Priča o don Camillu i izbornoj nedjelji

Knjiga “Don Camillo i njegovo stado” nastavak je čuvene sage započete u knjizi “Don Camillo” o duhovitim i dirljivim pričama iz jednog malog mjesta, koje otkrivaju tajne zajednice i ljudske slabosti njezinih stanovnika. Ove očaravajuće, mudre i neobično dirljive priče nastavljaju privlačiti milijunsku publiku diljem svijeta, donoseći bezvremenske poruke o ljudskosti, zajedništvu i životu. U nastavku donosimo izvadak iz knjige “Don Camillo i njegovo stado” u kojem don Camillo doživljava neobičnu noćnu posjetu uoči lokalnih izbora, koja ga navodi na razmišljanje o svojim uvjerenjima i odnosima prema onima koji se bore za političku moć.

Noć je već dobrano potrajala, a don Camillo je još ležao širom otvorenih očiju i prevrtao se u postelji ne mogavši zaspati.

Čuo je kako odbija sat na zvoniku. Sada je već bila nedjelja, a nije to bila uobičajena nedjelja, nego se radilo o izbornoj nedjelji.

Crveni su u selu imali čvrstu potporu, a zamisao da ih se istjera iz općine grozničavo je progonila don Camilla.

Pošto su otkucala dva sata, don Camillo skoči iz postelje. Odjene se i izađe na mračan i pust crkveni trg. Uđe u crkvu kroz mala vrata zvonika i ode kleknuti pred Krista na glavnome oltaru. Počne se moliti.

Crkva je bila osvijetljena samo svjetiljkom koja je visjela pred oltarom i u onome se polumraku tišina činila još dubljom.

Otkucala su dva i pol sata i udarci klatna u toj su tišini odjekivali poput bombe, potom se ugasiše, ali malo poslije neki nov zvuk štrecne don Camilla.

Netko je oprezno kuckao oko brave na vratašcima zvonika. Don Camillo je bio siguran da je dobro čuo, pa se uspravi i potiho odšulja u najbližu ispovjedaonicu. Čuo je škljocanje brave. Čuo je kako se vrata otvaraju i zatvaraju. Čuo je da je netko ušao u crkvu.

Don Camillo ostane mirno sjediti; čekao je zadržavajući dah, a zatim prstom pomakne zastor ispovjedaonice.

Nepomičan kao stup, jedan je čovjek uspravno stajao pred glavnim oltarom i gledao uvis. Nakon dugih minuta čovjek duboko uzdahne. Nešto je mrmljao, ali se nije moglo razabrati što govori. Dugo je tako mrmljao stojeći. Zatim je sjeo i obuhvatio glavu rukama.

Don Camillo se nije pomaknuo ni za milimetar i čučao je zguren u ispovjedaonici. I obuzme ga slatka obamrlost. Odjednom se trgnuo iz sna.

Crkva je bila prazna i puna svjetla; don Camillo je bio zgrčen u ispovjedaonici i vraški se pomučio da ponovno pokrene svoj veliki stroj od kosti i mesa.

Pogledao je na sat: „Gotovo šest!“ reče. „Kakva čudna stvar, Isuse; sanjao sam da je netko ušao u crkvu da se pomoli, oko pola tri noćas. Sanjao sam da je ušao kroz mala vrata zvonika otvorivši ih otpiračem. Nisam nikada sanjao nešto tako bezvezno! Čudni su ti snovi!“

Krist uzdahne: „Da, čudna su stvar ti snovi; posebno ako na odlasku zaborave šešir.“

Don Camillo se okrene, a na klupi, baš na onoj na kojoj je sjedio tajanstveni noćni posjetilac, zaista je ležao nekakav zeleni šešir.

Don Camillo dohvati šešir i stane ga okretati u ruci. „I što ću sada?“

Krist se nasmiješi: „Stavi ga natrag na klupu, don Camillo. Zamisli da ga je ondje ostavio da mu čuva mjesto. Jednoga će se dana vratiti.“

Don Camillo odmahne glavom. „Imaj vjere, don Camillo“, reče Krist. „Nije važno hoće li se to dogoditi za mjesec dana, ili za godinu, ili za nekoliko godina. Jednoga će se dana vratiti i neće proći kroz mala vrata zvonika niti će se poslužiti otpiračem. I tada neće doći da me moli da mu osiguram pobjedu na izborima.“

„Neka bude volja tvoja“, šapne don Camillo i vrati na klupu zeleni Pepponeov šešir.

