak svoje noge. Profesor Juan de Estanga, koji je s vremena na vrijeme dolazio provjeriti zdravlje svojega pacijenta, upozoravao ga je da to ne čini. Kirurg je rekao mladiću da mu zbog toga rana ne će moći dobro zacijeliti, ali mladić se na to nije obazirao i nastavio je mazati nogu uljem.

Početkom ožujka 1640. u svetište u Zaragozi hodočastila su dvojica svećenika iz Calande, o. Jusepe Herrero i o. Jaime Villanueva. Bili su iznenađeni prepoznavši svojega zemljaka u invalidu koji je prosio ispred ulaza u crkvu i potom ga stadoše nagovarati da se vrati u svoju rodnu kuću koju nije posjetio tri godine. Miguel Juan se branio govoreći: “Kako se mogu vratiti svojima, ja koji sam otišao od kuće protivno njihovoj volji, lijep i zdrav, a sada se vraćam bez noge?”

Svećenici su ga naposljetku uspjeli nagovoriti i mladić se zaputio kući. U tjedan dana prešao je 118 kilometara između Zaragoze i Calande, vozeći se kolima ili jašući na muli putnika koje bi susreo. Roditelji su ga srdačno primili pa je mladi invalid koji je upravo bio navršio 23 godine odlučio ostati s njima.

Nije mogao pomagati u poljoprivrednim poslovima, a nije htio ni biti na teret pa je odlučio i dalje prositi za život. U to su vrijeme u Španjolskoj uprave općina izdavale prosjacima posebne dozvole da traže milostinju, koje su sadržavale i opis, razlog zašto ne mogu zarađivati za život. Miguel Juan je od uprave općine Belmonte de Mezquín dobio upravo takvu ispravu koja je potvrđivala njegov težak invaliditet. Bila je to neka vrsta “potvrde o autentičnosti”, dokaz da prosjak nije varalica. S tim je dokumentom Miguel Juan jašući na magarcu obilazio kraj i molio milostinju.

29. ožujka 1640. nije otišao prositi, nego je cijeloga dana pomagao roditeljima u polju. Navečer, s većim bolovima u nozi nego inače, htio je što prije leći u krevet, ali nije mogao: po odredbi vlasti pod njihovim je krovom te noći trebao prespavati vojnik kraljevske vojske. Španjolska je u to vrijeme bila u ratu s Francuskom i dvije su konjičke jedinice bile na putu prema nestabilnoj Kataloniji. Jedna od njih noćila je u Calandi. Mjesni bilježnik Lázaro Macario Gómez smjestio je jednoga vojnika u kuću Pellicerovih. Miguel Juan je zato morao ustupiti svoj krevet mladome konjaniku, a sam je nakon večere išao spavati u sobu svojih roditelja, prostrvši pokrivač na pod pokraj njihova kreveta. Svoj je pokrivač dao vojniku, a sam se pokrio očevim kratkim kaputom. Bilo je deset sati navečer.

Prije 11 sati u sobu je ušla njegova majka, Maria Blasco Pellicer, noseći uljanicu u ruci. Odmah je osjetila, kako je kasnije izjavila na svjedočenju, “ugodan miris, miris kakav nikada prije nije osjetila”. Kada se sa svijećom približila ležaju, ispod kaputa kojim je bio pokriven njezin sin ugledala je – dvije noge. U prvi je tren pomislila da je došlo do pogrješke te da umjesto njezina sina tamo leži vojnik. Zato je otišla po muža kako bi on razriješio tu situaciju. Stari Miguel Pellicer Mayo ušao je u spavaonicu i povukao plašt sa spavača. Bračni je par s čuđenjem ustanovio da te dvije noge pripadaju njihovu sinu.

Majka i otac pokušali su probuditi sina, ali on je čvrsto spavao. No njihovi su krici zato probudili ostale ukućane koji su se okupili i šokirani stali promatrati neobičan prizor. Na koncu se probudio i Miguel Juan. Kada je razabrao što se dogodilo, zamolio je oca da mu “pruži ruku i oprosti svojemu sinu sve čime ga je uvrijedio”. Kada su ga upitali kako je ponovno dobio amputiranu nogu, ponavljao je da nema pojma i da je čvrsto spavao. Rekao je samo da je sanjao da se nalazi u kapeli svetišta Gospe od Stupa u Zaragozi i da maže nogu uljem iz svjetiljke. Rekao je još da se pred spavanje, kao i svake večeri, molio Mariji za ozdravljenje.

Već u zoru 30. ožujka cijeli je grad znao za čudesan događaj. U domu Pellicerovih okupilo se mnoštvo ljudi, među njima i gradonačelnik Calande Miguel Escobedo, njegov na dvor u Madridu. Došla su i dva mjesna kirurga – Juan de Rivera i Jusepe Nebot – koji su mu pregledali nogu. S čuđenjem su ustanovili da ne mogu pronaći nikakvo medicinsko objašnjenje za ono što se dogodilo. Nogu su vidjeli i pripadnici konjice koji su istoga dana krenuli dalje na put u Kataloniju proširivši vijest o čudu po cijeloj Španjolskoj.

