POLJSKI PROPOVJEDNIK

Augustyn Pelanowski: Istinske ljubavi nema bez rizika

Pomisli o Majci Tereziji, kako ide ulicama Calcutte – komu ona ide s tom ljubavlju? Komu s ljubavlju ide Jean Vanier? A Isus Krist?

Foto: Shutterstock

Mora li patnja biti suputnik ljubavi? Jedan filozof je napisao da je patnja, ustvari, ništa više negoli ranjena ljubav. Dodao je također da je onaj tko ljubi više ujedno i otvoreniji za „ranjavanje“. Što to znači? Znači da je takav čovjek sposoban primiti rane – otvoren je na ranjavanje. Iz toga proizlazi da onaj tko ne ljubi može biti slobodan od patnje. Uistinu je tako. Možemo se „anestezirati“, zatvoriti u sebe, možemo reći: „Neću riskirati s osjećajima.“ U takvu slučaju neće nas ništa boljeti. Ali tada čovjek neće znati da je ljubljen, niti će biti u stanju ljubiti. Kada tko započinje ljubiti, onda postaje lomljiv, slab i otvoren za ranjavanje. Povjerava se nekomu. Povjeriti se nekomu znači osloniti se na nekoga, predati se u nečije ruke. U nečijim si rukama i taj netko može napraviti s tobom što god želi. Može te raniti. To je rizik. Ljubav je rizik. Kad nam je Bog objavljivao svoju ljubav, riskirao je. I pogledajte kako mu se isplatio njegov rizik. Mi smo mu to napravili. Mi, njegovi ljubljeni, ranili smo njegovo tijelo, izmučili smo ga na smrt – to je rezultat naše ljubavi i zahvalnosti. Ali to je i dokaz da je on uistinu riskirao, da se on oslonio na nas i predao nam se – nije se lažno predstavio. Upravo zbog toga je Isus osoba koja može biti najviše ranjena, jer on najviše ljubi. Ne bismo smjeli bježati od ranjavanja. Postoji nešto što se zove ozdravljenje od posljedica tih rana. Ali u čemu se to ozdravljenje u kršćanstvu izražava – u tome da niječemo rane? Da govorimo sebi: „O ne, ja više nemam nikakvih ožiljaka, uopće više nisam ranjen!“? Ne, ozdravljenje nastupa kad je tko u stanju reći: „Da, ja imam ožiljke i rane, znam da ih posjedujem, ali zbog njih nisam tužan, već mi donose utjehu.“ Ozdravljenje je prijelaz od tuge rana do radosti rana, kada znaš da si po ranama sličan ranjenomu Isusu. Ranjen je onaj tko je uistinu ljubio i nije se lažno predstavljao. Svako dijete u trenutku rođenja silom događaja ranjeno je od svoje majke, kao i majka od djeteta. Od trenutka začeća između djeteta i majke postoji cjelovito jedinstvo. Kasnije se to jedinstvo razdjeljuje: dijete izlazi iz majčine utrobe i na taj način rađa se prvi strah. Postoje u čovjeku dvije razine: prva – sklad i zajedništvo i druga – razdjeljivanje i strah. Dijete pronalazi razdijeljeno zajedništvo u naručju roditelja – ali od tada u njegovu životu ljubav i strah će se uvijek isprepletati. Jer nalazi se u naručju i spušta ga se na zemlju, zajedništvo postoji, a ujedno ga i nema. 

Jedan od temelja osjećaja nevoljenosti jest takav oblik deklasifikacije kad si tko govori: „Ja ne mogu biti voljen, jer sam slab, bijedan, padam, nemam snage, moj život nije sličan ljudskomu životu, ja sam pogrješka, ja nisam stvoren za ljubav…“ To je velik bol. Upravo tada smo najbliži Isusu. On je s nama sa svojom ljubavlju za nas. Biblija govori: 