***

Posljednji je sastanak prije općinskih izbora Peppone održao u subotu popodne. Ujutro je na trgu govorio neki glavešina iz suparničke stranke, onaj s druge liste, ukratko.

Bio je došao iz grada i znao je što hoće.

„I ovaj ćemo gradić osloboditi od crvenih zavojevača“, vikao je, „od tuđinskih sluga, od neprijatelja Kristovih!“ i svi su mu pljeskali.

Zatim, predvečer, s iste govornice mještanima se obratio Peppone.

Trg je bio pun kao šipak jer su svi očekivali da će Peppone gromoglasno izgovoriti lude stvari, a nitko nije znao dokle će ići.

Peppone, međutim, nije urlao; govorio je malo i veoma smireno: „Građani“, reče. „pozdravljam vas. Moja mi partija može narediti da govorim što god želi, ali ja ću vam reći ono što ja želim. Ovdje sam jednostavno zato da vas pozdravim. U proteklim smo godinama moji drugovi i ja napravili niz stvari: ne znam koliko je toga bilo dobro, a što su bili propusti. Uglavnom, ako smo pogriješili, to nije bilo namjerno, nego zbog našega neznanja i nedovoljne prakse. Možda sam ja bio najgori načelnik na svijetu, ali jamčim vam da mi je namjera bila samo dobro sela.“

Peppone obriše znoj koji mu je curio s čela.

„Građani! Mi se ne nadamo da ćemo pobijediti i predali smo listu jednostavno zato što želimo vidjeti hoćete li nas otpraviti nogom u stražnjicu ili ljubazno. Uglavnom, želimo vidjeti jesmo li zaslužili priznanje za svoju službu ili nismo ni to. Mi smo kao učenici koji su napisali zadaću i sada je predaju gospođi učiteljici da vide jesu li zaslužili jedinicu, peticu ili dovoljan. Neka svatko slobodno izrazi svoj sud i kada više ne budem načelnik, nemojte me prestati pozdravljati jer ako smo vam stali na žulj, to nije bilo namjerno. Errare umanorum.“¹

Peppone zavuče ruku u džep i nešto izvuče iz njega. „Građani,“ nastavi, „kada sam prije pet godina izabran za načelnika, imao sam u džepu jednu toskansku cigaru i petsto lira. Sada, nakon pet godina načelnikovanja, imam u džepu dvjesto i osamdeset lira i pola cigare. To sam ja.“

Don Camillo, koji je slušao skriven iza rebrenica na prozoru župnoga dvora, zinuo je od čuđenja.

„Ako mi se dogodi nesreća“, nastavi Peppone, „pa ostanem ležati poput kamena, ne mogu se čak ni osvježiti blagoslovljenom vodom i moram otići u grob kao krpeni zavežljaj; eto što sam zaradio. Nemam vam ništa drugo reći, građani. Sada bih htio viknuti: ‘Živjela Italija’, ali ni to ne mogu jer bi me optužili da koristim domovinu u političke svrhe partije…“

Širokim pokretom Peppone skine šešir.

„Laku noć, gospodo“, zaključi.

Ljudi su bili zaprepašteni. Gledali su Pepponea kako silazi s govornice i odlazi u pratnji svoga stožera. Nije se čuo ni jedan povik. Trg se polako ispraznio i tek kada je bio posve pust, don Camillo je opet mogao misliti. Nešto takvo zaista nije očekivao.

Peppone se predaje.

Pala je noć, a zatim osvane zora važne nedjelje. Don Camillo ode glasati oko deset. Peppone i njegovi brzo su obavili glasanje i sve se zbivalo bez ikakvih zastoja.

Glasalo se i u ponedjeljak, do dva popodne. Zatim su se ulice ispraznile i stigla je večer.

U utorak oko podne u župni dvor dođe Barchini. Oči su mu iskočile iz duplja.

„Velečasni“, zadihano reče, „oni su pobijedili!“

Don Camillo skoči na noge, stisne šake, a zatim opet sjedne.

Htio bi se objesiti o zvona i udariti posmrtnom zvonjavom, htio bi urlikati, lupati šakama po stolu. Ne učini ništa od svega toga.

