Blažena Dina Belanger – duša koja je imala milost suosjećanja Kristove agonije

 Kada se Dina rodila, njena majka nije dugo čekala da započne s vjerskim odgojem. Kad je Dina imala samo šest mjeseci, majka je uzimala njenu ručicu i pravila njome znak križa. Dini nije dugo trebalo da i sama nauči prekrižiti se i to je i činila svake večeri kad bi je stavili u krevetić.

Kad je malo odrasla, molila bi naslanjajući se na očeva koljena, spuštene glave. Voljela je moliti „Anđeo Gospodnji“ i čim bi čula crkvena zvona, čak i kad bi se igrala vani, trčala bi u kuću da se pomoli i kaže „Amen“, što je bilo sve što je znala od latinskog jezika!

Već od rane dobi majka ju je vodila u crkvu, ne samo na sv. mise, nego i na razne druge službe, molitve i devetnice. Kao što se može i pretpostaviti, četverogodišnjoj Dini bilo je dosadno tijekom dugih propovijedi, pa je jednoga dana sa sobom ponijela svoju lutkicu „Valedu“ u crkvu i počela se igrati. Majka ju je ukorila, ali ona se nakon nekoliko minuta opet počela igrati. Na povratku kući, dobila je „bukvicu“. No, sljedeći je puta mama sakrila „Valedu“. Dina, uporna, pronašla je lutku, ali i sakrila, kako ju mama ne bi vidjela. I tada, tijekom propovijedi, „Voila!“ – eto opet „Valede“. Ovaj puta majka je bila još i stroža te rekla: „U crkvu se ne nose igračke, imat ćeš dovoljno vremena da se igraš kada dođeš kući!“ Dina je naučila lekciju; nije više donosila „Valedu“ na misu.

Dinino djetinjstvo

Dina je bila nestašno dijete, vrlo temperamentno. Jednom je, u dobi od četiri godine, odbila poslušati mamu te imala ispad bijesa, udarala, vikala i skakala. Njezin je otac prišao i rekao sasvim smireno: „Hajde, ja ću ti pomoći u vrištanju i skakanju pa ćemo biti brže gotovi.“ Počeo je oponašati sve što mala Dina radi, a ona je, sva u čudu, prestala kada je vidjela tatu da vrišti. Nikada više nije imala slične ispade!

Roditelji su puno vremena provodili s Dinom, učili ju davati milostinju i pomagati drugima, i to anonimno, ne tražeći hvalu niti išta zauzvrat. Poučavali su je u vjeronauku, a čitati je znala prije nego je krenula u školu. Mnogo je njihove rodbine bilo u samostanima, a ona ih je često s majkom išla posjećivati. U svojoj je „Autobiografiji“ napisala: „Ondje sam sve promatrala, malo govorila, ali sve pamtila. Često sam se pravila da ne razumijem, osobito kada bi mi bila upućena opaska – Možda bi i ti trebala biti časna sestra! – Iako je to bilo upućeno direktno meni, nikada se nisam udostojala odgovoriti da sam i imala želju dati se za Srce Isusovo, jer sam taj poziv imala od najranije mladosti.“

Majka ju je pomno pripremala za njenu Prvu svetu ispovijed, govoreći joj da može ići kod kojeg god svećenika želi, ali uvijek imajući na umu da „moramo vidjeti Boga, a ne svećenika“ ondje.

Usnula je san kada je imala pet godina: vidjela je Dijete Isusa pokraj svoga kreveta. Ispružio je ruke prema njoj i pitao: „Što želiš?“ Ona je uzviknula:„Oh, hoćeš li mi dati Svoju sliku?“  Bilo je to pred Božić. Po povratku s Ponoćke, pronašla je kraj kreveta set jaslica od šarenog kartona. Na krevetu od slame sjedilo je Dijete Isus, pružajući ruke, kao u njezinu snu. Ona je uskliknula: „Znala sam da će mi poslati svoju sliku!“

Obrazovanje

U dobi od šest godina ušla je u školu u samostanu sv. Roka u Quebecu. Ovu su školu vodile sestre Kongregacije Notre Dame, osnovane od sestre Marguerite Bourgeoys iz Montreala.

Jednog dana, prije odlaska u školu, majka je vidjela Dinu kako prstom broji dane na kalendaru. Pitala ju je: „Što radiš?“

Dina je odgovorila: „Želim vidjeti koliko još ima dana do odlaska u samostan.“

„Zašto? Zar se bojiš?“ – pitala je mama.

„Oh, ne! Bojim se da ću biti usamljena.“ – rekla je Dina.

Dina je voljela školu i učila s velikim interesom i žarom. Nikada nije izostajala iz škole i bila je veoma odgovorna.

Plaha i osjetljiva po prirodi, znala bi zaplakati zbog sitnice. Uvijek se pokoravala učiteljima, čak i u bezazlenim stvarima.

