Tajno krštenje T. S. Eliota 1927. označilo je jedno od najznamenitijih književnih obraćenja modernog doba. Enfant terrible dekadentnog i ateističkoga književnoga kruga Bloomsbury zapanjio je sve obraćajući se katoličkom izrazu anglikanske vjere. Virginia Woolf zlobno je predviđala da će on od toga odustati i „odbaciti svoje kršćanstvo sa svojom ženom, kao što se može odbaciti riblju kost nakon haringe”.

Stephen Spender je širio trač da je Woolf ismijavala Eliota zbog njegove vjere: „Je li išao u crkvu? Je li davao milostinju? O, stvarno! Što je onda doživio dok je molio?” To što je Eliot prigrlio anglokatolicizam – najkonzervativniji oblik etablirane Crkve – bilo je posebno neugodno za avangardu, koja se ponosila podrivanjem upravo tog oblika kršćanske ograničenosti. Razočaranje književnika u Eliotovo obraćenje trebalo je i sâmo biti razočaranjem. Eliot je ostao čvrst u svojoj katoličkoj vjeri sve do svoje smrti 1965. godine.

Prijelomni trenutak njegova obraćenja obilježen je prekretnicom u njegovu pjesništvu. „Pepelnica” je bila prva pjesma objavljena nakon njegova krštenja, i bila je to najjasnija moguća javna izjava da se okrenuo novom životu. Doista, pojam pokajanja sažet je u grčkoj riječi metanoia, što znači promijeniti mišljenje, ili okrenuti se i promijeniti smjer. I tako pjesma počinje zvučnim frazama: „Jer se ne nadam da ću se opet okrenuti, jer se ne nadam, jer se ne nadam da ću se okrenuti…” Tako Eliot odbacuje svoj ironični stil, kao i svoj očajnički i nihilistički pogled na svijet. Okrenuo se iz pakla pustoši da primi svoj pepeo i započne svoju dugu korizmu.

Godine 1915., nakon tri mjeseca poznanstva, Eliot se oženio nestabilnom, ali živahnom plesačicom, Vivienne Haigh Wood. Brak je bio trenutna katastrofa, koja je Eliota na kraju dovela do točke živčanog sloma i uništila ionako krhku Vivienne.

Iako Eliot nije odustao od svojega kršćanstva, Woolf je bila u pravu kada je rekla da će on odbaciti svoju ženu. 1932. godine, dvije godine nakon objavljivanja „Pepelnice”, vratio se u Sjedinjene Države kako bi na godinu dana preuzeo mjesto profesora na katedri Charlesa Eliota Nortona na Harvardu. Po povratku u Englesku, nakon sedamnaest godina jadnog braka, službeno se rastaje od Vivienne. Stoga ju je posve izbjegavao, dok je ona njega histeričnom lukavošću uhodila. Jednom su se sreli na jednom od njegovih javnih predavanja. Zatim ju je brat 1938. poslao u ludnicu nakon što ju je pronašao kako luta ulicama Londona u pet ujutro, pitajući je li Eliotu odrubljena glava. Umrla je devet godina kasnije, 1947. godine.

„Pepelnica” je nastala na vrhuncu Eliotova katastrofalnog odnosa s Vivienne, i jasno ukazuje na to da je svojim vjerskim obraćenjem također odlučio krenuti u novi život, koji će biti slobodan od Vivienne. „Pepelnica” odjekuje većinom istih slika koje će se ponoviti u „Četiri kvarteta”, napisana nekoliko godina kasnije. Kao što nas je u „Pustoj zemlji” uvukao u osjećaje očaja i užasa, tako se pjesnik služi tajanstvenim slikama, složenim aluzijama i apstraktnim simbolizmom kako bi sudjelovao u osjećajima iscrpljenog žaljenja i žalosnoga kajanja. Kroz pjesmu se provlači osjećaj tuge pomiješan sa šapatom želje za daškom novog života. Stihovi odzvanjaju novootkrivenom nevinošću u kombinaciji s mudrošću iskustva. Osjeća se rezignacija i krhka nada da bi se „ove suhe kosti” mogle „pokajati do zaborava” i još jednom naučiti pjevati. Iz uništene olupine svojega braka, Eliot dirljivo govori o „majci, sestri i ženi u bijeloj haljini” i uvijek iznova vapi za potrebom da se „iskupi vrijeme”.

Okrećući se od svjetovnih ambicija i ciničnoga korištenja svojih darova za slavu, Eliot je spreman usmjeriti svoj pjesnički genij u službu ljepote i istine. Postat će samotnim pokajnikom, moleći se da ga Bog pouči prije nego bude prekasno „da nam bude i da nam ne bude stalo / Nauči nas sjediti mirno.”

Eliot je živio s Vivienne sedamnaest godina, a sljedećih petnaest godina prijetnja i sjećanje na nju bili su stalno prisutni. Prvo ga je uhodila kao sumorni podsjetnik na njegovu tragičnu pogrešku, a onda je sigurno nosio u mislima vizije kako je zatvorena i pokušava pobjeći iz ludnice. Njegovi prijatelji izvijestili su da ga je mučio osjećaj krivnje što ju je morao napustiti, te da ga je dodatno mučila njezina konačna usamljena smrt. Postat će samotnim pokajnikom, moleći se da ga Bog pouči prije nego bude prekasno „da nam bude i da nam ne bude stalo / Nauči nas sjediti mirno.”

Eliotov se rad tijekom tih godina prvo usredotočio na sastavljanje „Četiri kvarteta”, a zatim na njegove drame, dok je njegov osobni život bio selidba iz privremenih stanova, dok se konačno nije smjestio u stan sa svojim prijateljem i književnim tajnikom, Johnom Davyjem Haywardom. Tijekom dvadeset i pet godina između njegova odvajanja od Vivienne do njegova sretnog drugog braka, pitamo se zašto je odustao od braka sa svojom dugogodišnjom prijateljicom Mary Trevelyan i zašto se povukao iz braka s izrazito prikladnom ljepoticom iz njegovih harvardskih dana, Emily Hale.

Sve do Vivienneine smrti 1947. Eliot nije mogao razmišljati o braku koji njegova anglokatolička vjera ne bi dopustila, a deset godina nakon Vivienneine smrti možemo samo zaključiti da je, razdiran žaljenjem, održao svoju dugu korizmu, povlačeći se iz ljubavi i sreće za kojima je čeznuo, a zbog osjećaja krivnje za zlo koje je nanio Vivienne. Jesu li njegovih zadnjih deset godina samotničkog života od 1947. do 1957. bile njegova samonametnuta pokora za gotovo deset godina koliko je Vivienne bila napuštena i zatvorena u ludnici?

U siječnju 1957. Eliot se oženio svojom tridesetogodišnjom tajnicom Valerie Fletcher. Napokon je iskoristio vrijeme i iskupio se za kolosalnu pogrešku svojeg braka i napuštanja Vivienne. Fotografije Eliota s njegovom mladom suprugom prikazuju obično turobnog pjesnika koji blista od sreće – radost duge korizme je završila, i napokon je započeo novi život.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.