Naše se vrijeme ponosi smislom za organizaciju, pa se redovito pri održavanju nekoga skupa ističe ili kudi organizacija. Procjenjuju se svi, često i najbeznačajniji detalji. Ponekad se zaboravi na najbitnije stvari, kao što se jednom dogodilo nekom talijanskom župniku za vrijeme tijelovske procesije.

S mnogo žara i mara vrijedni je župnik pripremao sve detalje kako bi procesija dobro ispala, na izgradnju i duhovno obogaćenje puka. Želio je da to zaista bude narodna svetkovina, kod koje će sudjelovati i uživati sav kršćanski puk. Nekoliko mjeseci prije Tijelova župnik je zadužio posebnu skupinu zauzetih župljana da razrade plan proslave, kako bi doista cijela župa bila obuhvaćena. I dođe tako blagdan i procesija krene. Naprijed ministranti sa svijećama, pa djevojčice u bjelini s cvijećem, te mladi iz crkvenih pokreta u svojim uniformama, crkveni zbor, a mnoštvo okupljenog naroda najavljivalo je veliki skup. Kad je zbor zapjevao uvodnu pjesmu, iz crkve je izišao lijepo ukrašeni baldahin koji su nosili odrasli muškarci u tamnim odijelima, a pod baldahinom župnik u svečanom pluvijalu s bogato izrađenom pokaznicom u rukama. I kad je procesija već krenula, kapelan koji je pazio na nestašne ministrante, došapne župniku: “Prečasni, u pokaznici nema hostije!”

Župnik uzbuđeno odvrati: “Zar ne vidiš na koliko stvari moram sam misliti? Pa ne mogu se ja brinuti o svim detaljima!”

Tekst je izvadak iz knjige Lj. A. Maračića “Kao zraka koja rastapa”, o kojoj možete više saznati na linku ovdje.