Jednog je dana sestra, učiteljica u školi, pitala Dinu zna li svoju sveticu zaštitnicu čije ime nosi. Dina je odgovorila: „Ne. Imam li ju?“

Sestra odgovori: „Mislim da da. Potražit ću.“

Jedina s tim imenom je bila Jakobova kći, iz Knjige Postanka u Starom zavjetu. Nije bilo svetice imenom Dina u kalendaru Crkve, također. Čuvši to, Dina je rekla: „Dobro! Onda ću ja biti sveta, i zaštitnica svih onih koji će u budućnosti nositi moje ime.“

Kada je imala sedam godina, rekla je: „Naš Gospodin me tako nježno privukao Sebi… Osjetila sam preplavljujuću ljubav prema Isusu. Bila sam tako odlučna da Ga vidim i imam, da sam Ga preklinjala da me uzme već tu noć, sa Sobom, u Raj. Ta me želja proganjala. Iznenadila sam se kad moj zahtjev tu noć nije bio ispunjen.“

Naš je Gospodin naučio Dinu da mirno prihvaća male smetnje i tegobe života kao i „nespretne“ situacije koje se događaju. U dobi od 12 godina prešla je u školi u samostanu Notre Dame de Jacques-Cartier u Quebecu, gdje je učila i sviranje klavira. Sa 13 godina kao svoj osobni moto uzela je: SMRT RADIJE NEGO OSKVRNAVLJENJE.  U isto se vrijeme otprilike posvetila Našoj Gospi putem „Prave pobožnosti“ sv. Louisa-Marie de Montforta (u to vrijeme blaženoga). Ušla je u novicijat u samostan Sillery i tamo pronašla mnogo radosti i mira.

Tijekom ljeta, točnije, 15. kolovoza 1911. imala je ozbiljan razgovor sa svojim duhovnikom, ocem Philemonom Cloutierom. Osjećala je duboko gnušanje nad svijetom i ponavljala: „Taština nad taštinama, sve je samo taština.“ No, bila je još uvijek mlada, pa je on odlučio da je bolje da još ostane u svijetu, sa svojim roditeljima.

U jesen 1911. je ušla u samostansku školu Bellevue. Tada je iznenada počela osjećati tugu za domom i cijelu je prvu nedjelju po dolasku proplakala, čak i tijekom mise, a i kada je vidjela svoje roditelje u salonu za goste. Otac joj je ponudio da ju odvedu kući, na što je ona odgovorila: „Ne, hvala ti. Naviknut ću se. 14 dana uzastopce, noćima sam si davala oduška nekontrolirano plačući. Tada je napokon moja volja ojačala i bila sam utješena.“

Prvog petka u listopadu 1911. pošla je s prijateljicama Presvetom oltarskom sakramentu, namjeravala je u osobnoj molitvi zavjetovati se na čistoću Gospodinu „potpuno i zauvijek, ukoliko Ga njeno obećanje veseli“.

U školi je blistala, a kako je bila darovita za sviranje klavira, morala je i nastupati na koncertima dok bi je prijatelji i roditelji gledali iz publike. Hvale koje bi primala na tim događanjima mnogo su je koštale. Kaže: „Isus me je obdario osjećajima opiranja svim častima da bih ostala skromna i ponizna i da razvijem snagu volje, zato je udvostručio prilike da potakne moju prirođenu sramežljivost.“

Najdraža knjiga joj je bila autobiografija tada blažene Terezije iz Liseuxa, „Povijest jedne duše“.

Prva sveta pričest i Sveta krizma

Svoju Prvu pričest primila je 2. svibnja 1907. Tijekom priprava za Pričest, čula je da je „Pričest primljena sa žarkom željom sigurna putovnica za Raj, a mlako primljena je ulaznica za Pakao“. Kako je željela da to za nju bude „vlak za Raj“ (kako je sama rekla), pripremala se za Svetu ispovijed s najvećom pažnjom. Na dan Prve pričesti primila je i sakrament Svete krizme, što je tada bio i običaj.

Nakon Prve pričesti, više je molila, ne skidajući pogleda s molitvenika. U tom je razdoblju postala plijenom mnogih iskušenja, posebno skrupulozne savjesti, ali joj je njen mudri duhovnik, otac Cloutier pomogao u toj kušnji.

Dina čuje Isusov glas prvi put

28. ožujka 1908. na Veliki četvrtak, Dina je prvi put čula glas Isusov:„Tijekom moje zahvale nakon Pričesti, Gospodin je govorio mojoj duši na novi način. To je bio prvi put da sam čula Njegov glas tako dobro; iznutra, naravno, mek milozvučan glas koji me preplavio s radošću.“

Tijekom školovanja u samostanu u Bellevue prvi je put otputovala u samostan Kongregacije pobožnosti Isusu i Mariji u Silleryu. Samostan ju je oduševio, a nije ni slutila da će za samo nekoliko godina i sama ući u njega.

