Mnogi katolici i drugi kršćani upoznati s crkvenom tradicijom molitve i misticizma čuli su za duhovno stanje poznato pod nazivom “tamna noć” koju opisuje karmelićanski mistik sv. Ivan od Križa. Ivan od Križa “tamnu noć” dijeli na dvije faze – na tamnu noć osjeta i tamnu noć duha – i pripisuje ih različitim stupnjevima napretka duhovnoga života. Govoreći ponešto neprecizno i bez poznavanja tehničkih značenja ovoga izraza, kršćani ponekad o svim duhovnim kušnjama – suhoparnoj i mehaničkoj molitvi, sumnjama ili teškoćama u vezi s vjerom ili jakim kušnjama – govore kao o “tamnoj noći duše”. Više sam puta bio u prilici procijeniti stanje revnih kršćana koji su svoje depresivne simptome opisivali kao “tamnu noć”. Smatrajući da prolaze kroz duhovne kušnje, a ne da boluju od neke medicinske ili mentalne bolesti, često su odbijali uzimati lijekove ili odlaziti psihoterapeutu. Nakon što bi im se učinilo da im duhovno vodstvo i molitva ne pomažu, katkada su se predavali očaju i činilo im se da ih je Bog ostavio.

Ono što sv. Ivan od Križa opisuje kao tamnu noć osjeta, odnosno duha, nije klinička depresija. Ova stanja potrebno je razlikovati. 1 Razlikovanje između njih pomoći će nam u odabiru najdjelotvornijega pristupa liječenju i spriječiti mogućnost da depresivna osoba bude i dalje izložena nepotrebnim patnjama.

Započnimo kratkim prikazom dviju tamnih noći, kako ih opisuje sv. Ivan od Križa. Tamnu noć osjeta karakterizira suhoća u molitvi, nesposobnost živa predočavanja Kristovih otajstava, nemogućnost pronalaženja emocionalnoga zadovoljstva u duhovnomu životu i izostanak zanosa u molitvi. Unatoč tome, osoba u ovomu stanju nastavlja čeznuti za sjedinjenjem s Bogom, želi nasljedovati Krista i ne razmišlja o napuštanju duhovnoga života. Ovaj nam element pomaže u razlikovanju tamne noći osjeta od drugih duhovnih i moralnih problema kao što je acedija ili duhovna mlakost. Tamna noć osjeta pozitivna je i normalna pojava koja ukazuje na rast u duhovnomu životu. Duhovna i čuvstvena utjeha koju je Bog ranije davao sada je uskraćena kako bi se u osobi učvrstile vjera, nada i ljubav, pročišćenjem njezine navezanosti na osjetilne užitke i potrebe za udovoljavanjem svojim željama. Ovo pročišćenje pomaže osobi u rastu u nesebičnosti, usklađivanju njezine volje s Božjom voljom i odricanju od sebe iz ljubavi prema Bogu. Do tamne noći duha, koju karakteriziraju duboka duhovna bol i osjećaj praznine, dolazi na naprednijim stupnjevima duhovnoga života. Osobi koja se nalazi u ovomu stanju Bog dopušta da bude svjesna nereda u svojoj duši i njezine izopačenosti te nepremostiva jaza između grješnoga stvorenja i presvetoga Boga. U ovomu stanju osoba nije svjesna Božje prisutnosti drukčije nego po vjeri, a čak i vlastita vjera čini joj se manjkavom. Posljedica toga je da je osoba u nedoumici i nije sigurna može li je Bog prihvatiti i oprostiti joj. Sv. Ivan od Križa tvrdi da su ove muke, kako ih teolog Kevin Culligan opisuje, posljedica “svjetla kojim se Bog samopriopćuje osobi, kontemplativne spoznaje koja osobama omogućuje da Boga i sebe vide onakvima kakvi jesu, a ne kakvima su prije zamišljale Boga ili sebe”. Culligan nastavlja: “Gubitak ovih predodžaba [o sebi i Bogu] osoba doživljava kao smrt, sa svim posljedičnim osjećajima srdžbe, tuge, krivnje i boli.” 2

Sv. Ivan od Križa kaže da su obje tamne noći posljedica toga što se Bog sve više otkriva osobi, pročišćujući njezinu dušu najprije od osjetilnih, a potom i od duhovnih navezanosti. Ovo stanje osoba može osjećati kao silazak u sve dublju tamu, ali, objektivno, božansko svjetlo sve više prosvjetljuje dušu te osobe. Umjesto da se udaljava, osoba se sve više približava Bogu. Poput čovjeka koji iznenada iziđe iz špilje na danje svjetlo, osoba je oslijepljena i nije se u stanju orijentirati.

