Bog se već nekoliko dana nije prošetao rajem. Jednoga se jutra probudio i pošao da vidi je li tu sve kako treba. U jednom je trenutku u skupini ljudi ugledao čovjeka koji nikad u svom životu nije učinio ništa dobra: bio je lijenčina, skitnica i nikakav vjernik.

„Kako je onaj tip mogao doći u raj? Sveti će mi Petar o tome položiti račun”, pomisli Stvoritelj.

Nastavio je obilazak i iznenada među blaženicima spazio ženu koja je za života činila sve i svašta.

„Vidi pa i ona je tu”, uzviknuo je iznenađen. “Čini mi se da ulaz nitko ne nadzire. To će mi sveti Petar morati objasniti!”

Prolazeći tako zakucima raja, ugledao je još neke duše kojima ondje nije bilo mjesto. Odlučnim korakom i vrlo ozbiljnoga lica, Gospodin je krenuo prema ulazu. Ondje je ugledao svetog Petra s ključevima u ruci.

„Nije dobro, nije nikako dobro!” ukori ga strogo Gospodin. ,,U raju sam vidio ljude kojima ovdje nije mjesto. Kakav si mi ti čuvar? Mora da spavaš kad si na dužnosti!”

„Ma ne, ja uopće ne spavam”, odgovori bojažljivo sveti Petar. „Neprestano sam na vratima i pazim budno. No iznad mene je prozorčić. S njega Djevica Marija svako malo spusti uže i povuče duše koje ja ne bih pustio unutra. Naravno da to nije dobro i ja se bavim mišlju da podnesem ostavku!”

Gospodinu se lice razvedri i on se nasmije.

„Dobro, dobro”, reče mirno, položivši ruku na Petrovo rame kao u ona stara vremena kad su bili na zemlji. „Sve što ona učini, dobro je. Ti i dalje čuvaj glavni ulaz, a njoj pusti njezin prozorčić.”

Majka je kao prozor, kao zvijezda nad našim krovovima. Ona čini sve da se ne izgubimo.

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu 2”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.