Budi strpljiv, trpljenje ne može biti besmisleno kad ga je Bog sam izabrao kao dio svoga života

Trpljenje ne može biti besmisleno kad ga je Bog sam izabrao kao dio svoga života i trpljenjem nas spasio. Otkako je Bog sam trpio, trpljenje je promijenilo ime i sada se zove „križ“. Crkva je uvijek oduševljeno i ushićeno molila: „Zdravo križu, nado jedina.“¹ 

Da ne bismo povjerovali da je čovječanstvo gotovo s trpljenjem zato što je Isus trpio i umro za nas, ustanovio je euharistiju. Isusovo trpljenje i smrt nije nešto što jedino pripada prošlosti, nego je s nama i među nama u euharistiji. Tu razumijemo nešto od smisla s Njegovim – a i s našim – trpljenjem: pšenično zrno može donijeti plod samo ako padne na zemlju i umre.

Trpljenje može imati mnoga različita lica

Možeš nositi u dubini psihičke rane zato što nisi bio dobrodošao kad si se rodio ili što kasnije nisi dobio ljubav koja ti je bila potrebna; možda si bio teško razočaran u nekoga koga si ljubio i u koga si vjerovao; ili si možda i sam učinio neku grešku koja je ostavila sudbonosne posljedice u tvom životu ili životu drugog; ili si pogođen prije ili kasnije, kao i većina ljudi, ozbiljnom bolešću koja sa sobom nosi velike bolove i laganu istrošenost što vodi u smrt. U pravilu za trpljenje ne moramo moliti. Ono dolazi samo od sebe. Iako su neki sveci čeznuli za trpljenjem kako bi na taj način bili slični raspetom Gospodinu, odvraćaju nas naravno da za to molimo. Može biti luda smjelost htjeti teži križ od križa koji nam Bog šalje ili pripušta. Možemo stvarati lijepe misli kako bismo se ponašali kad bismo bili bolesni, kako bismo to hrabro i požrtvovno nosili, ali kad bolest dođe sve izgleda drugačije. Tada je to, možda, samo bijeda i nesreća.

Ali i ova nesreća može biti ispunjena smislom. Ako se svetost ne sastoji od popravljenog i preinačenog izdanja mene samog nego ako razlog leži u činjenici da Krist živi u meni, tada je sve što doprinosi propasti starog čovjeka korak na putu. Nebježanje od moje nesreće nego dragovoljno prihvaćanje, priprema mjesto za Boga. „On me vodi uvijek istim putem“, piše Marie-Antoinette de Geuser, „ne tako da me podiže k savršenstvu nego spuštajući me u moju nesreću i bijedu. Vjerujem da svaki korak koji prihvatim na stepenici ponižavanja proizvodi još više korak na stepenici proslave. Vjerujem da ćemo, uzdižući se svojom vlastitom snagom prema gore, ubrzo naići na granicu zbog svojih vlastitih snaga, i ako postižemo svetost na taj način onda to nikad nije ništa drugo nego osobna i ograničena svetost. Naprotiv, ako se spuštamo u svoju bijedu i nesreću tako da sami sebe pretvaramo u ništa, vjerujemo da na krajnjoj granici „EGA“ padamo Njemu u zagrljaj, a to je ono što čini pravu svetost, Njegova vlastita svetost.“² 

Foto: www.pexels.com

Ovo silaženje je dug proces. Ali ga je Isus prošao prije tebe. U Euharistiji je On kod tebe, upravo u krajnjem uništenju. Gledaš u onaj mali komadić kruha koji zrači Njegovom prisutnošću. Krhak i lomljiv kao školjka, kao krilo leptira, leži u brižljivim rukama. Ipak On ovdje pokazuje svoje pravo lice. Lice koje se ni od čega ne brani, koje podnosi sve, koje može sve. Božja snaga koja se pokazuje u krajnjoj krhkosti, u potpunoj Ljubavi. Ova ljubav topi svaki otpor.

On je hostija (hostia = žrtva, latinski), živi žrtveni dar koji ulazi u tebe, ti Ga jedeš i na taj način On i tebe pretvara u „hostiju“ (žrtvu) za spasenja svijeta. Možda imaš osjećaj kao da je cijela tvoja nutrina slomljena i leži u komadićima, da je sve, što je bilo duhovni život u tebi, mrtvo. Ali On to sve ponovno spaja u novu osobu (ličnost). Tvoja smrt se pretvara u kruh. Ono što je bilo slomljeno oblikuje se u novi život i novu ličnost Njegovim Duhom. Ti sam postaješ hostija, krhak, lomljiv i providan.

Ljubav te poziva da se spustiš duboko koliko je moguće i da iz duboke tame pjevaš pohvalu Ljubavi, da te duboke provalije odzvanjaju pjesmom nade i tako postanu stepenice vjere koje te vode iz provalije.

Nije li to uistinu veliko, spašavati duše zajedno s Njim?

Nije li to uistinu veliko, moći sudjelovati u Njegovu djelu, postati kao On, spašavati duše zajedno s Njim i tako odgovoriti na Njegovu ljubav! Zar nije velika Božja ljubav prema nama kad Njegovo srce može strepiti i širiti svoju ljubav putem naših odgovora. Njegova ljubav ispunja također tvoje srce čežnjom da sve dadneš bez pridržaja, da možeš izgarati i potpuno biti promijenjen u raspetu Ljubav. Ti si s Njim u svojoj molitvi za svijet koji On ljubi, da nitko ne bude izgubljen nego da se svi obrate k Njemu.

Ovdje je uistinu potrebna strpljivost. Ali na neki način ovdje smo zaobišli strpljivost. Anders Arborelius govori o „nekoj vrsti ‘teologal’ sreći, dakle ne nešto što opažamo ili osjećamo, nego sreća u goloj i osiromašenoj vjeri, nadi i ljubavi“.³ To je sreća koja nastaje iz činjenice da i mi možemo pridonijeti da Bog bude proslavljen i da se ljudi spase.

Zauvijek sjedinjen s Njim vezom ljubavi želiš čekati dole u dubini, do kraja vremena, kad postane sve dovršeno i dobro.

Sjedinjuješ se s cijelom Crkvom i pjevaš, poletno, a ipak strpljivo: Amen. Dođi, Gospodine Isuse, dođi ubrzo!

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Novo vino” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.

1. Mjere predostrožnosti 15, u Živi plamen ljubavi i drugi spisi, str. 217.
2. „O crux, ave, spes única”, pjeva Katolička Crkva u vesperama u Velikom tjednu.
3. Anders Arborelius, Blottstalld och fullandad: Marie-Antoinette de Geuser. str. 58. (Osiromašen i savršen)