Jednostavan simpatični mješanac, sorte DODŽ (Domaća obična džukela). Zlatne boje dlake, razigran, a najveća mu je mana bila što je volio daviti kokoši. Ali kako je bio u lancu, i to se dalo kontrolirati. Doista sam ga volio, a i on mene. U vrijeme moga puberteta, neuravnoteženih osjećaja i nerazumnih reakcija, bio je jedini prijatelj koji je slušao ama baš sve moje probleme. Nakon mojih svađa s roditeljima,scenarij je bio redovito isti. Zalupio bih vrata da se kuća strese, odvezao ćuku i u brdo. I taj moj ćuko je bio možda i jedini svjedok suza koje su bile više rezultat bijesa i nemoći, nego li žalosti. Slušao je moje životne probleme i dileme. I šutio. Bez obzira koliko je bio razigran, brzo bi vidio kad sam neraspoložen. I uskoro bi se i on snuždio. Iako je volio trčati i otimati mi se sa uzice, tada bi i on hodao polako. Kad bi ja sjeo na kamen, on bi ležao pod nogama i slušao. Ili drijemao, to ne znam. Ponekad bi mi se popeo na koljena i ležao preko njih. Kao dijete koje sluša priču pred spavanje, iako još ne razumije značenje riječi.

Ali tada je bio jedini kojem sam potpuno vjerovao. Bio sam siguran da se neće rugati mojim tjeskobama. Znao sam da neće nikada udariti tamo gdje može najjače raniti, da neće otkriti ono što me može poniziti. Bio je jednostavno nijemi svjedok.

Zauzvrat sam i ja poštivao njega. Kad on nije bio raspoložen, lako se dalo prepoznati. Jer, redovito bi trčao k meni i propeo se na zadnje šape. Ali ponekad bi samo polako izašao iz kuće i dovukao se do mene. Tada sam znao da nije vrijeme za šetnju, samo bi ga malo počešao po glavi i vratu i pustio ga da se jednako polako, kao pribijen, vrati na svoje mjesto.

Ali vrijeme prolazi, pa je i on stario. Jedanput su ga moji roditelji, kao i puno puta prije, pustili s lanca. Ali taj se put nije vratio. Možda se poklao sa drugim psima pa nastradao. Možda je uletio u nečiji kokošinjac pa ga je netko ubio. A možda su i moji roditelji zaključili da je već prestar i ubili ga, a meni složili takvu priču da me ne povrijede. Do danas ne znam. Samo znam da sam i tada iskreno plakao.

Želiš još duhovnih priča? Pridruži nam se:

Sad sam odrastao čovjek. Ne razgovaram sa životinjama. Vrlo rijetko i plačem. U jednu mi ruku izgledaju smiješne moje mladenačke muke. Ali, pomalo mi i nedostaje to vrijeme kad sam više plakao, ali se lakše rješavao gorčine. Taj me pas naučio da ne moraš uvijek pružiti pomoć da bi bio prijatelj. Nekako, slutim da je mogao reći: Ne mogu ti pomoći, čovječe, ali mogu se s tobom smijati ili s tobom plakati, možeš znat da nisi sam i ostavljen. Možeš računati da neću izdati povjerenje. Ako si mi otkrio svoje slabe strane, možeš biti siguran da to neću zloupotrijebiti, da te neću poniziti i neću gađati tamo gdje najviše boli, pa makar se vremenom prijateljstvo i ohladilo.

Danas ne vjerujem da je čovjekov najbolji prijatelj pas. Vjerujem da je to na prvom mjestu prijatelj Bog, onda čovjek, pa možda onda pas. Ali znam da je taj pas bio tu kad još nisam razumio što znači vjerovati Bogu i što znači imati povjerenja u ljude. Iako danas nemam ni njegove fotografije osim u mojoj glavi, još ga se ponekad sjetim. Hvala Bogu što sam imao toga psa.

fra Mate Logara