Od sutra ću ti biti pravi otac. Bit ću ti prijatelj, osjećat ću se loše kad se ti budeš loše osjećao, smijat ću se kad se ti budeš smijao, ugrist ću se za jezik kad mi se omaknu riječi nestrpljenja

Foto: Shutterstock.com

Slušaj, sine: ovo ti govorim dok spavaš ruke podvijene pod obraz, a plavi čuperci prekrili ti čelo. Ušao sam sâm u tvoju sobu: maločas dok sam sjedio u knjižnici i čitao, uhvatila me strašna grižnja savjesti i osjećaj krivnje doveo me k tvomu krevetu.

Mislio sam: mučio sam te, kudio sam te dok si se oblačio pred polazak u školu jer si, umjesto da se pravo umiješ, samo ovlaš dotaknuo lice ručnikom i nisi očistio cipele. Jako sam te grdio kad si razbacao stvari po podu.

I za doručkom sam ti nalazio mane: zaprljao si stolnjak, gutao pohlepno kao da si strašno izgladnio, stavljao laktove na stol, kruh predebelo mazao maslacem. Pa ipak, dok si se ti igrao, a ja u žurbi izašao da stignem na vlak, okrenuo si se i radosno me pozdravio. Namrštio sam se i odgovorio: “Uspravi se, iskrivit ćeš kralježnicu!”

Kasno popodne sve se ponovilo: kad sam se vratio, igrao si se klečeći na pločniku, a čarape su ti bile pune rupa. Ponizio sam te pred prijateljima i potjerao u kuću. Čarape su skupe i kad bi ih ti kupovao brižnije bi ih čuvao.

Sjećaš li se kako si kasnije bojažljivo, uvrijeđena pogleda, ušao u sobu gdje sam ja čitao? Kad sam podigao pogled s novina, ljut što mi smetaš, ti si zastao neodlučan na vratima. “Što hoćeš?” upitao sam te strogo. Nisi rekao ništa, pritrčao si mi, zagrlio me i poljubio. Tvoje su me ručice stisnule s ljubavlju koju je Bog stavio u tvoje srce i koja, iako nije bila prihvaćena, nikad ne blijedi. Ti si zatim odskakutao niz stube.

Eto, sine moj, odmah nakon toga ispustio sam i novine, spopala me strašna tjeskoba. Što mi se to događa? Navikao sam okrivljavati i koriti; pa zar ja ne vidim da si ti dijete, da nisi odrastao? To je sve za noćas, sinko. Prišao sam tvom krevetiću i kleknuo postiđen.

Pokušao sam popraviti grešku, znam da ti ne bi razumio da sam ti to rekao dok si bio budan. Od sutra ću ti biti pravi otac. Bit ću ti prijatelj, osjećat ću se loše kad se ti budeš loše osjećao, smijat ću se kad se ti budeš smijao, ugrist ću se za jezik kad mi se omaknu riječi nestrpljenja. Ponavljat ću sebi riječi kao neku tajanstvenu formulu: “On je još dijete, samo je dječak!”

Bojim se da sam se uvijek prema tebi odnosio kao prema odraslu čovjeku. Tek sad kad te vidim skupljena u krevetiću, shvaćam da si ti dijete, do jučer si bio u majčinu naručju. Uvijek sam od tebe previše tražio.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.