Za jednoga poznatog berlinskog župnika, još prije rata, kažu da je ujutro dolazio u ured autobusom, pa kad nije bilo previše galame, uzeo bi časoslov i recitirao svoje svagdanje molitve. Često se istim autobusom prevozio i neki poviši čovjek, koji je najprije šutio, a jednom glasno dodao poznatom suputniku: “Pogledaj samo! Poznati se Božji čovjek popeo u autobus, izvukao svoj molitvenik i počeo moliti da ga svi vide i zaključe kako je pobožan.” I još povišenijim glasom ponovi riječi iz Evanđelja: “A ja, kada molim, slijedim naredbe iz Svetog pisma: Zaklanjam se u svoju sobu, zatvaram dobro vrata i ovdje nasamo razgovaram s Bogom.” Župnik se nije dao smesti nego, i ne trepnuvši očima, duhovito odgovori: “A onda se uspinješ u autobus i o tome svima pričaš.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ljudevita Antona Maračića “Kao zraka koja rastapa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.