Kad Crkva pjeva svoj aleluja i kad mrtve stvari ustaju na život u znaku Uskrsnuća našeg Gospodina i Spasitelja, rađa se u duhu jedna velika misao, naime: ono što mi zovemo životom samo je smrt. Jedini  Život je život uskrsnulog Kralja. 

Što ljudi nazivaju životom? Nazivaju životom onaj vremeniti dar životnih snaga, koji oživljuje njihovo tijelo, koji gleda u njihovim očima, čuje u njihovim ušima i dršće u njihovim srcima. Smrt je opreka ili prestanak svih procesa, po kojima život postaje radostan. Ona guši kucaje srca, koji zamiru poput bubnja u pogrebnom maršu. To ljudi nazivaju smrću. I u svjetlu ovako uskog shvaćanja, ljudi su prosuđivali veličanstvenu Kristovu osobu. Mislili su da je njegov život smrću završio. 

U početku njegova javnog života, u prvom žaru apostolske revnosti, apostoli ostaviše svoje mreže, čamce i carinske stolove i zgrnuše se oko njega kao obnovitelja Izraelskog kraljevstva. Juda je u tome gledao uspjelu financijsku spekulaciju; Jakov i Ivan vidješe u tome prigodu da mu sjede s desna i s lijeva u vječnoj slavi; drugi, ljubomorni na svoju braću, svađahu se za prva mjesta za stolom. 

Moć, kojom je istjerivao đavle, ushit, što su bili dnevno u društvu s tako istaknutom ličnosti, mir, koji se kradom šuljao u njihova srca, kad su Njegove riječi vijale na krilima anđela, slava njegova trijumfalnog ulaza na Cvjetnicu u Jeruzalem – sve ovo bilo je uzrokom da im je Njegova smrt bila silno daleka, gotovo nemoguća. 

Iako su ga već u prvom početku čuli govoriti o uskrsnuću, kad im je rekao da će u tri dana sagraditi hram svoga tijela, koga će ljudi razoriti, iako su čuli kako im je rekao da će poput drugog Jone “biti u utrobi zemlje tri dana i tri noći” oni su još uvijek tjesnogrudno, ljudski i svjetovno gledali na život i smrt. Radi toga također, kad je došao Veliki tjedan i smrt stala prijeteći dizati svoju ruku protiv Njegova svetog života, oni se raspršiše poput ovaca, kad je pastir udaren. Njihov će Učitelj umrijeti! To će biti konac njihovih nada!

Juda se naumio okoristiti Njegovom smrću koja je bila neizbježiva, kao što se koristio i Njegovim Životom. I zato proda on svog Učitelja za 30 srebrnika –  ljudi uvijek zamjenjuju božanske stvari i to ni u kakvom razmjeru s njihovom pravom vrijednošću. Petar, Jakov i Ivan, koji su vidjeli svog Učitelja kad je Njegovo lice sjalo kao sunce, a njegova odjeća bila kao snijeg, sada spavahu u vrtu, dok se to isto lice rosilo grimiznim kapijama, a njegovo odijelo rumenilo kao vino.

Za vrijeme četiriju suđenja pred židovskim i rimskim sucima, nije se našao ni jedan jedini apostol, da kaže jednu riječ u njegovu obranu. I dok su rasprave svojom nepravdom protiv pravde ulazile u povijest, Petar se grijao kod vatre, vrativši se atavistički u svoje ribarske dane, kleo se i prisezao, da nikad nije poznavao tog čovjeka! 

Podno križa našao se od apostola samo Ivan. Jakov, njegov brat, nije bio ondje! Ni Petra nije bilo! Nisu se ondje našli, jer su mislili da je sve izgubljeno. Kad se iz razbitog kaleža Otkupljenja prolila i posljednja otkupiteljska kap, bili su uvjereni da će za nekoliko minuta završiti Njegov život. U nezemaljskoj tami, kad je sunce sakrilo svoje lice pred svjetlom što je prolazilo, prijatelji podno križa šaptahu da on umire! Jedan čas kasnije s uzdahom rekoše da je mrtav. Sve je izgledalo izgubljeno! Smrt je spremala svoj žalac. Smrt je slavila pobjedu. 

Kad su oduljene sjene triju križeva bacale svoju kobnu, prijeteću tugu nad likove što uzmicahu, mnogi muškarci i žene u Jeruzalemu oživljavaju toga dana slatke uspomene na Njega. Žalosna je činjenica da se više cvijeća sipa na našu smrt, nego na naš život. Oni su ga ljubili – o tome nema dvojbe – ali to je bila ljubav, koja se žaca pokazati podno križa. 

Apostoli se sjećahu lijepog Kraljevstva, koje su oni – tako im se činilo – kao Mojsije gledali samo duhovnim očima, ali im nije bilo dano da ikada u njega uđu. Sada kad je došla smrt i kad je život otišao, oni će se vratiti natrag svojim mrežama i svojim čamcima. Tri godine prije toga Veliki Učitelj pozvao ih je da ostave ribarenje i da postanu ribari čovječanstva. Sad kad je njegov plamen umro, u času, kad je trebao osvijetliti, oni će se opet vratili svojim ribama.

