Đavao je pošao vidjeti kako ljudi mole. Njegova je šetnja bila prilično kratka. Jer, vidjeti ljude da mole, isto je kao i naći bijelu muhu, pa se brzo i vraćao natrag. Poprilično veseo i zadovoljan, u povratku opazi čovjeka kako na polju sam daje čudne znakove rukama. Radoznao vidjeti što se događa, priđe k jednome stablu i pričeka. Čovjek je bio u jednoj žestokoj svađi s Bogom: psovao je, vikao, urlao, govorio je Bogu svaku vrstu zla i psovke. Počeo je i đavao zadovoljno trljati ruke.

No, u tom naiđe i svećenik:

“Dobri čovječe, što radiš? Znadeš li ti da je takvo ponašanje prema Bogu teški grijeh?”

“Poštovani, ako se ja svađam sa svojim Bogom, to znači da u njega i vjerujem. Ako na njega vičem, znači da ja vjerujem da me on sluša i čuje.”

“Svejedno, nemaš pravo!”

I ode svećenik.

No, đavao je ostao veoma nezadovoljan. Znao je jednu više od svećenika. Naime, uvjerio se da je i današnji čovjek još sposoban moliti.

Tekst je preuzet iz molitvenika “7 minuta za tvoju dušu”, o kojem više možete saznati ovdje.