Neki je učitelj putovao sa svojim učenikom kojega je zadužio da se brine o devi. Jedne večeri stigoše oni u svratiste, a učenik bijaše tako umoran da je zaboravio svezati devu.

Kad je već legao na počinak, uputi Gospodinu žarku molitvu:

“Bože moj, pobrini se za devu. Tebi je povjeravam.”

Sljedećeg jutra deve nije bilo.

“Gdje je deva?” upita učitelj.

“Ne znam”, odgovori učenik. “Pitaj Boga! Sinoć sam bio tako umoran da sam je povjerio njemu na brigu. Nisam ja kriv ako je pobjegla ili ako ju je netko ukrao. Ja sam izričito zamolio Boga da pazi na nju. On je odgovoran za sve što se dogodilo. Zar me nisi i ti učio da uvijek gajim neizmjerno povjerenje u Boga?”

“U Boga se uzdaj još i više, ali prije sveži devu”, odgovori učitelj. “Jer Bog nema drugih ruku osim tvojih.”

Samo Bog može dati vjeru;

ti, pak, možeš vjeru svjedočiti.

Samo Bog može dati nadu;

ti, pak, možeš buditi nadu u svojoj braći.

Samo Bog može dati ljubav;

ti, pak, možeš poučiti druge kako će ljubiti.

Samo Bog može dati mir;

ti, pak, možeš graditi jedinstvo.

Samo Bog može dati snagu;

ti, pak, možeš druge podržavati i hrabriti.

Samo Bog je put;

ti, pak, možeš braći pokazivati kako ići tim putem.

Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.