U jednom samostanu živio brat koji je često bio srdit. Reče on sebi: “Otići ću u osamu. Ako ne budem imao više nikoga s kim bih se mogao svađati, možda će se moja strast stišati.” Kad se povukao u pustinju, stanovao je u pećini. Jednog dana mu se dogodi da je iz napunjenog vrča prolio slučajno malo vode. Kad je vrč napunio vodom drugi i treći put dogodila mu se ista nesreća. Tada je zgrabio vrč i razbio ga na komade. Kad je došao k sebi, spoznao je da ga je zaslijepio duh srdžbe. Rekao: “Gle, ovdje sam sām, ali me je srdžba opet zahvatila. Vratit ću se ponovno u svoj samostan, jer se svugdje moram boriti i podnositi i osloniti na Božju pomoć.” Ustao je i vratio se na svoje prvotno mjesto.

Tekst je izvadak iz knjige “Prepoznati dijamant – Izreke pustinjskih otaca i Hasidske priče”. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.