Gospodin je uzvanicima na svadbi u Kani Galilejskog darovao oko šest stotina litara vrhunskog vina, koje je pretvorio iz vode koju su po njegovu naputku sluge ulili. Čak i ako vodimo računa da su istočnjačke svadbe trajale čitav tjedan i okupljale svu rodbinu oboje zaručnika, ipak to preobilje ostaje neshvatljivo. Obilje, preobilje, Božji je znak u njegovu stvaranju: On se rasipa čitavim svemirom da bi stvorio prostor za čovjeka. Daruje život u neshvatljivu preobilju. A u otkupljenju rasipa se samim sobom, postaje čovjekom, uzima sve siromaštvo ljudskoga stanja. Ništa mu nije dovoljno da bi iskazao svoju ljubav. Preobilje je izraz ljubavi koja ne računa i ne broji, nego se daruje bez gledanja na sebe samoga. Preobilje u Kani uklapa se u način na koji se Bog ljudima očituje – tijekom čitave povijesti. Daje nam pojmiti veličanstvenost, veličinu i neiscrpivost Božje dobrote.

Uz čudo s vinom, u Evanđelju je navedeno i čudo s kruhom (Iv 6,1—13), u kojemu je Gospodin nasitio nekoliko tisuća ljudi s pet kruhova, darujući toliko da je ostalo punih dvanaest košara kruha. Dok je kruh simbol onoga što je čovjeku neophodno za život, vino je po sebi simbol preobilja, ali koje nam je ipak nužno. Ono je znak radosti, preobrazbe stvorenoga. Izvlači nas iz žalosti i svakodnevnoga umora te pomaže da zajedno slavimo. Proširuje naše osjećaje i dušu, razrješuje jezik i otvara srce; barem djelomično otklanja prepreke koje sputavaju naše živote.

Tako je vino postalo simbol dara Duha Svetoga: predaja govori o „trijeznoj opijenosti” koju nam daje Duh, očito se oslanjajući na izvještaj o Pedesetnici, prema kojoj su apostoli onima oko njih izgledali kao opijeni (usp. Dj 2,13). Bili su istovremeno trijezni i opijeni: bijahu puni radosti Duha Svetoga koji je proširio njihove živote, nadahnuo im riječi što nisu proizlazile iz njih samih te učinio da osjete ljepotu života obasjana svjetlom živoga Boga.

Na taj način počinjemo razumijevati nešto od značenja čuda s vinom što ga Ivan izričito opisuje kao „znamenje” (Iv 2,11) – dakle kao stvarnost koja, iznad onoga što se neposredno dogodilo, upućuje na nešto veće. Veličina dara dopušta pojmiti neiscrpivost Božje ljubavi, govori o ljubavi koja dolazi od Vječnoga, koja je neizmjerna, a stoga i otkupljujuća. Čudo s vinom pomaže nam razumjeti što znači primiti Duha Svetoga po Kristu u vjeri – novu razinu i puninu života.

Međutim, moramo poći korak dalje: rekli smo da vino stvara ozračje slavlja. Zapravo, u našemu evanđelju, ono je povezano sa svadbom (Iv 2,1). Vino upućuje na veličinu onoga što se u njoj događa: dvije osobe postaju jedno po ljubavi koju im je Stvoritelj udijelio, koja čini da postanu „jedno tijelo” (Post 2,24), onako kako prema biblijskomu izvješću reče Adam u zoru stvaranja, u trenutku kada mu je Bog doveo ženu i tako njegov život učinio potpunim.

Tako dakle znak iz Kane upućuje na još veću dubinu: Isus je došao da uvede ljudsku narav, samoga čovjeka, u svadbeno zajedništvo s Bogom. Bog i njegovo stvorenje trebaju postati jedno – ne „jedno tijelo”, nego „jedan duh”, kako kaže Pavao (1 Kor 6,17). Pavao se također ovako izražava: vjernici će zajedno s Kristom postati jedno tijelo, njegovo tijelo (usp. 1 Kor 12,27). Utjelovljenjem u Marijinu krilu ova svadba zaista se već dogodila: Bog, Sin Božji, uzeo je ljudsko tijelo, samu bit čovještva, tako da pravi čovjek Isus i vječni Sin Božji jesu samo jedna osoba. Ova svadba, koja se dogodila u otajstvu utjelovljenja, mora biti protegnuta na čitavu povijest. Gospodin hoće sve prigrliti: „sve ću privući k sebi” (Iv 12,32), tako da na kraju „Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15,28).

Njegov „čas”, koji Isus spominje u odgovoru svojoj majci (Iv 2,4), jest čas svadbe. On ide prema tomu času, za njega je on ovdje. On započinje, kako rekosmo, začećem u krilu majke, a svoj vrhunac doseže na Križu, što ga Ivan pak uvijek opisuje kao čas Isusove „proslave“. Na Križu se on posve predaje. Križ je događaj u kojemu se on potpuno i konačno daruje ljudima tako nas sve privlači k sebi, u svoje ruke. Budući da je to konačni i najveći stupanj ljubavi, čas proslave događa se u času najvećega poniženja. Božja ljubav nikada nije bila tako snažno vidljiva kao u času kada nas je Sin ljubio: „do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1). Iz Isusova probodenoga boka potekle su „krv i voda” (Iv 19,34), krštenje i euharistija. Dva temeljna sakramenta Crkve izviru odavde. Euharistija je konačni dar novoga vina u takvu preobilju i punini da dostaje za sve vjekove i za sva pokoljenja. Dar vina u Kani nagoviješta ovo vino kao stvarni dar Isusove ljubavi, kao stvarno očitovanje njegove božanske slave među nama.