Opis ove dvije tamne noći uključuje barem jednu prijelaznu fazu. Kako bismo dodatno razjasnili ove pomake u duhovnomu životu i odredili u kakvu su oni odnosu s depresijom, pokušajmo tamne noći razmotriti u okviru onoga što kršćanski duhovni pisci nazivaju trima “putovima” ili fazama duhovnoga života: put pročišćenja, put prosvjetljenja i put sjedinjenja. 3

Prva faza – put pročišćenja – slijedi nakon početnoga obraćenja (sakramentalno ostvarena u krštenju), kojim započinje život Kristova učenika. Svaki krštenik započinje duhovni život koji, s ove strane groba, ima za cilj razmatranje otajstava vjere. Da bismo mogli u potpunosti živjeti u prisnu zajedništvu s Presvetim Trojstvom, moramo pročistiti, prokušati u vatri nerazumnu navezanost na ovozemaljska dobra kako bismo mogli u slobodi uživati neizmjerno dobro, tj. samoga Boga. Dopustimo li Bogu da nas na ovaj način ozdravi, on će svojom dobrotom i milosrđem pročistiti našu dušu od sebičnosti i grješnih navezanosti i pomoći nam da rastemo u krjepostima vjere, nade i ljubavi.

Presudan trenutak započinje s prvom tamnom noći, onom osjeta, nakon koje slijedi druga faza duhovnoga života, put prosvjetljenja. Put prosvjetljenja je vrijeme kada duša osjeća da joj Bog pruža utjehu i uzdiže je. U ovoj fazi čovjek s oduševljenjem moli, poseže za duhovnim štivom, prima sakramente i služi drugima; duša sa stanovitom lakoćom slijedi Božju volju, veseli se svemu što je Božje i odriče se grijeha i navezanosti na ovozemaljske stvari.

Nakon razdoblja prosvjetljenja duša, koja je zatim prošla i kroz tamnu noć duha, započinje treću fazu, put sjedinjenja. Put sjedinjenja najviši je stupanj savršenstva. Duhovni se rast u ovoj fazi nastavlja, ali sada se odvija unutar postojana života savršenoga sjedinjenja s trojedinim Bogom koji nas ljubi. Nadahnuto razmatranje otajstava vjere rađa ljubav u kojoj nema nikakva nedostatka – život potpuna sjedinjenja s Bogom. To je život svetosti, posvećenosti. Svaki je kršćanin još za života pozvan ostvariti ovo savršenstvo ljubavi.

Stupanje na put sjedinjenja s Bogom moguće je nakon uspješna prolaženja kroz tamnu noć duha. Prelazeći iz jednoga stanja u drugo duša se može osjećati napuštenom, ali ova “napuštenost” nije ništa drugo nego put sjedinjenja duše s Bogom. Da bismo ispravno razumjeli tamnu noć, neophodno je proći kroz razdoblje utjehe – prijeći put prosvjetljenja – između dviju tamnih noći. Na ovomu mjestu, s obzirom na našu svrhu, valja istaknuti da nakon početnih faza duhovnoga života ne dospijevamo odmah u tamnu noć duha. Prije no što iskusi ovu vrstu pročišćenja, duša uživa duboku i postojanu utjehu u Bogu i svemu što je Božje.

Istina, duša u tamnoj noći duha osjeća gubitak Božje prisutnosti i to je vrlo bolno. Između tamne noći osjeta i tamne noći duha, međutim, duša osjeća duhovnu utjehu. (O ovome ćemo kasnije reći nešto više.) Vrijeme duhovne utjehe od goleme je važnosti u razlikovanju između depresije i tamne noći duha. Depresivna osoba u pravilu ne doživljava postojanu utjehu koju pruža put prosvjetljenja. Na taj način temeljni obrazac rasta u duhovnomu životu pomaže nam u razlikovanju depresije od stanja tamne noći. Obje tamne noći pripadaju dinamici milosti kojom Bog ostvaruje savršeno sjedinjenje duše sa samim sobom. Cijelo to vrijeme plamti ljubav i njezin žar obilježava čak i tamu osjeta i tamu duha do kojih dolazi dok Bog kršćanina privlači k punini života.

