Božanski pijetao gospođe Zite

Malo nakon što bi njezin pijetao zakukurikao, iza brda, preko sela, bljesnulo bi sunce. Iako je to oduvijek bilo tako — otkad ju pamćenje služi — ipak, zadnjih trideset dana, gospođa Zita je sve potanko bilježila. Sada joj je, na zadnji dan pokusa, takoreći s pravom znanstvenom sigurnošću bilo potvrđeno ono što je već godinama znala: pijetlov pjev uzrok je sunčeva izlaska.

Radovala se što je, tako velikom stvari, doprinosila svijetu, a naravno i selu. Ali gotovo nitko nije obraćao pozornost na nju, a to je gospođi Ziti u dušu nanosilo veliko ogorčenje. Ponašali su se prema njoj kao da je bilo tko drugi u selu — čak i gore od toga, žalostila se često. Odlučila je obračunati se sa suseljanima i u lice im reći istinu.

Jedne nedjelje, poslije mise, popela se na kesten pred crkvom i jakim glasom navijestila svima prijetnju:

“Kako ste svi vi ovdje nezahvalnici, koliko god vas u selu ima — a osobito župnik — ja i moja sestra iselit ćemo sutra zauvijek iz sela — a onda ćete već vidjeti svoje!” zagonetno se smješkala gospođa Zita.

Pred crkvom je nastao muk.

“Toliko su oholi ti ljudi”, zaključila je gospođa Zita, vidjevši da svi šute “da će radije ostati bez sunca nego da mole da ostanem.” I dok su pred njom ljudi još uvijek zbunjeni stajali, ona je ponosno otišla kući, uvjerenija u svoju stvar više no ikad prije.

Sutradan je gospođa Zita odselila, ponijevši, naravno, sa sobom i pijetla. Nastanivši se u planinskoj kućici u dalekom kraju prvo jutro, prije zore, izašla je na dvorište. Bila je malčice u strepnji hoće li njen pijetao i ovdje uspjeti uzdignuti sunce svojim pjevom — jer nikad se ne zna. Naćuljenih ušiju u mraku, odjednom je začula prodorni pijetlov pjev. Ubrzo je sunce počelo izvirivati iznad brda. Dušu joj je preplavilo oduševljenje; sada je bila potpuno sigurna: sunce sad izlazi ovdje, a njezino je selo u tami.

‘Pravo im budi, to su i tražili!’

Još i danas gospođa Zita, iako su već od tada prošle mnoge godine, čeka izaslanstvo svog sela koje će je, na čelu sa župnikom, doći moliti da se vrati. Zna ona da nitko ne može dugo živjeti u potpunom mraku. Što tako dugo čeka, sasvim joj je razumljivo jer zna da su njezini suseljani veliki tvrdoglavci i nezahvalnici. Ta uvjerila se u to više puta.

***

Biti čovjek: Ova istovremeno bolna i šaljiva priča razotkriva veliku ljudsku slabost. Svi smo mi često žrtve vlastite ogorčenosti, poput gospođe Zite. Dajemo preveliku važnost samima sebi, ali i očekujemo od drugih da nam potvrde tu važnost. Kako se to obično ne dogodi, pojavi se ogorčenje. Zato često kažemo: — ‘nitko me ne voli, ništa ne vrijedim…’ Stoga dobar dio života trošimo pokušavajući zadobiti ‘ljubav’ i naklonost od ljudi koji nas okružuju. Rado se nalazimo u blizini onih koji nas hvale, prihvaćaju, ‘vole’, — a kao kugu izbjegavamo one druge koji nas ‘ne vole’, a ponekad ih i preziremo i ogovaramo. Ovo: ‘voli me — ne voli me’, je preotelo upravljanje životom iz naših ruku. Znakovito je da Isus savjetuje suprotno našoj praksi: ‘Ljubite svoje ne-prijatelje.’ Hm…?!

Biti kršćanin: Ali ako postoji Bog, onda moja ili tvoja vrijednost ne pridolazi iz priznanja ili pohvale koja dolazi od drugih, niti pridolazi od vrijednosti koju sam sebi ili sama sebi pridaješ, nego dolazi od Boga koji je prisutan u srcu tvoga srca. Ako smo zaista primili Duha Svetoga, ako zaista u nama Duh moli: “Abba — Oče”, ako smo zaista suumrli, suukopani i suuskrsli s Kristom, ako smo zaista krštenjem postali dionici božanske naravi…, onda je potpuno besmisleno, poput gospođe Zite, napuhivati osjećaj vlastite vrijednosti i tražiti od drugih da taj naš osjećaj podrže i potvrde, jer tu ne leži naša vrijednost, sve što imamo i jesmo, nalazi se u Bogu i tome niti možemo sami što dodati, niti nam drugi mogu od toga oduzeti, kako god nas promatrali – cijenili nas ili nas prezirali. Jer Bog je Ljubav.

Petar Nodilo SJ

Objavljeno: 1. veljače 2012.

Možda vam se svidi