Na temelju tih glasina već 2. travnja, dakle 70 sati nakon čudesnoga događaja, u Calandu je stigao i doktor Miguel Andreu, kraljevski bilježnik iz Mazaleóna. Taj je državni dužnosnik proveo istragu i saslušao svjedoke pod prisegom, a potom je napisao službeni dokument kojim je u ime svjetovnih vlasti potvrdio autentičnost čuda. Dokument koji je sastavio i potpisao i danas se nalazi na istaknutu mjestu u uredu gradonačelnika Zaragoze.

Gotovo odmah nakon čudesnoga ozdravljenja Miguel Juan Pellicer s čuđenjem je shvatio da je desna noga koja mu je izrasla tijekom sna ista ona noga koju su mu odrezali prije dvije i pol godine i potom je zakopali na groblju u Zaragozi. Shvatio je to po nekoliko velikih ožiljaka koje je imao na nozi prije amputacije. Bio je tu trag od rane koju je zadobio nakon što mu je kotač slomio nogu, ožiljak iz djetinjstva koji mu je ostao nakon skidanja velikoga čira, duboka ogrebotina od trnovitoga grmlja i rana od psećega ugriza. Dakle, noga mu nije tek iznova narasla, nego mu je bila nanovo “prilijepljena”. Kada je vijest o čudu došla do prijestolnice Aragonije, neki su odlučili provjeriti je li odrezana noga i dalje na mjestu na kojemu je bila zakopana. No rupa u kojoj je ležala bila je prazna.

Miguel Juan nije mogao odmah u potpunosti vladati nogom. U početku je hramao i nije mogao micati nožnim prstima, ali se stanje popravljalo iz dana u dan. Za mjesec dana noga mu je bila potpuno zdrava pa se mladić mogao zajedno sa svojom obitelji zaputiti u svetište Gospe od Stupa da joj zahvali za svoje čudesno ozdravljenje.

Kada je taj nekadašnji bogalj i prosjak stigao u Zaragozu, zavladalo je opće zaprepaštenje. Profesor Juan de Estanga, kirurg koji mu je amputirao nogu, pregledao je Miguela Juana i ustvrdio kako ne može znanstveno objasniti to što se dogodilo. Osmoga svibnja 1640. gradski vijećnici Zaragoze donijeli su jednoglasnu odluku da treba pokrenuti crkvenu istragu da se utvrdi što se doista dogodilo u Calandi. S tim su se ciljem obratili nadbiskupu Pedru de Apaolazi koji je imenovao povjerenstvo sastavljeno od devetorice pravnika i teologa. Kako bi se izbjegla pristranost, u povjerenstvu nije bio ni jedan kanonik iz Gospina svetišta. Gradsko je vijeće povjerenstvu dodalo tri svoja predstavnika: glavnoga tužitelja Aragonije te dva profesora prava s gradskoga sveučilišta.

Proces je započeo 5. lipnja. Na samu početku preslušana su 24 svjedoka, među njima pet liječnika i bolničarki, pet članova obitelji i susjeda, četiri predstavnika lokalnih vlasti, četiri svećenika te povrh toga još šestero svjedoka. Poslije su saslušani i “tajni svjedoci”, devetero njih, koji su trebali potvrditi i jamčiti vjerodostojnost prethodnih svjedoka. U dokumentaciji procesa pojavili su se podatci ukupno 102 osobe koje su bile uključene u pojašnjenje cijeloga slučaja omogućivši tako detaljnu rekonstrukciju događaja u životu Miguela Juana Pellicera od nesreće u srpnju 1637. do ozdravljenja u ožujku 1640. Zahvaljujući toj istrazi čudo u Calandi postalo je jedan od najdetaljnije dokumentiranih povijesnih događaja u Španjolskoj u XVII. stoljeću.

Dana 27. travnja 1641., nakon 13 mjeseci rada, povjerenstvo je donijelo zaključak crkvene istrage. Posljednji navod potpisao je nadbiskup Zaragoze Pedro de Apaolaza: “Uzevši, dakle, u obzir te i druge stvari, zajedno s vijećem niže imenovanih poznatih doktora kako svete teologije, tako i crkvenoga prava, potvrđujemo, oglašavamo i proklamiramo da je Miguelu Juanu Pelliceru, na koga se odnosio ovaj proces, čudesno vraćena desna noga koja mu je ranije bila amputirana te da to nije bilo ništa prirodno, nego čudesno i iznenađujuće; dakle to treba priznati za čudo jer postoje svi uvjeti koje pravo traži da bismo u ovomu razmotrenom slučaju mogli govoriti o pravome čudu. Proglašavajući to upisujemo ga na popis čuda i kao takva ga priznajemo, oglašavamo i potvrđujemo svojim autoritetom.”

Kralj Filip IV., jedan od najmoćnijih vladara tadašnjega svijeta, u listopadu 1641. primio je toga siromašnog seljaka iz Calande u audijenciju. Monarh je saslušao mladićevu priču o njegovu ozdravljenju, a potom je upitao kraljevskoga bilježnika Aragonije te arhiđakona katedralnoga kaptola u Zaragozi potvrđuju li državne i crkvene vlasti autentičnost toga čuda. Kada je čuo da je odgovor potvrdan, kralj je pristupio Miguelu Juanu, kleknuo pred njim i poljubio mu ranu na desnoj nozi.

