Netko će vam reći: „Nemam vremena za unutarnju molitvu, ali dok radim, mislim što je više moguće na Gospodina. Prikazujem svoj posao i držim da je ta molitva dovoljna.“

To nije sasvim pogrešno. Čovjek može biti duboko sjedinjen s Bogom usred svojih aktivnosti, tako da to postaje njegova unutarnja molitva, pa mu ne treba ništa drugo. Gospodin nekima može dati takvu milost, napose ako dotična osoba ne može drugačije. Doista je poželjno da se usred aktivnosti naše misli, što češće moguće, usmjeruju prema Bogu. Istina je i da rad, kad je Bogu prikazan i dobro obavljen, na neki način postaje molitva.

Rekavši to, budimo ipak realni: Nije baš tako lako ostati sjedinjen s Bogom usred raznoraznih aktivnosti. Prirodno smo skloni tome da potpuno uronimo u ono čime se bavimo. Bit će nam teško ostati u Božjoj prisutnosti dok radimo ako se povremeno ne znamo zaustaviti, uzeti vremena, misliti samo na Boga i ni na što drugo. Trebat ćemo prethodno preodgajanje srca, a najsigurniji put za to je unutarnja molitva. Slično je s međuljudskim odnosima. U vrlo aktivnom životu iluzorno je vjerovati da volimo svoju ženu, muža, djecu, ako im nismo sposobni posvetiti trenutke kad smo sto posto s njima. Bez tog prostora besplatnosti ljubav će se brzo ugasiti. Ljubav se širi i diše u besplatnosti. Treba znati gubiti vrijeme za drugoga. Taj gubitak bit će za nas veliki dobitak. To je jedno od mogućih tumačenja evanđeoskih riječi: „Tko izgubi svoj život, zadobit će ga.”

Ako budemo mislili na Boga, Bog će se pobrinuti za nas bolje od nas samih. Ponizno priznajmo da smo prirodno skloni pretjeranoj nevezanosti na vlastite aktivnosti, da im previše olako dopuštamo da nas obuzmu. Od toga ne možemo ozdraviti ako mudro i redovito ne prekidamo svaku aktivnost, čak i ono što je hitno i važno, da bismo besplatno dali vremena Bogu.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jacquesa Philippea “Vrijeme za Boga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.