Iako je osjećaj gubitka zajednički i depresiji i tamnim noćima, on se kod svake od njih različito manifestira. Depresija uključuje gubitak uobičajenih mentalnih i fizičkih sposobnosti, a može nastupiti i kao posljedica gubitka drage osobe, gubitka posla itd. Duhovna suhoća tamne noći osjeta uključuje gubitak oduševljenja za Boga i za sve Božje, kao i za stvari koje je stvorio. Ipak, ona ne uključuje poremećaje u raspoloženju, gubitak životne energije (popraćen usporavanjem kognitivnih i motornih sposobnosti) niti slabljenje seksualne želje – a sve ovo nalazimo kod depresije. Ljudi koji prolaze tamnu noć osjeta imaju poteškoća u korištenju svojih mentalnih sposobnosti za molitvu i meditaciju, ali u pravilu nemaju poteškoća s koncentracijom ni s donošenjem odluka u drugim područjima života. 4

U tamnoj noći duha, kako smo je opisali, osoba je u potpunosti svjesna svoje ništavnosti pred Bogom, svojih nedostataka i moralnoga nesavršenstva te golema jaza između sebe i Boga. Međutim, osoba u ovomu stanju nije opterećena morbidnim mislima, nema pretjeran osjećaj krivnje, ne gnuša se sebe, ne osjeća se krajnje ništavnom i ne opsjedaju je suicidalne misli – a sve ovo nalazimo kod depresivne osobe. Nadalje, ni jedna od tamnih noći ne uključuje promjene apetita, poremećaje spavanja, promjenu težine ni bilo kakve druge fizičke simptome (primjerice gastrointestinalne probleme, kroničnu bol) koje katkada nalazimo kod depresije.

U svojemu vrlo korisnu članku u kojemu govori o potrebi razlikovanja depresije i tamnih noći Kevin Culligan govori iz vlastitoga iskustva kao duhovnoga vođe:

Obično uspijevam razlikovati depresivno stanje i stanje tamne noći pažljivo prateći vlastite reakcije dok mi osoba opisuje stanje svoje duše. Kao poremećaj raspoloženja ili afektivnoga života depresija se međuljudskim odnosima prenosi na druge. Depresivna se osoba u pravilu doima depresivnom, zvuči depresivno i prenosi svoju depresiju na vas. Nakon što mi depresivna osoba opiše svoje patnje, počinjem se i sam osjećati bespomoćnim i bez nade te se čovjeku čini da je njezina potištenost zarazna. Često također osjećam duboko žaljenje zbog “osjećaja potpune odbačenosti i mržnje prema sebi” koju depresivna osoba osjeća. Nasuprot tome, rijetko kada se osjećam deprimiranim kada mi osoba opisuje pustoš tamne noći osjeta i duha. Tada često osjećam razumijevanje za muke što ih osoba proživljava jer znam da se ona duhovno pročišćuje i zadivljen sam revnošću kojom izvršava sve što Bog traži od nje. Zapravo, u takvim trenutcima mi se čini da takva osoba unosi snagu u mene i pokreće me. Kao da se jačanje duha što ga Bog uz pomoć tame donosi takvoj osobi prenosi i na mene. 5

Ono što smo do sada rekli ima veze s tamnom noći duše koja nastupa na prijelazu između puta pročišćenja i puta prosvjetljenja i između puta prosvjetljenja i puta sjedinjenja. Potrebno je, međutim, znati da postoji još jedna vrsta tamne noći koja ne označava prijelaz prema višim stupnjevima duhovnoga života, već pripada upravo najvišemu stupnju. Savršeno sjedinjenje s Bogom pokazuje se u sjedinjenju s Isusom u tami križa. Takvu tamnu noć iskusila je Majka Božja u svojoj mističnoj suotkupiteljskoj boli pod križem – boli rođenoj iz neopisivo duboka sudjelovanja u Isusovoj tuzi. S obzirom na to da je izraz Kristove božanske ljubavi, takva tuga još više sjedinjuje Majku Božju s njezinim božanskim Sinom.

