Crkva – vidljivi znak zajedništva Boga i ljudi

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Riječ za Crkvu, ekklèsia, (od grčkoga ek-kalein, “pozvati van”, “sazvati”) znači “saziv”; označuje zborove naroda, općenito vjerskoga značaja. Taj se izraz često upotrebljava u grčkom Starom zavjetu za skupštinu izabranog naroda pred Bogom, napose za skupštinu na Sinaju gdje je Izrael primio Zakon i bio od Boga ustanovljen kao njegov sveti narod. Nazivajući se “ekklesia” prva zajednica onih koji su povjerovali u Krista priznavala se baštinicom te skupštine. U njoj Bog “saziva” svoj narod iz svih krajeva zemlje. Izraz Kyriakè od koga su izvedeni Church, Kirche, i sveslavenska riječ Crkva, znači “Gospodnja”, ili “ona koja pripada Gospodinu.”

U kršćanskom govoru riječ “Crkva” označuje “liturgijsku skupštinu”, ali također i mjesnu zajednicu ili sveopću zajednicu vjernika.  Ta su tri značenja zapravo nerazdvojiva. “Crkva” je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim općinama a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Ona živi od Riječi i od Tijela Kristova, postajući tako i sama Tijelom Kristovim.

Simboli Crkve

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Svetom pismu nalazimo mnoštvo međusobno povezanih slika i likova, po kojima Objava govori o neiscrpnom otajstvu Crkve. Slike iz Starog zavjeta inačice su jedne temeljne ideje, “Božjega naroda”. U Novom zavjetu sve te slike nalaze novo središte uslijed toga što Krist postaje “Glava” toga naroda, koji je prema tome njegovo Tijelo. Oko tog središta okupljene su slike “uzete iz pastirskog života i poljodjelstva, iz graditeljstva, iz obitelji i zaruka”.

Tako je Crkva ovčinjak kome je Krist jedini i nužni ulaz. Ona je također stado kome je sam Bog, kako je unaprijed navijestio, pastir;[116] njegove ovce, iako su im na čelu ljudski pastiri, stalno vodi na pašu i hrani sâm Krist, Dobri pastir i Poglavica pastira, koji je život svoj dao za ovce.

Crkva je nasad ili njiva Božja. Na toj njivi raste starodrevna maslina kojoj su patrijarsi sveti korijen i u kojoj se događa i događat će se pomirenje između Židova i pogana. Nju je zasadio božanski vinogradar kao izabrani vinograd. Krist je istinski trs koji daje život i plodnost granama, tj. nama koji po Crkvi ostajemo u Njemu i bez Njega ne možemo ništa učiniti.

Još češće Crkva se također naziva Božjom građevinom. Gospodin se sam usporedio s kamenom koji su odbacili graditelji a koji je postao kamen zaglavni. Na tom su temelju Crkvu sazidali apostoli i od njega ona prima čvrstoću i povezanost. Tu građevinu rese različiti nazivi: kuća Božja u kojoj stanuje Božja obitelj, prebivalište Božje u Duhu, šator Božji među ljudima (Otk 21,3) i, naročito, sveti hram, koji predstavljaju kamena svetišta, a predmetom je hvale svetih Otaca i u liturgiji s pravom uspoređivan sa Svetim gradom, novim Jeruzalemom. U njemu se, doista, mi na zemlji kao živo kamenje ugrađujemo u duhovni hram. Ivan promatra taj sveti grad kako u času konačne obnove svijeta, silazi s neba, od Boga, opremljen ‘kao zaručnica nakićena za svoga muža’ (Otk 21,1-2).

Crkva se još naziva ‘nebeskim Jeruzalemom’ i ‘našom majkom’ (Gal 4,26); opisana je kao neokaljana zaručnicaneokaljanog Jaganjca, koju je Krist ‘ljubio i sam sebe predao za nju da je posveti’ (Ef 5,25-26). Nju je sebi pridružio neraskidivim savezom i ne prestaje je ‘hraniti i njegovati’ (Ef 5,29).

Početak, utemeljenje i poslanje Crkve

Da se temeljito istraži otajstvo Crkve, potrebno je najprije razmotriti njezin početak u naumu Presvetoga Trojstva i njezino postupno ostvarenje u povijesti.

Naum rođen u Očevu srcu

“Vječni je Otac slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio sav svijet i odlučio ljude učiniti dionicima svoga božanskog života”, na koji poziva sve ljude u svom Sinu: “Sve one koji u Krista vjeruju Otac je odlučio sazvati u svetu Crkvu”. Ta se “Božja obitelj” uspostavlja i ostvaruje postupno kroz razdoblja ljudske povijesti prema Očevu raspoređenju: doista, Crkva je “prikazana u slikama od početka svijeta, divno pripravljena u povijesti izraelskog naroda i u Starom zavjetu, ustanovljena u ovim posljednjim vremenima, očitovana dolaskom Duha i na koncu vjekova bit će slavno dovršena”.