„Oslobodit ćemo tvrđavu crvenih zavojevača, tuđinskih sluga, od neprijatelja Kristovih…“, sjeti se don Camillo razmetljivoga govora čuvenoga glavešine koji je došao iz grada da zadivi seoski puk.

„Budala!“ vikne. „Sa svojim diplomama i svom svojom kulturom pustio je da ga namagarči jedan zlosretnik koji ne zna čak ni čašom nacrtati kružnicu!“

I te noći don Camillo nikako da se ugnijezdi u postelji. Kao da mu živ mačak dere utrobu, pa u tri sata ustane, odjene se i pođe se utješiti u crkvu.

„Isuse“, reče kleknuvši pred glavni oltar, „ako mi ne pomogneš, dobit ću moždani udar.“

Kratko se pomolio pa ode sakriti se u ispovjedaonicu, kao i prošli put, nadajući se da će naći malo mira u snu.

Zadrijemao je, ali se malo poslije trgnuo iz sna.

Opet je netko, kao duh sa zelenim šeširom, čeprkao otpiračem po bravi na malim vratima zvonika.

Don Camillo je čekao, nepomičan poput kamena, i najzad ugleda muškarca koji je ušao u crkvu i krenuo prema glavnome oltaru.

Muškarac je na sebi imao crni ogrtač. Izvukao je nešto ispod njega i prošao iza ograde na glavnome oltaru. Stao je pred velikim svijećnjakom koji je stajao s lijeve strane oltara i u njega stavio debelu voštanicu, ono što je bio izvukao ispod ogrtača. Zatim je kresnuo šibicom o potplat i upalio voštanicu.

Don Camillo nije više mogao izdržati i izađe iz ispovjedaonice. Muškarac se naglo okrene, stegne pesnice, potom se smiri.

„Mogu li znati što radi ovdje gospodin načelnik u gluho doba noći, u Božjoj kući u koju je ušao provaljujući vrata?“

Peppone se nije dao smesti. Pokaže mu raspetoga Krista na oltaru.

„Naša stvar, velečasni. Tako smo se bili dogovorili.“

„Što ste se dogovorili?“

„Da ću mu, ako mi pomogne da pobijedim, upaliti svijeću.“

Don Camillo se uzruja.

„Vade retro!“² vikne. „Kako se usuđuješ, prokletniče, doći tako i huliti ovdje, u Božjoj kući?“

„A tko huli?“

„Huljenje je već to što misliš da je Krist omogućio pobjedu vašoj svetogrdnoj listi! Ako netko ide u crkvu i traži od Boga da ubije nekoga poštenjaka, a onda ga čak i ubije, dvostruki je zločinac, prvo zato što ubija, a drugo zato što se usuđuje misliti da mu je Bog pomogao u ubojstvu, da mu je pomogao prekršiti njegov sveti zakon!“

Peppone raširi ruke: „Ja nisam nikoga ubio. Zatražio sam od Boga da opet budem načelnik. I Bog mi je pomogao. Nije valjda zločin postati načelnik!“

Don Camillo prijeteći podigne kažiprst: „Zločin je raditi za neprijatelja Kristova! Ti si u službi neprijatelja Božjega i usuđuješ se misliti da ti je Bog pomogao pobijediti njegova neprijatelja!“

Peppone slegne ramenima: „Nema smisla skretati stvar u politiku“, odgovori. „Ovdje antikristi nemaju veze; ovdje se samo radi o čovjeku koji je došao upaliti voštanicu zato što mu je Bog pomogao da opet postane načelnik.“

Don Camillo stisne šake i primakne se velikoj svijeći.

„Ako je ugasite, razbit ću vam glavu!“ vikne Peppone obgrlivši svijećnjak.

„Neću dopustiti tučnjavu na stubama Kristova oltara“, reče don Camillo. „Neka samo gori taj bezbožni plamen. To je velika uvreda Bogu i Bog će te kazniti za to svetogrđe!“

Peppone ustukne i krene prema sakristiji i malim vratima zvonika.

„Velečasni“, promrmlja, „zaludu spominjete riječi Trubadura i Moći sudbine. Moja svijeća može ondje gorjeti. Savjest mi je čista. I Bog to zna. Jer, kada ne bi znao, ne bi mi dao da pobijedim na izborima.“

„Gubi se odavde!“ izdere se don Camillo. I Peppone ode.

