PISMA STARIJEG ĐAVLA MLAĐEM

C. S. Lewis o đavoljoj strategiji: Sotoni je najdraže duhovno stanje ‘kršćanstvo-i’

“Postoje dvije, podjednako zastupljene i oprečne pogreške u koje naš rod može upasti kad se radi o đavlima. Jedna je nijekati njihovo postojanje. Druga je vjerovati i pokazivati za njih pretjerano i bolesno zanimanje. Sami đavli jednako se vesele objema ovim zabludama i s jednakim zadovoljstvom pozdravljaju i materijaliste i poklonike crne magije”, napisao je u predgovoru svoje hit knjige Pisma starijeg đavla mlađem engleski pisac Clive Staples Lewis. Objavljujemo ulomak iz spomenute knjige ovog briljantnog kršćanskog autora, čiji su glavni likovi mladi đavao Wormwood i njegov stric Screwtape koji svojega nećaka nizom pisama poučava kako upropastiti mladog g. Spikea – tipičnog predstavnika mnogih vjernika.

Dragi moj Wormwoode!

Prava je teškoća kod ljudi među kojima živi tvoj pacijent u tome što su oni samo kršćani. Naravno, svi oni imaju svoje osobne interese, ali njihova veza ostaje čisto kršćanstvo. Ono što mi općenito želimo kada ljudi postanu kršćani jest da ih držimo u duhovnome stanju koje ja nazivam “kršćanstvo-i”. Ti već znaš: kršćanstvo i kriza, kršćanstvo i nova psihologija, kršćanstvo i novi poredak, kršćanstvo i liječenje vjere, kršćanstvo i fizička istraživanja, kršćanstvo i vegetarijanizam, kršćanstvo i reforma jezika. Ako već moraju biti kršćani, tada učini da budu barem kršćani s nekom razlikom. Na mjesto vjere stavi im neku modu s kršćanskim predznakom. Iskoristi njihovu odvratnost pred “uvijek istim starim stvarima”.

Ta odbojnost prema “uvijek istim starim stvari­ma” jedna je od najdragocjenijih strasti koje smo proizveli u ljudskome srcu – beskrajni izvor krivovjerja u religiji, ludosti u državi, nevjernosti u braku i nepouzdanosti u prijateljstvu. Ljudi žive u vremenu i stoga doživljavaju stvarnost susljedno. Da bi doživjeli mnogo stvarnosti, njihovo se doživljavanje mora protegnuti na mnogo različitih stvari; drugim riječima, oni moraju doživljavati promjenu. I kako oni trebaju promjene, Neprijatelj (koji je do srži uživalac) im je promjenu učinio ugodnom, upravo kao što im je jela učinio ukusnim. No kako on ne želi da oni ni promjenu ni jelo ne smatraju svrhom samom sebi, uravnotežio je njihovu ljubav prema promjeni ljubavlju prema postojanosti. On je to ostvario tako da čovjek obje želje zadovoljava u jednomu te istom svijetu koji je on stvorio, i to povezivanjem promjene i stalnosti u jedinstvo koje nazivamo ritam. Daje im godišnja doba, svako je drukčije, a ipak svake godine iznova isto, tako da se proljeće stalno osjeća kao nešto novo, premda je ono od pamtivijeka povratak stare teme. U svojoj Crkvi daje im crkvenu godinu: izmjenu korizme i blagdana, ali to je isto svetkovanje koje je bilo i prijašnjih godina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada mi izvučemo radost u jelu i pretjerujemo u tome užitku da proizvedemo lakomost, zahvaćamo naravno uživanje u promjeni i preokrećemo ga u strast za bezuvjetnim novostima. Taj je zahtjev u cijelosti djelo naše spretnosti. Propustimo li svoju dužnost, ljudi ne će biti samo zadovoljni, nego i oduševljeni tom mješavinom novosti i prisnosti snježnih pahuljica ovoga siječnja, sunčeva izlaska ovoga jutra, pudinga sa šljivama ovoga Božića. Dok ih ne poučimo nečemu boljem, i djeca su potpuno sretna s tom godišnjom izmjenom igara u kojoj igra s kestenima slijedi igru preskakivanja jednako kao što jesen slijedi ljeto. Samo uz naše neprestane napore može se održati zahtjev za neograničenom ili neritmičnom promjenom.