Život prije odlaska u New York (1913. – 1916. )

Dina je provela tri godine kod kuće s roditeljima nakon završetka škole u samostanu Bellevue. Tijekom tog vremena Gospodin je vidio da su njene želje sve usmjerene prema Njemu. Sama je odredila pravila kojih se držala: jutarnje i večernje molitve, svakodnevna misa i pričest, ružarij, najmanje deset minuta meditacije u jutro i tjedna ispovijed. Svaku je večer također prakticirala ispit savjesti. Kako je prirodno samozatajna, nitko osim njenog duhovnika nije znao što Bog čini u njenoj duši, ali čak i njemu je s teškoćama povjeravala baš sve. Kaže: „Sada vidim da je Isus želio da bude tako. On, moj Učitelj, me uči, prosvjetljuje i oblikuje prema Svojoj Volji.“ Gospodin joj se objavljivao, obično nakon svete pričesti, pri posjetu Presvetom oltarskom sakramentu, ili tijekom meditacija. Ipak je bilo razdoblja kada je bila „suha“ i ometena u pobožnosti. Kada bi se to dogodilo, ona je “prepuštala svoju bijedu pred noge svog Gospodina i nudila mu svoju poniženost“.

Sa 16 godina tražila je roditelje da ode u samostan Notre-Dame. Ipak su odlučili, skupa s njenim duhovnikom, da je bolje pričekati. I tako je ona ostala u svijetu još, premda je sve to za nju bila muka – oblačiti se u lijepu odjeću, nositi nakit i uređivati se, kako su roditelji to očekivali od nje. Piše:„Često sam razmišljala kako je to tužno u svijetu, da se osjećaš obveznim gubiti dragocjeno vrijeme dotjerujući ovo jadno tijelo koje će uskoro postati plijen groba. Kako je tužno trošiti tako mnogo novca dok se toliko mnogo siromašnih ljudi smrzava i gladuje, kada vjerskim institucijama i misijama nedostaje financijskih sredstava i zbog toga često vidimo da je njihov trud paraliziran.“

Zahvaljujući odgoju roditelja, u svijetu je bila viđena kao savršena mlada djevojka, iako je njeno srce pripadalo Bogu samome. Pridružila se „Apostolatu molitve“ koji je širio pobožnost Presvetom Srcu. Pomagala je dijeliti molitvene letke, s majkom posjećivala bolesne i siromašne. Kada je počeo Prvi svjetski rat 1914. tada sedamnaestogodišnja Dina ponudila se Bogu za „naknadu i ljubav kako bi Ga utješila i spasila duše“.

New York ( 1916. – 1918. )

U samostan „Naše Gospe od Mira“ koji su vodile sestre Kongregacije pobožnosti Isusu i Mariji, Dina je stigla s prijateljicama Bernadette i Aline s kojima je bila i u prošloj školi prijateljica. Dina je dijelila sobu s Bernadette i zbližile su se kao prave sestre. Ondje je nastavila s uobičajenom rutinom molitava i mise, samo je uživala u još dužim meditacijama. Uživala je u činjenici da je smještena u samostanu koji u prizemlju ima kapelu u kojoj se svaki dan služi misa i drugi liturgijski obredi. Nakon dvije godine, kada je završila školovanje, vratila se u Quebec. Tamo je, unatoč mnogim napastima, teškoćama s molitvama, udvostručila snage, čitala, odlazila svakodnevno na misu, molila, meditirala i čak je skratila san da bi mogla sve svoje preuzete obaveze svaki dan ispunjavati. Isus joj se i tada obraćao u duši i primijetila je da je to jedino onda kada je savršeno mirna. Ako nije bila mirna, On bi ju smirio i nadahnuo osjećajima poniznosti; tada bi mogla razumjeti Njegov tajnoviti jezik.

Jednoga Ga je dana tražila da nikada ne dopusti da bude prevarena od Đavla. Ona o tome kaže: „On mi je objasnio kako uvijek mogu prepoznati razliku između Njegova božanskog glasa i onoga napasnika koji tako voli oponašati i prevariti. Spasitelj se da čuti samo u satima dubokog mira i tišine. Njegov je glas mek, tako mek da sve u duši mora biti ušutkano; to je milozvučan glas; dok je onaj od Đavla kao buka, nagao i proturječan i njegove su riječi izgovarane uzrujano.“

Isus joj je pokazao put prepun trnja kojim je želio da ona pođe, a kojim je prvi pošao On sam. Rekla je: „Na početku, iskušenja je bilo jako puno ( simbolizirano trnjem ); a kako sam napredovala bilo ih je još i više, kako bih ostala vjerna i nisam si smjela dopustiti da se preplašim bilo kakvom patnjom. Put je bio uzak i postajao je još uži i više trnovit. Trnje je postajalo tako gusto i visoko da se gotovo cijeli put zakrčio njima. Morala sam ih gurati kako bih prolazila. Što znače ogrebotine kada je odredište Nebo!“ Isus i Marija su ostali cijelo to vrijeme kao svjetionici na njenom putu. Na kraju puta, na vrhu planine, bila su vrata Neba – to se sve odvijalo u njenim mislima, ali slika je bila jasna. Vidjela ju je puno jasnije nego što bi to mogla s tjelesnim očima. Kako je pisala u svojoj „Autobiografiji“, nije više ni osjećala trnje, jer „ljubav ih je otupila i uništila“.