Godinu dana kasnije vijest o čudesnomu događaju došla je do njemačkoga liječnika Petera Neuratha iz Triera, koji je u to vrijeme boravio u Madridu. Vijest mu se činila toliko nevjerojatnom da je odlučio otići u Aragoniju kako bi se osobno uvjerio. Susreo se s brojnim svjedocima događaja, pa i s Miguelom Juanom i Juanom de Estangom, te je 1642. napisao knjigu u kojoj je potvrdio da je događaj u Calandi autentično čudo.

Suvremeni španjolski povjesničar Leandro Aina Naval, koji je pročitao sve što je tijekom stoljeća napisano o tomu gran milagro, tj. čudu nad čudima, potvrdio je da do danas nitko nije uspio na vjerodostojan način srušiti tezu o čudu. Jedini način na koji bi se ovaj događaj mogao protumačiti bez pozivanja na nadnaravno bila bi teorija da je Miguel Juan imao brata blizanca. Međutim, matične knjige rođenih u Calandi ne potvrđuju tu teoriju. Osim toga, u tako malenu mjestu gdje se svi međusobno poznaju rođenje blizanaca ne bi baš moglo proći nezapaženo.

Miguel Juan Pellicer idućih je godina radio kao lamparero, odnosno užigač svijeća u svetištu Gospe od Stupa. O. Tomas Domingo Perez nedavno je otkrio da je taj protagonist čuda iz Calande umro u Zaragozi 1654. i da je pokopan na bolničkome groblju, istomu onom na kojemu su nekada zakopali njegovu desnu nogu. Nažalost, tijekom napada Napoleonove vojske na grad u veljači 1808. cijeli je bolnički kompleks bio razoren. Zbog toga do danas ne znamo točno mjesto na kojemu je ukopan Miguel Juan. Ipak, prilično je vjerojatna teza koja tvrdi da se nad njegovim grobom danas nalazi zgrada Španjolske središnje banke (Banco de España).

Talijanski pisac i publicist Vittorio Messori 1998. napisao je knjigu o događajima u Calandi. Nakon objave knjige autora je kontaktirao profesor Landino Culoga, traumatolog i mikrokirurg sa Sveučilišta u Veroni. Liječnik je zamolio Messorija da mu pošalje fotokopije svih dokumenata s procesa u Zaragozi, zajedno sa svjedočenjima 24 svjedoka. Tijekom analize tih dokumenata obratio je pozornost na detalje opisa Miguelove noge nakon čudesnoga ozdravljenja. Kao specijalist za reimplantaciju udova mogao je usporediti te podatke sa svojim medicinskim znanjem o tomu postupku.

Na temelju svoje analize došao je do sljedećega zaključka: “Izvješća o onomu što su ti muškarci i žene vidjeli u potpunosti odgovaraju medicinskim opisima noge nakon reimplantacije desne potkoljenice. To što su oni vidjeli – i što su zabilježili i potvrdili službeni dokumenti – potvrđuje naše specijalističko iskustvo. Međutim, mi to iskustvo imamo danas, tri i pol stoljeća kasnije. Potpuno je nezamislivo da su Aragonci u XVII. stoljeću mogli izmisliti (i to s takvom preciznošću!) tu kliničku i postoperacijsku situaciju; u to je vrijeme nisu mogli sebi ni predočiti. Jedino moguće racionalno objašnjenje jest da su opisivali ono što su doista i vidjeli. Ali upravo takvo objašnjenje, iako racionalno, otvara vrata otajstvenome!”

Profesor Cugola je ustvrdio da opis noge neposredno nakon čudesnoga ozdravljenja u potpunosti odgovara stanju reimplantiranoga uda nakon operacije. U početku su živci i prsti zgrčeni i gotovo nepokretni, pacijent ne osjeća toplinu u udu, koji je svijetloljubičaste boje i nešto je tanji i kraći te ukočeniji i hladniji negoli drugi, zdravi ud. Tek nakon nekoga vremena, cirkulacijom krvi, ud ponovno dolazi u normalno stanje.

Nakon što je proučio sve dokumente s procesa, mikrokirurg nema dvojba: “Sve se podudara sa znanjem kojim danas raspolažemo. Ne zaboravimo, u vrijeme kada se dogodilo to čudo u Calandi ljudi nisu imali nikakvu predodžbu o takvu tipu kirurških operacija. Prvi pokušaji takvih zahvata, i to neuspjeli, provodili su se tek šezdesetih godina XX. stoljeća. Upravo zbog toga (i bez potrebe da spominjem druge argumente spomenute u Messorijevoj knjizi) čini mi se sasvim jasnim da je nemoguće da su ti svjedoci mogli u tako preciznim detaljima izmisliti njima potpuno nepoznatu situaciju. Štoviše, situaciju koju nisu mogli ni zamisliti.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grzegorza Górnyja i Janusza Rosikońa “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Objavljeno: 22. listopada 2017.

Možda vam se svidi