Ima li tko na ovoj zemlji tko bi mi mogao što reći o nebu? Zacijelo postoje tri sposobnosti na koje se netko može pozvati, naime na ono što je vidio, na ono što je čuo i na ono što se može zamisliti.

Hoće li nebo nadmašiti sve užitke oka, uha i mašte? Prije svega, hoće li tamo biti tako lijepih stvari poput onih koje i sada možemo vidjeti? Vidio sam Villu d’Este u Rimu, s dugim šetnicama obrubljenima božikovinom i lovorom i širokim alejama čempresa, posve ispunjene nečim nalik živošću spokoja i tišine; vidio sam zalazak Sunca na Sredozemlju kada su se dva oblaka spustila nad more poput stupova tvoreći blistavo crveno svetohranište za Sunce koje je svjetlucalo poput zlatne hostije.

Vidio sam, iz luke, tornjeve i minarete Carigrada kako vire iz magle koja se ovila oko njih poput svilenoga vela; vidio sam ladanjske dvorce u Francuskoj i njezine gotičke katedrale koje streme u nebesa poput molitava; vidio sam ljepotu dvoraca uz Rajnu – a pomisao na spoj svih ovih vizura sjeća me na vratara hrama božice Dijane koji bi onima koji su ulazili doviknuo: „Čuvajte oči” pa se pitam hoće li stvari vječnosti biti lijepe koliko i spoj ljepote svih stvari koje sam vidio…

Nisam vidio sve ljepote prirode, za neke sam čuo, ali ih nisam vidio: slušao sam o ljepoti visećih vrtova Babilona, o veličanstvenosti i dostojanstvu Duždeve palače u Veneciji, o sjaju i blještavilu rimskoga Foruma dok mu je temelje potresao topot rimskih legija koje su lomile svaki otpor; slušao sam o sjaju jeruzalemskoga Hrama koji je blistao poput dragulja na jutarnjemu suncu.

Čuo sam za ljepotu rajskoga vrta na četiri rijeke koje su tekle zemljama bogatima zlatom i oniksom, vrta tolike divote da ga je samo Bog mogao načiniti tako divnim; čuo sam i za bezbrojne druge ljepote i radosti prirode koje jezik ne može opisati ni dodir kista prenijeti i pitam se hoće li sve radosti i užitci neba biti jednako veličanstveni kao i spoj ljepota svih stvari za koje sam čuo.

Pored onoga što sam čuo i vidio, postoje stvari koje mogu zamisliti: mogu zamisliti svijet u kojemu ne će biti boli, bolesti ni smrti; mogu zamisliti svijet u kojemu bi svaki čovjek živio u dvorcu, a u toj velikoj zajednici dvoraca vladao bi pravedan red u kojemu ne bi bilo pritužaba ni tjeskobe.

Mogu zamisliti svijet u kojemu zima nikada ne bi došla i u kojemu se cvijeće nikada ne bi posušilo, a sunce nikada zašlo; mogu zamisliti svijet u kojemu bi postojali mir i tišina bez dokolice, duboko poznavanje stvari bez istraživanja, stalni užitak bez zasićenja; mogu zamisliti svijet koji bi otklonio sva zla i bolesti i brige života i uklopio sve svoje najbolje radosti i zadovoljstva i pitam se hoće li sreća u nebu biti poput sreće takva svijeta kakva mogu zamisliti.

Hoće li vječnost biti imalo nalik onome što sam vidio ili čuo ili što mogu zamisliti? Ne, vječnost ne će biti nalik onome što sam vidio, čuo ili zamišljao. Poslušajte Božji glas: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Stvoreni za sreću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.