Čemu se imaju još nadati? Nije li On o kome su mislili da će obnoviti Davidovo prijestolje, umro na križu, samo s trnjem mjesto krune, i čavlima mjesto žezla, i svojom vlastitom krvlju mjesto kraljevskog grimiza? U nekoliko riječi sažeto je njihovo ljudsko gledište i njihov horizont, nimalo širi od onoga gdje im je sunce zapadalo. Krist je mrtav! 

A sada razmotrimo drugi jedan prizor nekoliko dana kasnije – možda jedan tjedan. Mnogo se toga u međuvremenu zaboravilo. Veliki Svećenik vratio se svojoj sudačkoj stolici, Pilat svojoj zdjeli s vodom, a ribari svojim mrežama. Bila je večer. Jezero je bilo išarano bijelim točkama, kao da zvijezde po njemu plešu, a mjesec je slao svoje srebrne zrake da uzbibaju jezero. 

Sedam Gospodinovih sljedbenika, koji ne mogoše nikad zaboravili Nezaboravnog, sakupiše se u maloj luci Kafarnauma. Njihovi čamci s nagnutim jedrima, izglodanim sjedalima i visokim drvenim kormilima bili su im kao drugi dom. Činilo se da će biti dobar ribolov sada kad su se od ljudi okrenuli ribama, od zemlje k moru. Šimun, koga je Učitelj prozvao Petar-Stijena pozva na obalu Tomu, Natanaela, Jakova, Ivana i još drugu dvojicu i reče: “Idem loviti ribe.” A oni mu odgovoriše i njihovi glasovi odjeknuše bregovima: “I mi idemo s tobom.” Uđoše u lađicu, krenuše, mučili su se cijelu noć i ne uloviše ništa. 

Rano ujutro, kad je sunce počelo grimizom prelijevati Galilejsko more, stadoše veslati prema obali. Kad joj se približiše, vidješe jednog čovjeka kako stoji na obali, kao da ih čeka, ali oni ne znaju tko je. Glas mu odjeknu kao srebrena trublja, kad ih dozva: “Djeco, imate li što za jelo?” A oni odgovoriše: “Nemamo!” On im reče: “Bacite mreže s desne strane lađice i naći ćete.”  Tada baciše i već je nisu mogli vući od mnoštva riba.

I oni stadoše drhtati spomenuvši se prijašnjih dana, koji im se sada u duhu pojaviše. “Gospodin je”, prošapta Ivan Petru, a Petar pun žarkog oduševljenja, opasavši se tunikom oko bokova (jer je bio gol), skoči u more i prepliva onih dvjesta lakata, koji su ga dijelili od našega Gospodina i onako mokar baci se do nogu Učitelja, dok su drugi proslijedili u čamcu, vukli napetu, ali nepretrgnutu mrežu s teretom od sto pedeset i tri ribe. 

Na žalu je gorjela vatra, zapaljena Svjetlom Svijeta. U blizini je bilo nešto kruha, a u žeravici peklo se nešto riba – bilo je to jelo, što ga je pripravio Stvoritelj svemira usred svog stvorenja. Isus im reče: “Dođite i uzmite zajutrak.” I nitko, tko je bio kod jela ne usudi se da ga upita: “Tko si ti?”, jer su znali da je Gospodin. 

l kad su pojeli taj skromni obrok, okrene se Gospodar neba i zemlje k Šimunu Petru i reče: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” On mu kaže: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.” Kaže mu: “Pasi janjce moje.” Reče mu opet drugi put: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.” Reče mu: “Pasi janjce moje!” Kaže mu treći put: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” I odgovori mu: “Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim.” Kaže mu: “Pasi ovce moje!”

Kušnja je prošla. Za trostruko odreknuće u noći suđenja, Gospodin je izvabio trostruko obećanje ljubavi. Ali to nije bilo sve. Htio je opomenuti Petra, da je ljubav ključ značenju smrti i života, i zato mu proreče, na koji će način on, Petar, umrijeti: “Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.” 

Ukratko, naš Gospodin rekao je Petru: Ljubav nije ljubav zemaljskog života, nego ljubav smrti; jer sam ja tebe ljubio, oni ubiše mene; jer me ti ljubiš, oni će ubiti tebe. Nagrada za tvoje napore bit će dvije ukrštene grede i četiri čavla, kako sam i ja primio; ali zato, primit ćeš i život vječni.

Mnogo godina će još proći, prije nego će Petra drugi tako opasati i prije nego će se sam priznati tako nedostojnim svog Učitelja, da će tražiti da ga razapnu naglavce. Ali od sada, Petar je već nešto shvatio. Marija Magdalena, Marija, Njegova Majka, i drugi apostoli također razumješe. Bila je to strahovita nauka Uskrsnuća, koju će svaki Kristov sljedbenik razumjeti do konca svijeta. Nauka kraj koje se zaboravlja sva mudrost koju je svijet ikada učio i još će učiti. Nauka koja nas i danas potresa u dno srca: Nije Krist umro, smrt je umrla.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Vječni Galilejac” u izdanju UPT-a. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.