Isus joj je povjerio i poseban zadatak: „On me poticao na gorljivu molitvu i istaknuo potrebu velike pripreme, ali nije otkrio što je moj zadatak još. Ipak sam razumjela da će spas većeg broja duša ovisiti o mojoj vjernosti.“ Isto tako, pokazao joj je veliku vrijednost milosti, i kako je svaka primljena milost kao karika lanca – nepovjerenje u milost prekida kariku i lomi lanac. Isus joj je rekao: „Želim te iskoristiti jer si sama ništa; želim dokazati svoju moć tvojom slabosti.“ Usadio joj je u srce žarku želju za poniženjem i svako je jutro ona molila ovu molitvu: „Moj Bože, daruj mi milost da budem prezrena i ponižena koliko Ti to želiš i daj da svi koji me preziru i ponižavaju ni na koji način ne budu prekoreni. Ako Ti želiš da više nikada ne okusim užitka na zemlji, ja sam se voljna suzdržati od njih.“ Kada je počela s ovom molitvom, Dina je mislila da se odriče svakog zemaljskog užitka, ali čim je njena duša počela žudjeti samo za žrtvom, bila je ispunjena radošću. Rekla je: „To je tajna božanske ljubavi.“

Obično je u crkvi petkom Gospodin davao objave Dini, posebno tijekom Pretvorbe ili izloženog Presvetog Tijela Kristova, ali događalo se i drugim prigodama. Jednog prvog petka u mjesecu, dok se molila pred Presvetim, vidjela je veliko mnoštvo duša kako jure u svoje vječno prokletstvo. Vidjela je to kako bi utješila Gospodina u Njegovoj tuzi i molila za obraćenje tih jadnih duša. Njena želja za mučeništvom je rasla. Činila je mnoga mrtvljenja: nikada nije uzimala hranu koju je najviše voljela, nego onu koju je voljela najmanje, suzdržavala se od pića kada je bila žedna, spavala na tvrdom jastuku… Dok se sve to odvijalo u njenoj duši, postala je i dominikanka Trećeg reda. Nakon godine dana, uzela je ime svete Katarine Sijenske, što joj je bilo dopušteno samo zbog toga što je njen rođendan bio baš na svetkovinu sv. Katarine (sada u modernom Rimskom kalendaru 29. travnja, ali tada 30.) Kako je u to vrijeme Ivana Orleanska bila kanonizirana, često bi ju molila za zagovor.

S vremenom se predomislila u vezi ulaska u samostan Notre-Dame, jer ju je privlačio kontemplativni život. Ipak nije bila sigurna u volju Božju, pa se povjerila Gospodinu, a On joj reče : „Želim te u Kongregaciji Isusa i Marije.“Ona je odgovorila: „Kako god Ti želiš, moj dobri Učitelju.“ Pošla je u Kongregaciju u Quebecu sa svojom prijateljicom Bernadette na razgovor s budućom učiteljicom novakinja, Majkom Elizabeth. Nakon razgovora s njima, Majka je odmah pošla u kapelu zahvaliti Isusu za ove dvije novakinje. 11. kolovoza 1921. napustila je zauvijek svoj dom i ušla u samostan. Roditelji su ju potpuno podržali, vratili su Bogu dijete koje su primili od Njega.

Postulatura (1921.)

Dinina je duša na dan ulaska u samostan bila „ispunjena tamom i gađenjem, a ipak, jedva da je prešla prag kada je čula u sebi riječi – “OVO JE DOM!“ Prije ulaska osjećala je da „je samostanski život niz borbi protiv prirodnih sklonosti i ukusa i to ju je oduševilo… ali Đavao je čekao.“ Šapnuo joj je: „Misliš li da možeš živjeti ovdje do kraja života? Hoćeš li se podložiti svom tim opterećujućim propisima?“ Bila je to strašna borba. Gledala je ostale sestre ispunjena divljenjem, gledajući njihovu sreću i vrline, mislila je: „Sigurno je svaka od njih velika svetica.“ Tada joj je Đavao pokazao ponor između njihove savršenosti i njene vlastite pobožnosti. Ona se borila s ovim napastima, moleći: „Zašto ih ja ne bih mogla imitirati? One su samo slaba stvorenja kakvo sam i sama; Isus će mi pomoći kao što pomaže i njima.“ Tada je Đavao upotrijebio drugo oružje. Gotovo sve duhovne vježbe su radili zajednički, a Dina je morala moliti na glas i po zadanim formama, umjesto da je mogla prisno i osobno govoriti s Gospodinom. O tome kaže: „Kakav obmanjujući trik! Vjerski je život stanje molitve: posvuda, na duhovnim vježbama, na poslu, tijekom odmora, Isus i duša postaju jedno.“ Na kraju je zajednička molitva s drugim posvećenim dušama postala utjeha za nju.

Ipak je čežnja za domom bila prisutna. Ponekad bi, dok je šetala vrtom, osjećala snažan impuls da ode kući, samo tako, bez kaputa, odmah, ili da pobjegne noću kroz prozor. Znala je, međutim, da su to Đavlove napasti i ustrajala je u svom pozivu kao i vječnom spasenju.

