U zoru je u podnožju stabla iznikao malen cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
“Ti si, sigurno, veliki cvijet”, reče mu.
“Ne, ja nisam cvijet. Ja sam stablo”, odgovori stablo.
“Kakva je razlika između stabla i cvijeta?” upita cvijet.
“Cvijet živi nekoliko dana, a stablo nekoliko godina”, reče stablo.
“I to je sve?”
“Ne”, odgovori stablo. “Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.”
“To je sve?” ponovno upita cvijet.
“Vas se može ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drugačije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Nas ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.”
“Zar smo mi cvjetovi na putu?”
“Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primijete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze.”
“Što se dogodi kada netko pogazi cvijet?”
“To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pogažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.”
“Onda si ti”, reče mu cvijet, “izuzetak među stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.”
Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.