Priča se o nekom bratu da je napastovan na vrijeđanje Boga. On se pak stidio to priznati. I gdje bi god čuo za poznate stare oce, tražio ih je i htio im je to očitovati. Ali čim bi im došao, zastidio bi se i ne bi priznao. Tako je češće dolazio k starom ocu Poimenu. Starac je opazio da se brat muči s mislima. Bilo mu ga je žao što to ne može izreći. Jednoga dana reče mu starac: “Gle, već mi često dolaziš zbog svojih misli da mi ih priopćiš. A kad dođeš ne želiš o njima razgovarati. I svaki put odeš žalostan. Dijete moje, reci mi što imaš.” I on mu ispripovjedi svoj slučaj i bi mu odmah lakše. Starac mu reče: “Ne brini zbog toga, dijete! Nego, kad ti dođu te misli, tad pomisli u sebi: s tim ja nemam ništa. Neka tvoja hula padne na tebe, Sotono. Moja duša to ne želi. Naime, svaka stvar koju duša neće kratkoga je vijeka.” I brat odatle ode izliječen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prepoznati dijamant” – Izreke pustinjskih otaca i Hasidske priče. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.