Izvanredan suvremeni primjer ove tamne noći koju je proživjela jedna svetica (za razliku od tamne noći neophodne za postizanje svetosti) jest primjer svete Majke Terezije iz Calcutte. Promotrimo na koji se način njezino iskustvo tamne noći razlikuje od depresije. Mnogi su se ljudi iznenadili kada su nakon smrti Majke Terezije saznali da je ova svetica gotovo četrdeset godina živjela u najdubljoj duhovnoj tami. Zašto je to šokiralo tolike ljude? Zato što je život Majke Terezije bio ispunjen radošću. Majka je Terezija bila ispunjena životnošću i nevjerojatnom energijom i svojom je karizmom poticala druge na molitvu i na pomaganje najsiromašnijima od siromašnih. Iz njezinih se zapisa jasno vidi da je dugi niz godina živjela u nekoj vrsti duboke tamne noći; ipak, to ne znači da je bila depresivna. Oni koji su je poznavali svjedoče da je Majka Terezija zračila upravo zaraznom radošću – radošću koja je svim ljudima služila kao svjedočanstvo Božje prisutnosti u njezinu životu. Mogli bismo reći da je tuga koju je iskusila zbog iskustva nedostatka Božje nazočnosti u svojoj duši upravo ona otajstvena, samo kršćanstvu svojstvena tuga koja se rađa iz sjedinjenja s Isusom na križu. To je dioništvo u tuzi samoga Krista u kojoj radost i tuga ne proturječe jedno drugome jer je oboje izraz božanske ljubavi objavljene u križu.

Kao i kod drugih duhovnih ili psiholoških stanja o kojima je u ovoj knjizi riječ, u stvarnosti često nije moguće jasno razlučiti između zdravlja i bolesti, između ovoga ili onoga poremećaja, između čisto psiholoških i čisto duhovnih stanja. S obzirom na to da je čovjekova osoba u svojoj biti jedinstvena, naš mentalni i duhovni život su isprepleteni i naša konkretna životna iskustva ne pristaju uvijek uredno u kategorije o kojima govore psihološki i teološki priručnici. Neka osoba može u svojemu duhovnom životu istodobno iskusiti tamnu noć i epizodu depresije. U takvim je slučajevima potrebno voditi računa podjednako i o duhovnoj borbi i o medicinskomu ili psihološkom stanju.

Zaključno, smatrati simptome depresije znakom duhovne slabosti ili duhovne kušnje koju nam šalje Bog i da tu kušnju moramo podnositi sami, bez tuđe pomoći, pogrješno je sa stajališta kršćanske vjere i nesumnjivo odmaže osobi koja se želi izliječiti od depresije. Iz vlastitoga iskustva znam da se duhovno stanje osobe koja poduzima konkretne korake da ozdravi najčešće popravlja. Traženje medicinske ili psihološke pomoći pomaže nam da rastemo u krjeposti poniznosti, u boljemu poznavanju sebe (najvažnije obilježje dobre psihoterapije) i ujedno doprinosi poboljšanju molitvenoga života nakon što simptomi depresije počnu slabiti.

Nakon što smo rekli sve ovo i nakon što smo ukazali na potrebu da se depresivnoj osobi pruži pravodobna i odgovarajuća medicinska pomoć, potrebno je ipak kazati da osoba koja bez vlastite krivnje naravno boluje od depresije sudjeluje na neki način u Isusovoj tami na križu. Postoji vrsta tamne noći u gotovo bezgraničnoj psihičkoj patnji uzrokovanoj depresijom koju je moguće razumjeti samo u odnosu na Isusov silazak u tamnu noć patnja čitava svijeta, od njegova nastanka do njegova završetka. Patnje što ih proživljava osoba u depresiji ipak nisu uzaludne.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobijedite depresiju snagom vjere” Johna Cihaka i Aarona Kheriatyja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Footnotes

  1. U ovomu dijelu teksta iznimno mi je pomogla izvanredna teološka i psihološka studija Kevina Culligana “The Dark Night and Depression”, Carmelite Prayer: A Tradition for the 21st Century, Keith J. Egan (ur.), Paulist Press, New York, 2003, 119–139.
  2. Isto, 125.
  3. Kao opći uvod u ove tri faze duhovnoga života može nam poslužiti o. Benedict Groeschel i njegova knjiga Spiritual Passages: The Psychology of Spiritual Development, Crossroads, New York, 984. (Hrvatsko izdanje: Benedict J. Groeschel, Psihologija duhovnoga razvoja, Verbum, Split, 2009.) Vidi također Reginald Garrigou-Lagrange, The Three Conversions of the Spiritual Life, TAN, Rockford, Illinois, 2002.
  4. Kevin Culligan, “The Dark Night and Depression”, Carmelite Prayer, 130.
  5. Isto, 135.