DUHOVNA PRIČA

Kada je rijeka došla do pustinje…

Mnogi su ljudi zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tijek života.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. „To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo“, očajavala je.

Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči spasiti. „Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti“, predloži vjetar. Rijeka se još više uplaši. „Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom.“ Vjetar joj odgovori: „Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.“ No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.

Mnogi su ljudi zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tijek života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce, to jest Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojemu su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: „Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bruno Ferrero


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. studenoga 2015.

Možda vam se svidi