Don Camillo se ushodao pred oltarom, zatim se zaustavio, pogledao raspetoga Krista i raširio ruke: „Isuse“, reče don Camillo. „Vidio si ga i čuo; hulio je ovdje, pred tobom.“

Krist se nasmiješi: „Don Camillo“, reče blago. „Don Camillo, važno je imati vjeru u Boga, vjerovati u Boga. Vjerovati u više Biće koje je sve stvorilo i svime upravlja i koje će na kraju kazniti zle i nagraditi dobre. Ne budi previše strog prema Pepponeu.

Gori je onaj tko je glasao protiv crvenih, a ne vjeruje u Boga, nego onaj tko je glasao za crvene, ali vjeruje u Boga. Najveća uvreda koja se Bogu može nanijeti jest ne vjerovati u njega. Vjera prosvjetljuje, i jednoga će dana svaka tama, čak i najgušća, nestati iz duše onoga kome je danas duh zbunjen.

Don Camillo, onaj tko vjere nema, ne vidi jer nema očiju. Ne vidi ni onaj kome su oči zavezane, ali može vidjeti, i jednoga će dana povez spasti s njegovih očiju i njegove oči ugledat će svjetlo. Ne čuje onaj tko nema uši niti može čuti; a ne čuje ni onaj kome su uši začepljene voskom, ali može čuti, i kada se vosak istopi, on će čuti glas Božji.“

Don Camillo raširi ruke.

„Isuse“, zavapi, „on je hulio time što ti je došao zahvaliti jer si ti, navodno, pomogao da pobijede tvoji neprijatelji! Oni koji niječu Boga!“

„Don Camillo, on je došao zahvaliti Bogu, a ne vođi svoje partije. I nije vođu svoje partije molio da mu omogući pobjedu, nego je molio Boga. On ne niječe Boga; štoviše, priznaje Božju moć. Jednoga će dana shvatiti sve ono što danas ne shvaća jer ne poznaje istinu. Put koji vodi do istine nije svima lagan.“

Don Camillo smrknuto pogleda voštanicu koju je Peppone upalio pokraj oltara.

„Slobodno je ugasi, don Camillo, ako ti smeta. Nikada nećeš moći ugasiti drugi plamen koji je on upalio pred mojim oltarom prekjučer ujutro.“

Don Camillo nije shvaćao.

„Drugi plamen pred tvojim oltarom? Pa gdje?“

„Don Camillo, Peppone nije glasao za svoju listu; stavio je križić na križ koji je na amblemu tvoje liste.“

Don Camillo skoči na noge.

„Isuse“, vikne, „pa on je sve prevario. Vuk zaodjeven u janjeću kožu!“

„Ili janje koje još nosi vučju kožu?“

Don Camillo se nikako nije mogao smiriti.

„Isuse, ja to ne znam; znam samo da je ponovno pobijedio!“

„A ja bih, naprotiv, rekao da sam ja pobijedio, don Camillo.“

Zeleni šešir koji je Peppone bio ostavio na klupi u crkvi one noći bio je još uvijek ondje. Don Camillo ga pogleda.

„Nemoj se žuriti, don Camillo“, smiješeći se šapne Krist.

„Treba imati vjeru u Boga.“

Ali don Camillo je još uvijek mogao naći mir.

„Isuse“, vikne tjeskobnim glasom, „on je podlac jer me je prevario, a prevario je i sve ostale.“

„Ali ne mene, don Camillo.“

„Isuse“, zajeca don Camillo, „on je onoga dana, kada je govorio na trgu, izazvao sažaljenje u mome srcu. Vidio sam da je tužan i da su ga svi napustili…“

Don Camillo rukom obriše čelo natopljeno znojem.

„Isuse“, reče jecajući, „ja… ja sam glasao za njega… Ja sam počinio to svetogrđe!… Ali ne znam kako se ta strahota mogla dogoditi!…“

„Ali ja znam, don Camillo“, smiješeći se, odgovori Krist.

„Ljubav prema bližnjemu ušutkala je tvoj razum. Neka ti Bog oprosti, don Camillo!“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Camillo i njegovo stado”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. Iskrivljeno prema latinskome: errare humanum est, griješiti je ljudski. (nap. prev.)
2. Prema latinskoj formuli egzorcizma: „Odlazi (Sotono).“ (nap. prev.)