Taj je zahtjev višestruko vrijedan. Ponajprije umanjuje radost, a povećava želju. Uživanje u novosti je po svojoj naravi, više nego neko drugo, podložno zakonu umanjujućih rezultata. Uživati uvijek nešto novo stoji novaca i zahtjev za novostima rađa ili pohlepu ili nesreću ili oboje. A zatim: što je neobuzdaniji taj zahtjev, to brže mora iscrpsti sve izvore nevine radosti, a zatim prijeći do onih zadovoljstava koja Neprijatelj zabranjuje. Otkada smo zapalili odbojnost pred “uvijek istim starim stvarima”, moguće nam je da, na primjer, umjetnost učinimo bezopasnijom nego ikada. I nevažni kao i najdarovitiji umjetnici danas su zaraženi željom za uvijek novim i novim, što dovodi do pojave pretjerivanja u lascivnosti, bezumnosti, okrutnosti i oholosti. Napokon, želja za najnovijim nama je nužna potreba ako želimo proizvoditi mode i hitove.

Pomodne filozofije koristimo da bismo čovjekovu pozornost odvratili od opasnosti koje mu stvarno prijete. Usmjeravamo moderne povike u svakome naraštaju protiv onih tereta kojih bi se trebalo najmanje bojati. Istodobno vežemo njihovo odobravanje uz onu vrlinu koja je najbliža mani kojoj kanimo dati prednost. Igra se sastoji u tome da uzvitlamo masu kako bi jurila naokolo s aparatima za gašenje požara, a u stvarnosti prijeti poplava, ili sve skupljamo na palubu broda, a rupa je ispod vode. Tako činimo modernim naglašavati opasnosti od prevelika zanosa u trenutku kada je sve tako posvjetovnjačeno i mlako. Nakon stotinu godina, kada od svih načinimo romantičare prepune osjećaja, podići ćemo moderni povik protiv opasnosti prevelika “razuma”. Vremena okrutnosti spominjemo zbog sentimentalnosti, vremena popustljivosti zbog građanske ukočenosti, razdoblje razuzdanosti zbog puritanizma. A kad god se ljudi požure da budu robovi ili tirani, liberalizam činimo glavnim žrtvenim jarcem.

Ali najveći trijumf u cijelomu ovom pothvatu jest uzdizanje ovoga užasa pred “uvijek istim starim stvarima” do filozofije tako da intelektualna besmislica još pojačava pokvarenost volje. Ovdje se pokazuje vrlo korisnim posvuda proširen evolucionistički ili historijski karakter suvremene europske misli (što je dobrim dijelom naše djelo). Neprijatelj voli plitkosti, koliko ja mogu vidjeti, on želi ljude koji postavljaju vrlo jednostavna pitanja kao: je li to ispravno? Je li to razumno? Je li to moguće? Ako, međutim, nama uspije da ljudi umjesto toga pitaju: Je li to u skladu s općim mišljenjem našega vremena? Je li to napredno ili nazadno? Kreće li se povijest u tome smjeru? Je li to lijevo ili desno mišljenje? – tada će oni zanemariti prava pitanja, a pitanja koja postavljaju nemaju odgovora jer ljudi ne znaju budućnost. Time što njihove misli ostaju lebdjeti u zrakopraznu prostoru daju nam najbolju priliku da se umiješamo i navedemo ih na postupke koje smo mi za njih odlučili. Bilo je vrijeme kada su oni znali da neke promjene ne vode na bolje, druge na gore, a neke su indiferentne. Mi smo im to znanje dobrim dijelom oduzeli. Na mjesto opisnoga pridjeva “nepromijenjen” stavili smo čuvstveni pridjev “stagnirajući”. Mi ih poučavamo da budućnost gledaju kao obećanu zemlju koju osvajaju samo povlašteni junaci, a nikako kao nešto što svatko, bio ili činio što mu drago, osvaja brzinom od šezdeset minuta na sat.

Tvoj odani stric Screwtape

Gornji tekst je izvadak iz knjige C. S. Lewisa “Pisma starijeg đavla mlađem”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. svibnja 2019.

Možda vam se svidi