Franjevac Mate Bašić objavio je vrlo koristan tekst o tome kako slaviti i moliti tijekom i nakon pričesti, evo što kaže

Budući da ima nemali broj onih koji za sve vezano uz slavlje Mise izmišljaju toplu vodu, najčešće zbog neznanja ili jer su tako negdje vidjeli – a to im je bilo fora – dok su im istovremeno početne stranice Misala ostale djevičanski netaknute, dobro je vidjeti što to Crkva traži od sudionika euharistijskog slavlja za pojedine elemente unutar Mise. Tako u Općoj uredbi Rimskog Misala vezano uz pričest i pričešćivanje čitamo: “Svećenik se (prije pričesti) tihom molitvom pripravi da plodonosno primi Tijelo i Krv Kristovu. Vjernici čine to isto moleći u šutnji. Zatim svećenik iznad plitice ili iznad kaleža pokaže vjernicima euharistijski kruh i pozove ih na Kristovu gozbu. Služeći se propisanim evanđeoskim riječima zajedno s vjernicima pobudi čin poniznosti.

Dok svećenik prima Sakrament, započinje pričesna pjesma, koja treba izraziti duhovno jedinstvo pričesnika pomoću sjedinjenosti glasova, zatim pokazati radost srca i jasnije očitovati »zajedničarsku« narav procesije za primanje pričesti. Pjesma traje sve dok se vjernicima podjeljuje Sakrament. Ako se poslije pričesti pjeva koji himan, pričesna će se pjesma pravodobno završiti. Valja se pobrinuti za to da se i pjevači mogu neometano pričestiti.

Za pričesnu se pjesmu može uzeti ili antifona iz Graduale romanum, bilo s psalmom bilo sama, ih antifona s psalmom iz Graduale simplex, ili pak neka druga prikladna pjesma koju je odobrila konferencija biskupa. A pjeva je ili samo zbor ili zbor odnosno pjevač s narodom. Ako nema pjevanja, vjernici, ili neki od njih, ili čitač ili pak sam svećenik – pošto se pričesti, a prije negoli počne pričešćivati vjernike – može izreći antifonu koja se nalazi u Misalu.

Kada završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak himan.”

Dakle, prema uputi Rimskog misala,

1. Svećenik i prisutni vjernici imaju prije pričesti raspoložiti srce i čitavo biće za primanje Presvetog Sakramenta moleći u šutnji da mognu dostojno primiti pričest.

2. Podizanje i propisane riječi svećenika i vjernika “Evo Jaganjca… Gospodine, nisam dostojan da uniđeš…” imaju biti čin poniznosti.

3. Pričesna pjesma započinje dok svećenik primi Sakrament te ona treba izraziti duhovno jedinstvo pričesnika pomoću sjedinjenosti glasova, zatim pokazati radost srca što znači, da ako ikada u Misi čitava zajednica mora zajedno slaviti Boga pjevajući, to je onda upravo u času kada traje podjeljivanje pričesti. Nažalost, najčešće je praksa da čim primim pričest sav se skrušim i ušutim, a ona jedna baba Jela naka sama pjevuši jer ja sam sada s Isusekom u svome srcu, dok Crkva traži da se izrazi duhovno jedinstvo pričesnika ne bilo kako, već jasno piše, pomoću sjedinjenosti glasova pokazujući istovremeno radost srca jer se time jasnije očituje i »zajedničarska« narav procesije za primanje pričesti. To također pokazuje da Crkva ne predviđa – u redovitim uvjetima – da pričestitelj hodočasti s Pričesti do vjernika koji su u svojim klupama ili ispred svojih klupa, već da procesijom, zajedničkim dostojanstvenim hodom prema pričestitelju te pjesmom, slavljem i radošću srca, čitava zajednica postane jedno srce na slavu Božju.

Prema Uredbi: Pjesma traje sve dok se vjernicima podjeljuje Sakrament, što znači da nema smisla primiti Pričest i začepiti uši i usta u klupi jer želim biti sam sa svojim Bogom. Misu nikada ne smijemo doživljavati kao nešto što se tiče samo mene, budući da Misa jest zajedništvo u kojem svi postajemo sabrani u jedno, poradi čega su potrebne zajedničke geste, zajedničko sudjelovanje čitave zajednice, pa se onda postavlja pitanje: kako možemo govoriti o zajedništvu ako netko drži ruke u zraku, drugi pak skakuće, treći moli krunicu za vrijeme Mise, četvrti čita neku svoju moćnu molitvu za vrijeme pričesti, peti skrola po društvenim mrežama, šesti se živcira jer baš sada želi biti u tišini kako bi doživio duboku emociju i imao viđenje te čuo što Bog to njemu govori, a ona baba Jela nikako da prestane s tim babskim pjesmama.

Uglavnom našim nesudjelovanjem ili usredotočenosću samo na sebe, pokazujemo kako ne shvaćamo da u Misi nije važno što Bog meni govori, već što Bog nama, zajednici govori, a sigurno nam neće progovoriti po našem poimanju pričesti, već po uputama koje nam Crkva daje.

4. Ova uredba jasno napominje koje pjesme mogu biti pričesne i koristit se u tu svrhu, te osobito naglašava, ukoliko nisu iz navedenenih izvora, različitih graduala, mogu se koristiti one koje je odobrila konferencija biskupa…

Hehehe, baš me zanima koliko je pjesama, od onih koje se izvode na današnjim slavljima, osobito u određenih skupina, odobrila konferencija biskupa, jer za nas kao da je važnije da pjesma bude srcedrapateljska, a ne teološki ispravna, katolička i od konferencije biskupa odobrena, kao što se često u Misi izvode pjesme koje imaju u sebi izgovaranje imena Jahve, iako postoji jasna odredba još pape Benedikta da se ime Jahve iz poštovanja prema Božjem imenu ne smije izgovarati u liturgiji već se mora umjesto Jahve izgovarati Gospodin – (Ma… aj to su glupi propisi u kojima nema duha, važan je duh – rekli bi neki).

