Ne sjećam se jesam li sam vam pisao o Kalipodu i o njegovoj lađici. A ako se ja ne sjećam, po svoj se prilici nećete ni vi sjećati. A kako ima lijepe pouke u Kalipodovim riječima; hajdmo s njim u njegovoj maloj lađici na rijeku Ganges!

Ne, ne! Nije to Kalipodova lađica, Njegova je to lađica! Zato je ona tako vrijedna, zbog toga se ona ne može potopiti. Lađicu je dao onaj isti Stvoritelj koji je stvorio i rijeku Ganges i Kalipoda i čitav svijet. Duboka je to teologija, a ujedno i tako priprosta i jasna, kad je čuješ iz usta lađara na rijeci Gangesu, kad gledaš na njega i na njegovo kormilo i kad sa strahom gledaš na valove koji lađicu bacaju amo-tamo.

Svi šutimo. Držimo se jedan drugoga. Tu je Ganges širok nekoliko kilometara. U sredini su pješčani sprudovi, pa su tu i valovi viši i opasnije je tu ploviti, jer ako se lađica dotakne dna prevrnut će se kao orahova ljuska. Strah je na licima svih, ali ne i na Kalipodovu. On uspravan, vedar, s kormilom u ruci i s vjerom i junaštvom u srcu.

»Ovo je Njegova lađica. Ne bojte se…«, hrabri nas Kalipodo. »On je stvorio ovu lađicu da prevozi ljude preko rijeke. Nije ju stvorio zato da potone. I lađica je Njegova, i Kalipodo je Njegov, i vi svi do jednoga ste Njegovi, stvoreni od Njega, stvoreni za Njega, da rijeku života preplovimo. Svaki od nas je lađar svoje lađice, zapravo Njegove lađice. Na kormilu smo On i ja. Pa kako bi se lađica mogla potopiti. E, braćo, o lađaru sve ovisi. Vječni Lađar i ti zajedno držite kormilo.«

Velik nas je val podigao i onda se naglo spustismo, pa sam doista mislio: ovaj put će nas poklopiti. Svi zaprepašteni povikaše, no Kalipodo prihvati pjesmu, pjesmu gangeškog lađara:

»O re, mađhi, bhoe ki? — O lađaru, čemu strah?«

I upravljajući vješto kormilom, s vala na val nosi lađicu.

Onda će mi Kalipodo: »Oče, blagoslovite nas! I Kalipoda, i lađicu njegovu, i kormilo njegovo, i sve nas, i valove Gangesa…« Tad se sjetih onog prizora iz Evanđelja kad su prestrašeni učenici na burnom Genezaretskom jezeru molili Isusa da ih spasi. I stadoh ja u sredini lađice i sa svima se pomolih, sve blagoslovili.

Kalipodo nastavi divnom melodijom i još divnijim riječima pjesmu gangeškog lađara:

»Čemu, čemu strah, putnici, braćo?! U Njegovoj lađici svi smo mi. I ova i ona obala Gangesa je Njegova, i Ganges je Njegov i valovi Gangesa, i ja i kormilo moje, i vi i kormila vaša! Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«

Kao potaknuti nekom nutarnjom silom, ohrabreni sigurnim glasom lađara Kalipoda, prihvatiše veslači i mi svi putnici: »Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«

Pa eto, prihvatite i vi tu pjesmu gangeškog lađara Kalipoda, pjesmu žive vjere i pouzdanja, i prispjeli svi mi sretno k drugoj obali onoga vječnog Gangesa, jer i ova i ona obala Njegove su…

Ante Gabrić SJ

Ostale čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!

——————-x——————–

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.