Postulantice se nisu pridružile novakinjama prva 3-4 tjedna, ali su se ponekad mogle družiti s njima. Dina je bila oduševljena njihovom radošću: „Brzo sam primijetila da je tajna duše koja se predala Isusu to što tada isijavaju ljepotu i dobrotu Ljubljenoga. Promatrajući novakinje, ohrabrujuća misao koju sam već spomenula vraćala mi se – Ne mogu li i ja to što druge čine?“Jako je zavoljela misao o vjernosti u malim stvarima. Govorila je: „Bila sam prožeta mišlju da nikada ne bih trebala prakticirati odricanje i trapljenje u velikim stvarima ako ne prihvaćam velikodušno male žrtve i odricanja.“ Primila je tada i milosti – započela je novi život. Zaronila je svoj prošli život u Presvetu Krv Isusovu i izbacila ga iz glave. Osjećala se kao da je umrla i ponovno rođena.

Milost i naklonost Božja

Sljedeća je milost bila osobita. Molila se u kapelici u sumrak. Isus joj se obratio, ispunjavajući je ljubavlju i mirom. Ona o tome govori: „Tada je moj dobri Učitelj uzeo moje srce – uzeo kao predmet, i zamijenio ga sa Svojim Svetim Srcem i Bezgrešnim Srcem Marijinim. To je bila još jedna „slika“, ali svakako se u meni dogodio božanski preobražaj koji niti jedna olovka nikada ne bi mogla opisati; izgubila sam se u osjećajima zahvalnosti i poniznosti. Više nisam morala tražiti izvan sebe Isusa i Mariju, jer sam ih posjedovala u sebi. Od tog trenutka, radila sam i ljubila Srcem svoga Spasitelja i onim Njegove Blagoslovljene Majke.“Naum svoga sljedećeg života opisala je s tri izraza – slijepa poslušnost, radosna patnja i ljubav do mučeništva.

Prvo njeno iskustvo s poučavanjem su bili satovi glazbenog. Ona bi gledala Isusa u svakom učeniku i predavala vrlo pažljivo kao da je On tjelesno pokraj nje. Jedan od njenih učenika kaže: „Zavidio sam joj, htio imitirati sve, njenu savršenu jednostavnost, poniznost, nesvjesni šarm i nježne manire koje nikada nisu skrivale snagu njena karaktera. Eto vam svetice!“

Novicijat (veljača – kolovoz 1922.)

Kao novakinja, Dina, sada časna Majka Cecilija (Majka jer je poučavala), i dalje je predavala glazbeni. I dalje je bila suzdržana i sramežljiva i bilo joj je teško povjeravati se ikome. Ali od početka je zavoljela Majku Elizabetu, učiteljicu novakinja, i u njoj je pronašla pravu majku.

U to je vrijeme ona povjerila želju anđelima koji čuvaju Tabernakule cijelog svijeta da u njeno ime uvijek obožavaju Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Kasnije, kako se njen mistični život produbljivao, mogla je čuti slavljenje mise u zajedništvu s anđelima.

U jesen je provela neko vrijeme u ambulanti bolesna. Provodila je vrijeme pišući: „Gospodin je počeo ostvarivati svoje riječi – Činit ćeš dobro pišući. Zadovoljan je da pišem u samoći ambulante gdje me dariva većim prosvjetljenjima. Rad je potpuno Njegov tako da ponekad i sama jedva znam što pišem; ponukana sam nježnom, ali ipak moćnom silom i kada čitam svoje stranice iznenadim se nad izražavanjem misli koje sama nisam smislila.“

Gospodin ju je tražio da utješi Njegovo Srce za strahote koje mu se nanose u Presvetom oltarskom sakramentu. Također je imenovao broj duša da Mu ih privede svaki dan. Ona kaže: „Naš Otkupitelj žudi da oprosti i zaboravi. Često čeka samo mali znak ili misao ljubavi s naše strane da grješniku pokloni izvanrednu milost koja će ga izvući iz sotonskih ralja.”

Jedno je jutro, nakon čitanja dnevne meditacije, imala poteškoće da se sabere. Shvatila je da je to Gospodnje djelo i pustila je da bude Njegova volja. Želio je da bude utješen. Vidjela je Njegovo Srce, izubijano i izranjavano, probodeno mnoštvom strelica. Svaka je bila uvreda počinjena grijehom. Rekao joj je: „To su grubosti vjernih duša; oh, kako me bole ubodi, počinjeni od duša koje najviše volim!“ Vidjela je Njegovu bezgraničnu žalost koja ju je ispunila suosjećanjem i ljubavlju. Razmišljala je kako mi, jadna stvorenja kakva jesmo, možemo utješiti Njega.

Njena je glad za svetom pričešću porasla. Dan bez nje za nju je bio turoban i pust. Prilazeći ciboriju zamišljala ga je okruženog serafima u dubokom obožavanju i izražavanju ljubavi u nebeskoj glazbi. Čula je prekrasna pjevanja, zvukove prema kojima je najljepša zemaljska glazba puna nesklada. Primila je Isusa iz Marijinih ruku. Često bi joj Marija govorila, a ona je samo slušala i ujedinjavala se s Njom u ljubavi prema Njenom ljubljenom Sinu.

