Jeste li ikada primijetili kako vam želja za nečim raste onda kada morate čekati u redu? Ili kako se možete najesti od same arome svježe prženoga odreska na roštilju? Ili kako je kada dobijete telefonski poziv od voljene osobe, kada vam kažu da stižu za koju minutu? Kako se u srcu obradujete i imate onaj osjećaj da ne možete dočekati?

Današnja tehnološka kultura sklona je umanjivati važnost tih „protraćenih” trenutaka našega života, smatrajući idealom ono što se može postići ili dohvatiti odmah i sada.

Opasnost se nalazi u činjenici da mi zaboravljamo čekati, ili, bolje rečeno, zaboravljamo u čemu je uopće svrha čekanja. To je mnogo važnija stvar nego što se na prvi pogled čini.

Zato dolazi došašće – da nam pomogne vratiti se osnovama i reći: koja je svrha toga čekanja? Čekanje u redu je jedna stvar – to je pasivno, dosadno, pravi primjer gubljenja vremena. No čekanje na voljenu osobu je vrijeme za pripravu. Što pripremamo? Svoja srca. U vremenu došašća imamo posla s tom vrstom čekanja. To je vrijeme da dotaknemo te želje u svojemu srcu i da im dopustimo da se prošire i ispune cijelu našu nutrinu. To je vrijeme da u svoju kuću unesemo reda, i da svaku pojedinost pretvorimo u poruku ljubavi i dobrodošlice za gosta kojega iščekujemo.

Odvojite koju minutu kako biste pročitali ova dva odlomka iz jednoga Angelusa pape emeritusa Benedikta XVI. On tu govori upravo o tome doživljaju čekanja i iščekivanja, i daje nam nekoliko uputa kako to za vrijeme došašća provesti u djelo:

Iščekivanje ili čekanje jest dimenzija koja protječe kroz našu čitavu osobnu, obiteljsku i društvenu egzistenciju. Iščekivanje je prisutno u tisućama situacija, od onih najmanjih i najbanalnijih, pa do onih najvažnijih, koje uključuju čitavo naše biće, našu najdublju nutrinu. Među tim situacijama možemo promišljati o djetetu koje iščekuju muž i žena; o čekanju na rođaka ili prijatelja koji nam dolazi u posjet izdaleka; promišljajmo o mladoj osobi koja čeka rezultate veoma važnoga ispita ili ishod razgovora za posao; promišljajmo o svojim najbliskijim odnosima, kada čekamo kada ćemo se susresti s voljenom osobom, kada čekamo odgovor na pismo, ili da netko prihvati oproštenje… Mogli bismo reći da je čovjek živ dokle god čeka, dokle god je u njegovu srcu živa nada. Po tim se iščekivanjima čovjek prepoznaje: naša se moralna i duhovna veličina može procijeniti prema onome na što čekamo, prema onome čemu se nadamo.

Tako se svatko od nas može zapitati, naročito u ovo vrijeme priprave za Božić: Što ja čekam? Za čime u ovome trenutku mojega života čezne moje srce? To se isto pitanje može postaviti na razini obitelji, zajednice, naroda. Što to svi mi zajedno čekamo? Što ujedinjuje naše težnje, što ih povezuje? U vremenu prije Isusova rođenja u Izraelu je iščekivanje Mesije bilo veoma intenzivno – to jest, iščekivanje Pomazanika, potomka kralja Davida, koji će konačno osloboditi ljude od svakoga oblika moralnoga i političkoga ropstva, i utemeljiti Kraljevstvo Božje. No nitko nije mogao ni zamisliti da će Mesiju roditi skromna djevojka poput Marije, zaručnica krjeposnoga čovjeka, Josipa. Ni ona sama nije to mogla zamisliti, no ipak je iščekivanje Spasitelja u njezinome srcu bilo tako veliko, i njezina vjera i nada bile su tako žarke, da je On u njoj mogao pronaći dostojnu majku. Usto, sam Bog ju je pripremio prije svih vremena. Postoji tajanstveno poklapanje između čekanja Božjega i čekanja Marijina, Marije, toga stvorenja „punoga milosti”, posve otvorenoga planu Svevišnjega, Boga koji ljubi. Učimo od nje, Žene došašća, kako svoje svakodnevne aktivnosti činiti s novim duhom, s osjećajem dubokoga iščekivanja, kojega može ispuniti samo Bog.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.