Zašto ljudi modernoga vremena niječu pakao? Zato što niječu grijeh. Ako niječeš ljudsku krivnju, moraš zanijekati i pravo države da sudi kriminalcu i, nadalje, pravo da ga osudi na zatvor. Jednom kada zaniječeš suverenitet zakona, nužno moraš zanijekati i kaznu. Jednom kada zaniječeš suverenitet Boga, moraš zanijekati i pakao.

Osnovni razlog zašto ljudi današnjice ne vjeruju u pakao jest taj da zapravo ne vjeruju u slobodu i odgovornost. Vjerovati u pakao znači smatrati da posljedice dobrih i loših djela nisu nevažne. Vaše tijelo osjetit će veliku razliku popijete li čaj ili pak tekući eksploziv, a još je veća razlika za vašu dušu ispijate li vrlinu ili pak porok.

Teško je stvoriti slobodnu zemlju bez sudaca i zatvora, jednako kao što je teško stvoriti slobodan svijet bez suda i pakla. Ni jedan državni ustroj ne bi mogao opstati ni šest mjeseci na temelju liberalnoga kršćanstva koje poriče da je Krist ozbiljno mislio kada je rekao: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!” (Mt 25,41).

Suvremeni čovjek poriče pakao i zato što se boji vlastite savjesti. Jesi li ikada primijetio da sveci strahuju od pakla, ali ga nikada ne niječu; a da veliki grešnici niječu postojanje pakla, i ne boje ga se? Suvremeni čovjek prilagođava vjerovanje svojemu načinu života, a ne svoj način života vjerovanju. Đavao nikada nije toliko snažan kao kada dovede čovjeka do toga da zaniječe da đavao postoji. Sve dokle mu uspijeva da ga materijalisti i skeptici slikaju u crvenim tajicama i sa strelicom na vrhu repa, s dugačkim vilama u ruci, on ih uspješno obmanjuje kako bi zaboravili veliku istinu: da je on pali anđeo.

Moderni čovjek koji ne živi po vlastitoj savjesti želi religiju bez križa, Krista bez Kalvarije, kraljevstvo bez pravde, a u svojoj crkvi „svećenika meka koji nikada ne spominje pakao pred ušima pristojnim” (Alexander Pope, Epistle to Burlington).

Ne dopustite da oni koji tvrde da su kršćani, ili koji ograničavaju kršćanstvo na Govor na gori, zaborave da je Gospodin završio taj govor riječima: „Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’” (Mt 7,19–23).

Gospodin je ponovio: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more. Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen” (Mk 9,42–49).

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fultona J. Sheena “Stvoreni za sreću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.