Nad svim izvanrednim milostima koje je On darovao Majci Ceciliji, darovao joj je i dar kontemplacije: „Volim te povlaštenom ljubavlju; Moja mala zaručnice, ti si povlaštena duša.“ Bog joj je i rekao dan njene smrti – Velika Gospa ili Uznesenje Marijino. Dobila je tu objavu u svibnju, za sljedeću godinu. Bila je jako radosna što ju od vječnog sjedinjenja s Bogom u Nebu dijeli samo 15 mjeseci. Brojala je dane i tjedne.

Zapadala je u zablude, kao što sama kaže: „Dobro je za mene da su me ponižavali kako sam i zaslužila, i zbog toga sam ih cijenila; ali bila sam često jako nepromišljena prema onima kojima sam dugovala najviše poštovanja i koji su prema meni bili jako ljubazni. To pokazuje kakva sam bila! Tražila sam Isusa, moleći ga za oprost, da ispravi moje greške i utješi one čije sam osjećaje povrijedila.“

Tijekom tog vremena, Gospodin joj je dao dvije zaštitnice da se o njoj brinu kao o sestri – svetu Ceciliju i sv. Tereziju od Djeteta Isusa (tada blaženu). Sv. Cecilija je brinula o „vanjskom“ aspektu života, učeći ju kako da bude apostol. Sv. Terezija ju je vodila i nadahnjivala u unutarnjem životu pokazujući joj put ljubavi i napuštenosti koji je karakterizirao život francuskih karmelićanki. Sama Dina kaže: „Činilo mi se da se moje dvoje zaštitnice saginju i vode me za ruku, prema naumu moga Božanskog Zaručnika.“

Poželjela je svome Zaručniku pokloniti dar, te je počela pripremati simbolični vjenčani poklon. Opisujući ga, kaže: „Žudim da ponudim Isusu na dan mog zaređenja, košaru punu najčišćeg zlata optočenog s biserima i rubinima koje ću skupiti svojim djelima siromaštva. U središte košare, želim staviti monogram – Isus i Marija – (naziv kongregacije) ispisan briljantima sa savršenošću mojih djela. U košari moraju biti i ljiljani – prekrasna vrlina čednosti i čistoće; crvene ruže – djela ljubavi prema Bogu; bijele ruže – djela milosrđa prema bližnjemu; đurđice – kao djela poniznosti. Za zelenilo, stavit ću paprat koja simbolizira moja djela pokornosti i mrtvljenja. Molim moju Majku Mariju da ponudi košaru mom voljenom Zaručniku; zauzvrat, umnogostručit ću svoje čine pobožnosti prema Njoj.“

Na dan ređenja, rekla je: „Blažena Djevica dala je moju košaru Isusu, a On je zauzvrat imao i dar za mene, dar za dušu. Dao mi je da ga sama izaberem, kao i na dan redovničkog Oblačenja… Moj Božanski Zaručnik se nasmiješio na moje čine pokornosti i ponudio mi sjajni kalež prepun dragulja Njegove Muke, mnogo bogatiji nego od dana redovničkog Oblačenja. Moje veselje je bilo neopisivo!…“

Poučavanje, bolest, preobrazba

Poučavala je glazbu u nekoliko škola, a zarazila se i šarlahom od učenika kojega je njegovala tijekom bolesti, te je morala u karantenu. Posljedice ove bolesti dovele su i do tuberkuloze od koje je i umrla šest godina kasnije. Samoća tijekom izolacije joj je teško pala, ali uskoro je shvatila da joj je Isus time učinio veliku uslugu: povukao ju je s posla i njenih dužnosti u samoću da On radi na njenoj duši. Počeo je s time da ju je lišio svete pričesti na deset dana. Žudjela je za „Anđeoskim Kruhom“! Svaki dan čula je svećenika kako prolazi kraj njenih vrata donoseći Gospodina u Presvetom sakramentu u sobe drugih bolesnih sestara. Zvala ga je u duši s velikom čežnjom, ali se ipak radosno podvrgnula Njegovoj volji. Ona bi tada primala „duhovnu svetu pričest“ i činilo joj se da joj anđeo donosi nevidljivu hostiju koju je od njega primala kao iz ruku svećenika.

Jednog jutra Isus joj reče: „Od sada na dalje, dajem ti milost da osjećaš Moju prisutnost.“ Na dan Svih svetih 1923. smjela je primiti Gospodina sakramentalno – kleknula je na prag svoje bolesničke sobe da se pričesti. Zahvalila je Bogu suzama radosnicama. 3. studenoga, Gospod joj je nagovijestio niz mističnih preobrazbi, u kojima bi On tijekom 10 dana „uništio sve urođeno, ljudsko i zemaljsko“ u njoj.  Vrhunac je bio tog preobražaja 13. studenoga 1923. Tada je napisala: „Isus mi je pokazao visoki oltar sa sjajnom vatrom na njemu: to je bio Oltar Njegove Ljubavi. U Njegovoj ruci vidjela sam svoje srce, moje vlastito srce koje je uzeo od mene kada sam bila postulantica; dao mi je da ga pogledam još jednom kako bih se potpuno predala Njemu, tada ga je stavio na oltar; vatra ga je progutala i nije ostalo ništa od njega… Tada me pozvao da dođem i ja do oltara. Bilo je pet stepenica do njega, u čast Njegovih pet Rana. Što se tada događalo u meni je neopisivo. Osjećala sam kao da je moja priroda puna odbojnosti protiv toga; u mojoj duši je bio mir i sreća. Stavila sam nogu na prvu stepenicu, drugu i nastavila u duhu napuštenosti. Stigla sam do centra oltara. Plamenovi su treperili sa svih strana oko mene, ali me nisu dirali. Dobri se Učitelj nasmiješio i moje su se ruke raširile kao na križu; odmah su me obuhvatili plamenovi, polako su obuhvatili cijelo moje biće. Kako me božanska vatra gutala, činilo mi se da je moje biće zadrhtalo, zastenjalo i na kraju, umrlo… Kada nije bilo više ničega da izgori, vatra se ugasila. U centru je ostao samo pepeo. Isus se približio, izdahnuo na nj i nije od njega ostalo ništa. Na kraju, NIŠTA NIJE OSTALO OD MENE.“

