Činilo se kao da se pomalo „ruga“ župniku koji je svakodnevno prenosio misu online. Naime, bila je to župa s pretežito starijim župljanima koji više nisu mogli dolaziti na misu u crkvu. Ali zato je beskućnik redovito dolazio i ulijevao nepovjerenje u ono malo ljudi, pretežito starica. Bio je neugledan i pomalo prljav, znao je glasno negodovati za vrijeme mise, a ponekad i režati tijekom klanjanja. Doduše, nitko nije bio siguran reži li na izloženo Presveto ili na nagovor župnika koji je baš uporno imao klanjanje svaki dan.

Župnika kao da nije posebno uznemiravala njegova prisutnost, kao ni mladića s posebnim potrebama koji je ležao u zadnjoj klupi i povremeno se glasno javljao. S mladićem je uvijek bila majka. Bila je to sitna žena koja je na misi samo sjedila i pomicala usnama kao da moli. Nije razumjela župnika, a ni pjesme koje bi župnik zapjevao tijekom mise. Kao ni gregorijanske korale i pjesme štovanja od maestra Igreca za vrijeme pričesti. Ali činilo se da su svi razumjeli Isusovu prisutnost u Euharistiji i Njegovu ljubav za svakog od njih.

Ponekad bi župljani dolazili obavijestiti župnika da je beskućnik „opet nešto radio“ oko kipa Svete obitelji na sporednom ulazu u crkvu. A on bi samo odmahnuo rukom i promrmljao: “Ma to je banka Malog Isusa.”

Nisu župljani uvijek razumjeli svog župnika. Bio je i on pomalo čudan. Činilo se da ga ne brinu previše ta neobična i čudna ponašanja u kući Božjoj. Iako, morali su župljani priznati da se u svetište nije smjelo ući samo tako. Oni koji su povremeno dolazili na misu čudili bi se i tom beskućniku, i toj Vijetnamki s bolesnim sinom, pa i drugim slučajnim prolaznicima koji su pomalo postajali redoviti posjetitelji svakodnevnog klanjanja. Znalo se da beskućnik ponekad napravi i nereda kada se „okupa“ u župnom WC-u, ali župnik je šutio. Samo bi nakon svake mise zavirio i u WC. I tako je to išlo godinama.

A onda je jednoga dana župnik neuobičajeno brzo zatvorio crkvu nakon mise i krenuo prema svom autu. Tamo su ga već čekali prijatelji da idu zajedno u grad. U daljini je primijetio beskućnika kako trči natrag prema crkvi vičući u panici: „Oče, oče… trebam 2 dolara, treba mi za kruh, uskoro se zatvara dućan.“ Župnik mu je izišao ususret i rekao: „Evo ti 5 dolara, ne mogu ti sada otvoriti banku Malog Isusa.“

Beskućnik je s negodovanjem prihvatio tih 5 dolara i otrčao prema dućanu. Župnik je pomalo zabrinuto rekao: „Sad će se naljutiti na mene. Trebao sam mu dati samo 2 dolara koliko me je tražio. A nisam imao.“ Gledali su ga prijatelji u čudu zašto brine što će se beskućnik naljutiti. „Uostalom, što je banka Malog Isusa?“ upitali su ga.

A župnik se nasmijao i rekao: „Ispod kipa Malog Isusa beskućnik je ostavljao svoju ‘zaradu’ od sakupljanja boca po ulici. Bojao se da mu netko ne ukrade to malo što ima. Rekao sam mu da je to banka Malog Isusa. Očigledno je nakon mise zaboravio uzeti novac za kruh.“

Sada je bilo jasno zašto beskućnik stalno „petlja“ oko kipa Svete obitelji. Naime, tamo polaže i uzima novac iz banke Malog Isusa. Ne zna beskućnik da župnik bdije da se taj račun nikada ne isprazni. Poželjeli su i prijatelji štogod staviti u tu banku. Imaju u izobilju, ali župnik ih je opomenuo da ne ostave previše i otkriju župnika.

Ljubav je dovitljiva jer Bog ljubi sva stvorenja. A beskućnik i kada pretjera ili napravi nered, ispriča se župniku kojeg zove: “Brate moj u vjeri…” I dalje nosi natpis: „Euharistija se ne fotografira.“ I ima pravo. Euharistija se živi. Lomi se i daje život. I u detaljima kao što je banka Malog Isusa koja čuva dostojanstvo čovjeka.

Zna to župnik, znaju to i njegovi župljani. Zato i u susretu s beskućnikom ne ispituju, ne nude rješenja, samo klimnu glavom na pozdrav, a ponekad i brinu za Crkvu. Dao nam dobri Bog puno onih koji će nas zvati „brate moj“, ali i biti prilika da stavimo štogod u neku našu banku Malog Isusa.