Ljubio sam vas – govori Jahve, a vi pitate: „Po čemu si nas ljubio?“ Ne bijaše li Ezav brat Jakovljev? – riječ je Jahvina – ali Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu: gradove mu u pustoš pretvorih, a baštinu njegovu dadoh pustinjskim šakalima. (Mal 1, 2 – 3)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Poželimo to dobro razumjeti. Bog nam na taj način pokušava reći: „Ja mrzim tvoje idealističko zamišljanje o tvojem životu, ali volim tvoju bijednu i jadnu istinu, volim te takva kakav jesi.“ Razumiješ? To što te uistinu uništava i ne dozvoljava ti primiti Božju ljubav tvoje je idealističko zamišljanje života i sreće. To da govoriš sebi: „Zbog toga što nisam savršen, lijep, što nemam fakultetsko obrazovanje, što ne zarađujem puno novca, što sam takav i ovakav, što je sa mnom sve najgore, zbog toga nisam stvoren za ljubav.“ Pomisli o Majci Tereziji, kako ide ulicama Calcutte – komu ona ide s tom ljubavlju? Komu s ljubavlju ide Jean Vanier? A Isus Krist? Za koga je on došao s ljubavlju? Koga je Bog uzljubio? Odbaci od sebe tu veliku prepreku za Boga i dopusti Bogu da te ljubi u istini! Ne moraš mu prilaziti sa samim peticama u školskom dnevniku! Bog nije tvoj tata, koji te ljubio samo kad si dobro učio! Bog ljubi istinu i za njega je istina najvažnija – bez obzira na to kakva je ona. Ljubav dolazi od izražavanja u istini. Isus je bio slobodan od iskonskog grijeha, njegova Majka je bila bezgrešno začeta i upravo zbog toga je bila u stanju obdarivati ga puninom svoje ljubavi, a on nije morao graditi obrambene zidine oko sebe. Isus je čovjek najlomljivi i najotvoreniji za ranjavanje. Kad ga gledamo na svetim slikama, npr. na slici Milosrdnog Isusa ili Srca Isusova, vidimo da on pokazuje svoje grudi i govori: „Izvoli! Moje srce, bez ikakva oklopa!“ Je li itko vidio sliku Isusa u oklopu? Je li itko vidio sliku na kojoj je Isus obučen u pancirku otpornu na metke? Ne, on je otvoren i ranjiv. Pokazuje grudi i govori: „Izvoli, ako želiš udaraj i ranjavaj!“ Jer ima srce otvoreno ljubavlju. Srce od kamena srce je zatvoreno. Naočigled slobodno od patnje i ranjavanja – ali pati zbog svoje zatvorenosti. Tjelesno srce daje mogućnost da možeš izaći i napraviti što želiš. Možeš poštivati Isusovo Srce, a možeš ga i raniti. 

Sveti Toma Akvinski otkriva nešto veoma važno kada govori o ljubavi. Govori: „Osjećaj ljubavi jest uzajamno nadopunjavanje, sposobnost da se živi u drugoj osobi, a ta druga osoba u meni.“ Punina ljubavi nastupa kad se ja predajem komu, ali sam u stanju istodobno primiti predanje druge osobe. Uvjet je otvorenost i jedne i druge strane. Ako se otvaram, može me boljeti. Kad se otvaram za Duha Svetoga, za Boga, on može ući u moje srce i raniti me. Sveti Pio iz Pietrelcine, kad je primao stigme, imao je viđenje da ga anđeo probada kopljem. Anđeo nije došao i poljubio ga, već ga je probadao kopljem, a to je zasigurno boljelo! Velik svetac i čudotvorac! Ali kako je on izgledao?! Kako li je samo ranjen bio taj čovjek! On je pokazivao svijetu da su njegove rane ozdravljenje upravo jer je sam bio ranjen, a davao je ozdravljenje drugima. Svijet nije otkrio značenje tih stigma, nije otkrio značenje života toga svetog čovjeka. To se također može vidjeti i kod svetog Franje, ismijana u vlastitoj redovničkoj zajednici. Isus se objavljuje u svetima – ali nikad se ne objavljuje kao netko tko nema rana, boli i slabosti. Svi veliki sveci sa svetim ranama na tijelu imali su slabosti i rane, bili su odbačeni i proživljavali su teške trenutke – i zbog toga su sjali takvom slavom. Kad mi bježimo od takvih iskustava, kada bježimo od slabosti, boli, odbacivanja, kada bježimo od iskustva tamne noći duše i patnje – zatvaramo se za slavu. Zatvaramo se za uskrsnuće, zatvaramo se za objavljenje da možemo kroz to proći kao pobjednici, jer ta je patnja na križu već pobijeđena! Ako se zatvaramo, onda ne svjedočimo o Uskrslome, nego ostajemo na gori Tabor i govorimo da dalje nećemo ići, da je tu kraj! A Bog želi da prijeđemo cijeli put, sve do uskrsnuća – ali tada ulazimo u rizik ranjavanja. Duh Sveti nam pomaže primiti to. Ljubav je također kada primamo ranjavanje i ništa ne govorimo, ne branimo se kao što se ni Isus branio nije. I u tome svemu treba blagoslivljati i proslaviti Oca.

p. Augustyn Pelanowski

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Od Duha do uha”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. srpnja 2019.

Možda vam se svidi