Jednako je i s neprikladnošću molitve “Dušo Kristova” unutar obreda Pričesti jer je ista u Misalu pod molitvama Zahvale poslije Mise, pa ta molitva, budući da je u jednini, a ne u množini – dok je u pričesti važniji Mi, a ne Ja – te joj je propisano mjesto poslije Mise, samo korištenje u obredu pričesti ukazuje na nepoznavanje odredaba Crkve – te se postavlja pitanje ako je to molitva zahvale nakon Mise, je li onda Misa završila samom pričesti, prije završnog blagoslova…???

5. Tek kada završi pričest, svećenik i vjernici, ako je zgodno mole u tišini. Tu se ne misli na čas kada završi moje primanje pričesti već svih u pričesnoj procesiji. Zato bi bilo pogrešno nakon primanja pričesti samo doći u klupu i odvojit se svojom molitvom od čitave zajednice, dok s druge strane Crkva jasno traži da kroz svo vrijeme obreda pričesti u kojem se pričest dijeli među vjernicima bude vidljivo zajedništvo, radost srca i duhovno jedinstvo pomoću sjedinjenosti glasova. Dakle, ako je ikada u Misi potrebno zajedno slaviti to je onda upravo dok traje Pričest, naravno na način kako propisuje Misal i/ili konferencija biskupa određenog područja. To znači da propis jedne konferencije npr. neke afričke gdje je normalno plesati, skakati, pljeskati, udarat plemenske bubnjeve, nije propis druge konferencije biskupa, pa bi uvođenjem takvih načina slavljenja tamo gdje to nije odobreno, od Reda Mise činili Nered Mise, odnosno sveli bismo Misu na privatno, a ne zajedničko slavlje čitave Crkve – zemaljske i nebeske.

A vezano uz pitanje, što moliti tijekom popričesne šutnje, preporučio bih ono što mnogi sveti oci preporučuju: postani nijem i gluh kako bi Bog napokon mogao tebi u srcu progovoriti – jednostavno budi u tišini – jer Bog je šutnja koja govori i govor koji šuti.

Na kraju, kako piše sv. Ivan Pavao II. u enciklici “Ecclesia de Eucharistia”: “Euharistija je “Blago” odveć veliko i dragocjeno, a da bi se riskiralo njegovo osiromašenje ili ga se kompromitiralo različitim eksperimentima ili novim praksama koje ne bi, nakon pomna ispitivanja, odobrile nadležne crkvene vlasti.

Nažalost, potrebno je sa žalošću spomenuti da, osobito u godinama koje su uslijedile nakon koncilske liturgijske obnove, a zbog krivo shvaćene kreativnosti i prilagodbe, nije nedostajalo zloporaba koje su bile izvor trpljenja mnogima. Određena reakcija na “formalizam” navela je neke, osobito u nekim krajevima, da neobvezatnima smatraju “oblike” izabrane na temelju velike crkvene liturgijske tradicije i Učiteljstva te da uvedu novotarije, neodobrene i često potpuno neprikladne.

Stoga osjećam dužnost uputiti topao poziv kako bi se u euharistijskim slavljima liturgijski propisi obdržavali s velikom vjernošću. Oni su konkretan izričaj autentične crkvenosti Euharistije te je to njihov najdublji smisao.

Liturgija nikada nije nečije privatno vlasništvo, ni slavitelja ni zajednice u kojoj se slave Otajstva.

Apostol je Pavao morao uputiti žestoke riječi zajednici u Korintu zbog teških pogrešaka u njihovim euharistijskim slavljima koja su dovela do podjela (skismata) i do pojave strančarenja (haireseis) (usp. 1 Kor 11,17–34).

I u naše bi vrijeme poslušnost liturgijskim propisima trebala biti nanovo otkrivena kao odraz i svjedočanstvo jedne i opće Crkve, prisutne u svakom slavljenu Euharistije.

Svećenik koji vjerno slavi Misu po liturgijskim propisima i zajednica koja ih prihvaća, na tih, ali rječit način pokazuju svoju ljubav prema Crkvi.” – što naučava u enciklici Ecclesia de Eucharistia Sv. Ivan Pavao II.

Budući da će neki odmah postaviti pitanje vezano uz odredbu pojedinih biskupa o isključivom dijeljenju pričesti na ruke, što je inače prema Obredniku jedan od redovitih načina dijeljenja pričesti, samo ću navesti dio iz “Pisma Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata o svetim slavljima u vrijeme i nakon pandemije”, gdje stoji:

“(…) Sigurno načelo da se ne pogriješi jest poslušnost. Poslušnost propisima Crkve, poslušnost biskupima. U vremenima nevolja (kao što su, primjerice, ratovi i pandemije) biskupi i biskupske konferencije mogu donositi privremene propise kojih se mora pridržavati. Poslušnost čuva Crkvi povjereno blago. Mjere koje propišu biskupi i biskupske konferencije prestaju važiti kad se situacija vrati u normalno stanje. (…)Prefekt: + Robert kardinal Sarah”

Eto, nadam se da će i ovaj napis nekima pomoći da sve više, a opet zajednički pokazujemo ljubav prema Crkvi i tako primimo potrebne milosti.