Ti si, moj Isuse, u svetoj Euharistiji. Tu si Ti, ni metar od mene u svetohraništu! Tvoje tijelo, Tvoja duša, Tvoje čovještvo, Tvoje božanstvo, Tvoje biće potpuno je ovdje u ovoj dvostrukoj naravi; kako si blizu, Bože moj, Spasitelju moj, Isuse moj, Brate moj, Zaručniče moj, Ljubljeni moj!…

Nisi bio bliže Djevici Mariji i svetom Josipu u spilji u Betlehemu, u kući u Nazaretu na bjektstvu u Egipat, svakog časa Tvog božanskog obiteljskog života, kao što si meni u ovom trenutku i tako često u ovom svetohraništu! Sveta Magdalena ti nije bila bliže podno Tvojih nogu u Betaniji, no što sam ti ja podno ovog oltara! Nisi bio bliže apostolima kada si sjedio među njima, nego što si sada meni, Bože moj!

Kako sam sretan! Biti sam u svojoj ćeliji i razgovarati s Tobom u tišini noći, kako je to slatko, moj Gospodine; i tu si kao Bog, jednako kao i po svojoj milosti; međutim ostati u svojoj ćeliji kada bih mogao biti pred Presvetim sakramentom, to bi bilo kao da te je sveta Magdalena, kada si bio u Betaniji, ostavila samog… i otišla u svoju sobu da misli na Tebe…

Cjelivati mjesta koja si posvetio za svog života na zemlji, kamenje Getsemanija i Kalvarije, tko Vie Dolorose, valove Galilejskog mora, to je slatko i pobožno, Bože moj, ali to više ljubiti od Tvoieg svetohraništa, znači napustiti Isusa koji živi kraj mene, ostaviti ga samog i otići sam obožavati mrtvo kamenje gdje ga nema; to znači napustiti sobu u kojoj se nalazi On i Njegovo božansko društvo i otići cjelivati pod sobe u kojoj se nalazio prije i gdje više nije… Napustiti Svetohranište i častiti kipove, znači napustiti Isusa koji živi kraj mene i ići u drugu sobu gledati Njegov portret…

Kada ljubimo, ne nalazimo li da je dobro, savršeno, iskoristiti vrijeme da budemo blizu onog kojeg ljubimo? Nije li to najbolje moguće provedeno vrijeme, osim kada nas nešto, dobri ljubljenog bića, ne zove drugdje? Gdje god je sveta hostija, tu je živi Bog i tvoj Spasitelj, jednako tako stvaran kao i kada je živio i govorio u Galileji i Judeji i kao što je sada u Nebu… Nikad svojom krivicom ne propustiti svetu pričest; jedna pričest to je više od života, više od svih dobara ovog svijeta, više nego čitav svemir, to je Bog sam, to sam Ja, Isus. Možeš li nešto voljeti više od Mene? Možeš li, i premda me tako malo ljubiš, dragovoljno izgubiti milost po kojoj na taj način ulazim u Tebe? Ljubi Me svom širinom i svom jednostavnošću svoga srca…

Gornji tekst je izvadak iz knjige Charlesa de Foucaulda “Pisma i zapisi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.