Kako je propustila mnogo svečanih misnih slavlja tijekom svog boravka u izolaciji, Isus joj je to nadoknadio.

„Isus mi je rekao: „Kako ne možeš prisustvovati na svetoj misi u kapeli, dođi i slušaj hvale svetoj Ceciliji u Nebu.“ Činilo se da sam prebačena u Nebo gdje sam slušala harmonije slatkoće i uzvišenosti nepoznate na zemlji. Tada je mnoštvo anđela i svetaca zapjevalo himan i hvale Vječnom Bogu: SLAVA BOGU NA VISINI! Nebrojeni instrumenti su ih pratili bez prestanka dok su pjevali: SVET, SVET, SVET, GOSPODIN BOG SABAOT. PUNA SU NEBESA I ZEMLJA TVOJE SLAVE. HOSANA U VISINI. Oh, samo oni kojima Bog dodijeli milost može razumjeti ove misli!…Čula sam glasove djece, ispovjednika, svetih žena, apostola i mučenika; slušala sam glasove neusporedivo ljepše, slađe i bogatije nego prijašnje. To su bile Djevice koje slijede Jaganjca gdje god On ide. Različiti su se zborovi miješali u slatku melodiju…“ Tijekom tog vremena u izolaciji, nazivala se „Njegovom malom golubicom zatvorenom u krletci Njegove ljubavi“.

Tražio ju je da ne stavlja svoj potpis ni na jedan od svojih pisanih radova (kasnije su to činili drugi ljudi) –„jer posao je Moj, ne tvoj; ti više ne postojiš, ne možeš ništa. Nadahnuće i vještina u pisanju su Moje. Ja sam bio tvoja ruka, koja je moje vlasništvo, koja govori dušama da ih volim ljubavlju koju one ne razumiju, i da ih preklinjem za ljubav, da utaže u nekoj mjeri žeđ Moga Srca.“

Kako je karantena za zaražene šarlahom trajala 40 dana, Bog joj je produžio karantenu za još devet dana. Rekao joj je: „Poslat ću ti još jednu bolest. Vratit ćeš se u ambulantu, gdje želim da pišeš. Pisat ćeš do srpnja, tada ćeš sa zadatkom završiti jer ćeš previše patiti. Želim da se piše o snažnoj ljubavi kojom Moje Srce gori za duše; želim se požaliti da sam zaboravljen, odbijen; želim prositi za ljubav kao što prosjak prosi koricu kruha; volim duše tako puno, a opet – tako često sam neshvaćen i nevoljen.“

I tako je otpuštena 7. prosinca, a 2. travnja opet se vratila u ambulantu, kako joj je Isus bio rekao. Majka Maria Romuald je prepoznala kvalitete u toj duši te je tražila dopuštenje provincijalnog vijeća da ju zatraže da napiše, pod vodstvom, priču svoga života. Vijeće nije dozvolilo s obzirom na njenu dob, ali i u svrhu očuvanja poniznosti te duše. Majka Maria Romuald je ponovno tražila dopuštenje i napomenula: „Naš Gospodin će paziti na njenu poniznost.“ Tada je vijeće dalo dopuštenje. Majka joj je tada rekla da će pisati svoju autobiografiju. Bolest je bila teška za podnijeti, jaukala je od bolova i plakala, ali njena je volja ostala čvrsta.

Najkontroverzniji i najmisteriozniji dio njena života je, takozvana „prijevara 15. kolovoza 1924.“ Kako joj je Gospodin rekao da će na Uznesenje Blažene Djevice ona umrijeti, podsjećao ju je često na to koliko dana ima još života na zemlji – tako joj se činilo. Za Božić 1923. čula je da joj je rekao: „Ovo je zadnji Božić koji provodiš na zemlji, sljedeći ćeš biti u Nebu.“