Crkva – prikazana u slikama od početka svijeta

“Svijet je stvoren u vidu Crkve”, govorili su kršćani prvih vjekova. Bog je stvorio svijet da bude u zajedništvu s njegovim božanskim životom, koje se ostvaruje “sazivanjem” ljudi u Kristu, a taj “saziv” je Crkva. Crkva je svrha svih stvari, i same bolne nesreće, kao pad anđela i čovjekov grijeh, bile su od Boga pripuštene samo kao prigoda i sredstvo da se pokaže sva snaga njegove ruke, sva veličina ljubavi koju je htio dati svijetu: Kao što je Božja volja čin, koji se zove – svijet, tako je njegova nakana spasenje ljudi, i ona se zove – Crkva.

Crkva – pripravljena u Starom zavjetu

Okupljanje Božjega naroda počinje onoga časa kada grijeh ruši zajedništvo ljudi s Bogom i ljudi među sobom. Okupljanje Crkve je, da tako kažemo, Božji ustuk na pomutnju prouzrokovanu grijehom. To ponovno ujedinjavanje ostvaruje se tajnovito u krilu svih naroda: “U svakom je narodu Bogu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu” (Dj 10,35).

Daljnja priprava okupljanja Božjeg naroda počinje pozivom Abrahama kojemu Bog obećava da će postati ocem velikog naroda. Neposredna priprava počinje izborom Izraela kao Božjeg naroda. Svojim izborom Izrael mora biti znak budućeg okupljanja svih naroda. Ali već proroci optužuju Izraela da je raskinuo savez i da se ponio kao bludnica. Oni navješćuju novi i vječni Savez. “Taj Novi savez ustanovio je Krist”.

Crkva – ustanovljena po Isusu Kristu

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zadaća je Sina da, u punini vremena, izvrši spasenjski naum Očev; to je razlog njegova poslanja.”Gospodin Isus dao je početak svojoj Crkvi propovijedajući radosnu vijest, to jest dolazak Kraljevstva Božjega koje je u Pismima bilo od vjekova obećano”. Da bi ispunio volju Očevu, Krist je osnovao Kraljevstvo nebesko na zemlji. Crkva je “Kristovo kraljevstvo već prisutno u otajstvu”.

“To se Kraljevstvo ljudima jasno očituje u riječi, djelima i prisutnosti Kristovoj”. Prihvatiti Isusovu riječ znači “prihvatiti sámo Kraljevstvo”. Klica i početak Kraljevstva jest “malo stado” (Lk 12,32) onih koje je Isus došao skupiti oko sebe i kojima je on sâm pastir. Oni tvore pravu Isusovu obitelj. One koje je tako oko sebe okupio, učio je novom načinu ponašanja i kako da mole.

Gospodin Isus opremio je svoju zajednicu ustrojstvom koje će trajati do potpunog ostvarenja Kraljevstva. Tu je prije svega izbor Dvanaestorice s Petrom kao glavom. Predstavljajući dvanaest plemena Izraelovih, oni su temelji novog Jeruzalema. Dvanaestorica i drugi učenici sudjeluju u Kristovu poslanju, u njegovoj vlasti, ali i njegovoj sudbini. Svim tim činima Krist pripravlja i gradi svoju Crkvu.

Ali Crkva je u prvom redu rođena iz Kristova potpunog predanja za naše spasenje, anticipiranog u ustanovi Euharistije a dovršenog na križu. “Početak i rast Crkve označeni su krvlju i vodom što su provrli iz otvorena boka raspetog Isusa”. “Iz boka Krista, usnulog na križu, proisteklo je čudesno otajstvo čitave Crkve”. Kao što je Eva bila oblikovana od rebra usnulog Adama, tako je Crkva rođena iz probodena srca Krista umrlog na križu.

Crkva – očitovana po Duhu Svetom

“Kad je bilo dovršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji, na dan Duhova poslan je Duh Sveti da Crkvu neprestano posvećuje”. Tada se “Crkva pred mnoštvom javno očitovala, a propovijedanjem se počelo širiti Evanđelje”. Budući da je Crkva “saziv” svih ljudi na spasenje, ona je po svojoj naravi misionarska, od Krista poslana svim narodima da mu od njih učini učenike.

Da Crkva ostvari svoje poslanje, Duh Sveti je “poučava i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima”. “Tako Crkva, proviđena darovima svog Ustanovitelja i vjerno vršeći njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i samozataje, prima poslanje da navješćuje Kristovo i Božje kraljevstvo i da ga u svim narodima ustanovljuje, te sačinjava klicu i početak toga Kraljevstva na zemlj”.

Crkva – dovršena u slavi

“Crkva će (…) biti dovršena istom u nebeskoj slavi”, o Kristovu slavnom povratku. A do toga dana “Crkva na svom hodočašću napreduje između progonstava svijeta i utjehe Božje”. Ovdje ona zna da je u progonstvu, daleko od Gospodina, i teži za potpunim dolaskom Kraljevstva, “za časom u kom će u slavi biti sjedinjena sa svojim Kraljem”. Dovršenje Crkve, a po njoj i svijeta, u slavi neće se dogoditi bez velikih iskušenja. Samo će tada “svi pravedni tamo od Adama, od pravednog Abela sve do posljednjeg izabranika biti sjedinjeni u sveopćoj Crkvi kod Oca”.