Na završetku izvještaja o Kani stoji značajna riječ kojom evanđelist otkriva značenje ovoga događaja: „Isus… objavi svoju slavu te povjeravaše u njega njegovi učenici” (Iv 2,11). Prava svrha događaja u Kani nije vino koje se odavno popilo i potrošilo – ono je samo „znak”. Svrha mu je bila očitovati Isusovu slavu, da zasja beskrajna Božja dobrota i tako pobudi vjeru učenika. Još je veće čudo u Kani vjera učenika, koji otada počinju gledati iznad izvanjskoga događaja i prepoznavati ono što je još veće: svetu prisutnost Boga među nama.

I danas smo pozvani shvatiti Marijino poslanje koje je vidljivog izvještaju o svadbi. Marija ne moli Gospodina da učini čudo (ona još nije znala da su čudesa dio njegova poslanja), ona jednostavno predstavlja Gospodinu poteškoće u kojima su se našli njihovi prijatelji. Stavlja sve u Isusove ruke i ostavlja da on odluči što mu je činiti. Čak je ni prividno odbijanje ne obeshrabruje. Njezino povjerenje u Isusa, njezina sina, i njezino postojanje u jedinstvu s njegovom još nespoznatom voljom, ostaje neslomljivo. Već ovdje Marija nam govori: i mi, u našemu odnosu s Gospodinom moramo trajno ići ususret odbijanju… „Moje misli nisu vaše misli.” Istinitost ove biblijske riječi kušamo u našemu životu. Važno je, dakle, ostaviti postrani naše svojeglavosti i ne prepustiti se razočaranju, ili čak sumnji. Baš tako možemo naučiti kako preobraziti svoju često iskrivljenu volju, kako bi postala usklađena s Božjom voljom, a time i ispravna.

Slijede Marijine riječi upućene poslužiteljima koje su, poslije njezine riječi fiat („neka mi bude”), možda najljepše njezine riječi. Zapravo su one samo primjena riječi fiat, njezinoga „da”, upućene svima nama i za sve nas: „Što god vam rekne, učinite” (Iv 2,5). To za nas znači: svoju volju stavite u njegovu volju. Budite poslušni i raspoloživi za njegov poziv. Smatrajte ga Gospodinom koji vas šalje i pravim putem vodi. Tim riječima Marija poziva na vjeru sluge i nas. Ona nije izmolila čudo umnažanja vina kao takvo, nego je ostavila potpuno otvorenim što će Gospodin učiniti. Samo je pozvala na vjeru i tako dovela do stvarnoga čuda. Elizabeta je Mariju, kada joj je došla u pohode, pozdravila ovim riječima: „Blažena ti što povjerova…” (Lk 1,45) Marija je svojom vjerom otvorila vrata utjelovljenju Riječi, svetoj svadbi između vječnoga Boga i njegova stvorenja, čovjeka. Polazeći od njezine vjere, ona postaje voditeljica na putu k vjeri – „Hodegetria” veli Istočna Crkva – u zaručničko otajstvo ljubavi. Na taj način Marija je prethodila biti događaja u Kani i pokazuje nam što je najvažnije, što je bitno, što ostaje.

„Što god vam rekne, učinite” – vjerujte u Isusa Krista, Sina Boga živoga. Vjerujte vjerom koja je ljubav; vjerujte vjerom koja nije samo teorija nego život. Vjerujte vjerom koja prihvaća volju Božju i onda kada je ne poznajemo ili je protivna našoj volji. Vjerujte, i onda ćete među zemaljskim stvarima vidjeti slavu Božju, preobilje i sjaj njegove ljubavi. Vjerujte i vidjet ćete: gdje drugi vide samo križ, gubitak, nečastan završetak, vi ćete vidjeti beskraj neizmjerne Božje ljubavi, slavu njegovu koja nas spašava. Vjerujte – i primit ćete u svoj život najbolje vino Božje prisutnosti. Vjerujte, i jadna voda svakodnevice, slabašni darovi što ih možemo prinijeti, preobrazit će se u vino njegove svete blizine.

Tako nam Marija govori, upravo ovdje u Fatimi. Dok je stajala uz Križ, Gospodin ju je učinio majkom ljubljenoga učenika (usp. Iv 19,26-27). Zato ona ne može više nestati iz povijesti. Stoga je ovdje s njim i za njega. Stoga i nama danas govori. Kroz dva velika znaka u Lurdu i Fatimi, Marija je među nama i obraća nam se. Ne treba joj puno riječi, jer je sve rečeno u ključnoj rečenici: „Što god vam rekne, učinite.” Marija je govorila malenima, neukima, usred prosvijetljena svijeta, puna ohola znanja i vjere u napredak, ali i usred svijeta puna razaranja, puna straha i puna očaja: „Vina nemaju” (Iv 2,3), imaju samo vode. Kako je to baš danas istinito. Marija govori malenima kako bi nam ukazala na ono što vrijedi: na jedino potrebnog na najjednostavniju stvar koja je svima jednako važna i svima jednako moguća: vjerovati u Isusa Krista, blagoslovljeni plod njezine utrobe. Zahvaljujemo joj na majčinskoj prisutnosti. Na činjenici da nam na ovome mjestu živo i jasno govori. I molimo je „Poslije ovoga progona pokaži nam Isusa, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav koja spašava”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.