30. lipnja 1924. još uvijek je bila u izolaciji, kada je i završila prvi dio svoje „Autobiografije“. Kako se kolovoz približavao, ona se povjeravala sve više Majci Elizabeti. Ona, pak, nije znala kako da se postavi s obzirom na njenu „Autobiografiju“ koju je pisala, ali joj je rekla, ako je časna Majka to zatražila, neka to i čini. Ipak nije odoljela, a da joj ne kaže: „Ti uopće ne izgledaš kao osoba kojoj je smrt blizu.“ No, pomislila je da možda i griješi i da će Bog ipak doći po nju. I stigao je 15. kolovoz… i ništa se nije dogodilo, ona nije umrla. Sada je čula Majku kako govori i ponavlja da je očito kako možemo pogriješiti kada se zanosimo vlastitim maštanjem. Majka Cecilija, Dina, samo je tužno rekla: „Istina, Majko – pogriješila sam.“ Ona je pomislila da je bila žrtva Đavlove prevare, jer je bila sigurna da je čula te riječi. No, nije pala duhom, nastavila je i dalje s istim žarom u vjerskom životu. Isus joj je darovao kalež sudjelovanja u Njegovoj teškoj muci u Getsemanskom vrtu. Čula Ga je kako govori: „Vrlo malo duša žele podijeliti sa mnom moju agoniju. Vrlo malo duša, čak i onih posvećenih, znaju suosjećati sa mnom agoniju moga Srca. Povjeravam dragocjene tajne dušama koje su voljne utješiti me u mojoj agoniji. Kad bi vjerne duše samo znale, ali, jao, one ne znaju! Neke ne znaju jer se boje znati. One se boje da će biti obvezne odustati od nekih svojih navezanosti… Ne zovem sve posvećene duše da suosjećaju sa mnom moju agoniju osjetno i na poseban način. Tu milost dajem određenim dušama koje ja sam odabirem. Ali zovem sve posvećene duše da utješe moje Srce kroz pokornost, savršeno pridržavanje Pravila, i brigom da savršeno čine sva djela iz čiste ljubavi prema meni.“ Svakog četvrtka navečer, na zahtjev našeg Gospodina, ona je molila Pobožnost svete ure da utješi Srce Isusovo u Getsemanskom vrtu.

Dina prima nevidljive stigme

Početkom 1927. njeno je zdravlje postalo još slabije i opet je morala u Sillery u ambulantu. 22. siječnja primila je milost – Njegove stigme, Njegove svete Rane. No, kako je ona željela, stigme su ostale nevidljive. Nakon njene smrti, sestre u ambulanti su potvrdile da su se na njezinom licu vidjeli bolni izrazi kad god bi joj prali ruke i stopala.

Zdravlje joj je i dalje slabilo. Nastavila je i dalje s pisanjem „Autobiografije“, premda joj je bilo teško sjetiti se svega što joj je Isus rekao. Njezine su zadnje riječi u knjizi zapisane 29. srpnja 1929. Razmišljala je o pažnji svojih nadređenih i velikodušnosti sestara koje se brinu o njoj u njenoj bolesti. Bila je tužna što im se ne može odužiti za sve što čine. Pitala je Gospodina za to, a on je rekao: „Sam ću platiti tvoje dugove.“

„Platit ćeš kao Bog?!” – pitala je.

„Naravno, platit ću im kao Bog. Platit ću im svojim Srcem. Svakoj osobi koja ti je napravila i najmanju uslugu ili radost dat ću svoje milosti zauzvrat. Ali osim toga, u Nebu ti ćeš plaćati sama svoje dugove. Dao sam ti svoje Srce, zauvijek je tvoje. Ti ćeš dijeliti moja bogatstva kroz moju Svetu Majku.“

29. travnja, na svoj 32. rođendan premještena je u izolaciju, zbog tuberkuloze, u kojoj će ostati do kraja života. Kada ju je posjetila, na taj dan, stara prijateljica Bernadette, ona je bila u kolicima i čekala da ju odvezu u izolaciju. Bernadette je zaplakala vidjevši ju u takvom stanju, ali Dina je rekla: „Pa, zar je to način na koji se prema meni odnosiš na moj rođendan?“ Razmijenile su nježne riječi prijateljstva, a sestra ju je potom odvezla. Bernadette, tada već Majka Maria Omer, posjetila ju je i zadnja tri dana života. Nije mogla sakriti suze zbog teškog stanja voljene prijateljice Dine.

Dina je bila strpljiva, nikada se nije žalila i sve je patnje prinosila Gospodinu. Čak i kad bi joj iz kuhinje zaboravili poslati po sestrama hranu, ona je trpjela i prikazivala to, ali ipak su joj kasnije naredili da se koristi zvoncem ako bilo što zatreba i ako ju ponovno zaborave. Jedino što je tražila sestre i obitelj je da mole za nju, da ostane vjerna do kraja.

Primila je posljednje sakramente, molila ružarij sa sestrama i na kraju sa smiješkom na usnama, pogledom uprtim u Nebo, umrla u svom bolesničkom krevetu. Pokopana je na samostanskom groblju.

Proglašena je blaženom od pape Ivana Pavla II. nakon priznatog ozdravljenja 1939. bolesnoga Julesa Chiassona.

Blažena Dina, moli za nas! (Vidi ostale tekstove iz ovog niza: Velike mističarke Katoličke Crkve)

Kristina D. | Bitno.net

Prijevod: Misticizam u KC

Izvor: www.mysticsofthechurch.com