Otajstvo Crkve

Crkva jest u povijesti, ali ona je u isti mah nadilazi. Jedino “očima vjere” može se u njezinoj vidljivoj stvarnosti istovremeno vidjeti duhovna stvarnost, nositeljica božanskog života.

Crkva – istodobno vidljiva i duhovna

“Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdržava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam po kojemu na sve razlijeva istinu i milost.” Crkva je u isti mah:

-“društvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i mistično Tijelo Kristovo;
-vidljiva skupština i duhovna zajednica;
-Crkva zemaljska i Crkva već u posjedu nebeskih dobara”.

Te dimenzije zajedno tvore “jednu složenu stvarnost, sastavljenu od ljudskog i božanskog elementa”.

Crkva je po svojoj naravi ljudska i božanska, vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju a odana kontemplaciji, nazočna u svijetu, a ipak putnica, ali tako da je ljudsko u njoj upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadašnjost budućem gradu koji tražimo.

Poniznost! Uzvišenost! Šator cedarski i svetište Božje; zemaljski dom i nebeska kraljevska palača; kuća od blata i carski dvor; tijelo smrtno i hram svjetlosti; ruglo oholih i zaručnica Kristova! Crna si, ali lijepa, kći jeruzalemska; ako te i ruži trud i bol s duga prognanstva, resi te ipak nebeska krasota.

Crkva – otajstvo sjedinjenja ljudi s Bogom

U Crkvi Krist ispunja i objavljuje svoje vlastito otajstvo kao cilj Božjega nauma: “uglaviti u Kristu sve” (Ef 1,10). Sveti Pavao naziva “velikim otajstvom” (Ef 5,32) zaručničko sjedinjenje Krista i Crkve. Budući da je sjedinjena s Kristom kao svojim zaručnikom, sáma Crkva sa svoje strane postaje otajstvo. Promatrajući u njoj otajstvo sveti Pavao piše: “Krist u vama, nada slave” (Kol1,27).

U Crkvi to zajedništvo ljudi s Bogom po “ljubavi koja nikad ne prestaje” (1 Kor 13,8), svrha je svemu onome što je u njoj sakramentalno sredstvo, vezano uz ovaj prolazni svijet. “Njezin je ustroj sav usmjeren na svetost Kristovih udova. A svetost se mjeri prema ‘velikom otajstvu’ u kojemu Zaručnica na Zaručnikov dar odgovara darom ljubavi.” Marija prednjači svima nama “na putu svetosti”, koja je otajstvo Crkve, kao Zaručnice “bez ljage i nabora” (Ef 5,27). Zato “marijanska dimenzija Crkve ide ispred njezine petrovske dimenzije.”

Crkva – sveopći sakrament spasenja

Grčka riječ mysterion prevedena je na latinski dvama izrazima: mysterium i sacramentum. U kasnijem tumačenjusacramentum (sakrament) izražava više vidljiv znak skrivene spasenjske zbilje, koja je označena riječju mysterium. U tom smislu sâm Krist je misterij spasenja: i nema drugog otajstva osim Krista. Spasenjsko djelo njegove svete i posvećujuće ljudske naravi jest sakrament spasenja koje se očituje i djeluje u sakramentima Crkve (koje Istočne Crkve nazivaju i “svetim misterijima ili tajnama”). Sedam sakramenata znakovi su i sredstva po kojima u Crkvi, koja je Kristovo Tijelo, Duh Sveti daje milost Krista, Glave. Crkva dakle sadrži i prenosi nevidljivu milost koju ona označuje. U tom analoškom smislu i ona se naziva “sakrament”.

“Crkva je u Kristu kao sakrament, tj. znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”: biti sakrament najtješnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom prva je svrha Crkve. Budući da je zajedništvo između ljudi zasnovano na sjedinjenju s Bogom, Crkva je također sakrament jedinstva ljudskoga roda. U njoj je to jedinstvo već počelo jer ona okuplja ljude “iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika” (Otk 7,9); u isto vrijeme Crkva je “znak i sredstvo” potpunog ostvarenja tog jedinstva u budućnosti.

Kao sakrament Crkva je Kristovo oruđe. U njegovim rukama ona je “oruđe otkupljenja svih ljudi”, “sveopći sakrament spasenja” po kojemu Krist “očituje i ujedno ostvaruje otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku”. Ona je “vidljivi nacrt Božje ljubavi prema čovječanstvu”[184] koji hoće “da se cio ljudski rod oblikuje u jedan jedini Božji narod, da sraste u jedinstveno Tijelo Kristovo i da se izgradi u jedan hram Duha Svetoga”.

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. rujna 2013.

Možda vam se svidi