Konačno je objavljen posljednjih godina najiščekivaniji dokument Učiteljstva Crkve koji bez sumnje označuje jedan preokret u pontifikatu pape Franje. Ovo iščekivanje još su više povećavala ogromna očekivanja nastala prilikom dviju Sinoda o obitelji koja je predmet velikih rasprava unutar Crkve. Imamo stoga sad prve smjernice.

Onaj tko je očekivao promjenu u doktrini Crkve neće biti zadovoljan i ostat će razočaran. Jedna premisa, neprestano ponavljana, bila je ta da je svrha Sinoda pastoralna, a ne doktrinalna. Ipak, mnogi to nisu htjeli razumjeti.

Ne samo to! Onaj tko je očekivao da će apostolska pobudnica pape Franje ići dalje od Sinoda, također će ostati razočaran. Mnogi su to priželjkivali, nakon što su pročitali „Relatio finalis“ četrnaeste generalne skupštine Biskupske sinode, jer se na njoj nije odgovorilo na mnoga pitanja iz prethodne rasprave. Sada vidimo da čak ni Papa nije htio odgovoriti na njih. Na isti način, kao što se tijekom Sinode nije na eksplicitan način spomenulo pripuštanje pričesti i ispovijedi ponovno vjenčanih, tako se to ne spominje ni ovdje. Papa u iskazivanju svojih osobnih stavova nije htio ništa drugo postići negoli svojim izrazima potvrditi ono već izrečeno na Sinodi. Ovo se očituje vrlo jasno u cijeloj pobudnici čiji pojedini odlomci nisu ništa drugo doli citati tekstova s izvješća Sinoda, preuzeti bez ikakvih dodatnih komentara. Pišući o temi o kojoj je Papa želio pokrenuti raspravu unutar crkvene zajednice i u kojoj je mogao intervenirati sa svojim autoritetom, on ne donosi ništa novo nego ponavlja izjavu sa Sinode iz 2015.: „Potrebno je stoga procijeniti koji od raznih oblika isključenja, trenutno prakticiranih u liturgijskom, pastoralnom, odgojnom i institucionalnom okruženju mogu biti nadvladani.“ („Amoris Lætitia” br. 299, koji citira br. 84 “Relatio” iz 2015.)

Prvi ishod koji proizlazi iz pobudnice jest taj da se prijedlog kardinala Kaspera, koji je odbačen već za vrijeme Sinode, ne prihvaća. Ne postoji u tekstu nijedna referenca na službeno toleriranje ponovne nesakramentalne ženidbe. Uvjeti o kojima je govorio njemački kardinal nigdje nisu spomenuti. Njegov zahtjev da bi „trebali vrijediti i biti javno proglašeni obvezujući kriteriji“ na temelju onog što je “on pokušao napraviti u svojem nacrtu“, nije prihvaćen.

Ali ne smijemo zaboraviti oprez s kojim je Kasper govorio o potrebi „jednog dobrog i zajedničkog hoda“. Da je Papina želja bila jedan preokret u tom pogledu, sigurno bi ga jasno izrazio kao što čini s iskazom “parezija” (u prijevodu s grčkog: reći sve iskreno) kojom aludira na samog kardinala. Činjenica da se to nije dogodilo, potvrđuje da Papa nije htio postići preokret u valorizaciji cjelokupnog procesa Sinode koja u biti daje kontekst ovoj pobudnici.

U konačnici, ne daje se nijedan objektivan razlog zbog kojeg bi jedna rastavljena osoba koja živi u novoj zajednici mogla primiti sakramente osim onih uvjeta već navedenih u br. 84 „Familiaris consortio“, koji se pak u br. 85 u „Relatio“ iz 2015. navodi kao „sveukupni kriterij koji ostaje osnova za procjenu ovih situacija“. Objektivan razlog se ne donosi ni u jednom dijelu dokumenta. Jednostavne aluzije brojeva 336 i posebice 351, upućuju na općenite situacije a da se izričito ne odnose na razvedene i ponovno oženjene.

Dakle, što nalazimo u apostolskoj pobudnici? Prije svega, njen nam naziv sam to govori: „Amoris Lætitia“. Pobudnica nas potiče ozbiljno shvatiti ljubav sa snagom radosti koja karakterizira „Evangelii gaudium“. Može to izgledati površna interpretacija, ali ona odgovara tekstu i namjeri koja pulsira u samom autoru. Papa sam kaže da se u tako opširnom tekstu nalaze dijelovi koje se čitaju na različit način (br. 7). Cilj teksta nije dakle učiniti jednu revoluciju u Crkvi, nego nastaviti jedno „milosrdno pastoralno obraćenje“ (br. 201 i 293). Ovo je zasigurno nešto novo, evanđeosko i bez sumnje misionarsko, iako ne u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo u masovnim medijima.

Iz tog razloga Papa na samom početku upozorava koje bi to mogle biti dvije pogrešne interpretacije teksta s obzirom na to da proizlaze iz ambijenta nepotrebno polemičkog (br. 2): „Rasprave koje pronalazimo u medijima i publikacijama pa čak i među crkvenim službenicima idu od neuravnotežene želje za promjenom svega bez prijeko potrebnog promišljanja i utemeljenja do stava koji teži riješiti sve primjenjujući opće norme ili donoseći pretjerane zaključke iz nekih teoloških razmišljanja.“ Na ovaj način se želi reći da je za primjenu bilo kakve promjene potrebno promišljati počevši od temelja. Zaključak je jasan, Papa ne počinje nikakvu promjenu, premda, kako on sam odmah navodi, započinje proces razmišljanja unutar „jedinstva doktrine i prakse“ (br. 3) koja je otvorena varijablama kulture i tradicije.

Da bi se razumjela važnost novosti u ovim tekstovima, mogu se u pobudnici razlikovati tri dijela. Prvi sadrži seriju tekstova koji sistematiziraju doprinose Sinoda i citiraju skoro doslovno njihove smjernice. Zatim su tu tekstovi koji su komentari o Papinim katehezama o obitelji. Oni pružaju prekrasan uvid u obiteljski život počevši od otajstva Boga prisutnog u obitelji. Na koncu su tu i tekstovi u kojima Papa piše vrlo slobodno i na nov način te se u njima jako malo poziva na druge. Ti se tekstovi posebice nalaze u četvrtom i petom poglavlju koji su ponajviše Papini i u kojima pronalazimo osobne tvrdnje koje trebaju rasvijetliti sve ostale (tvrdnje).

Ovo nije ono što žele masovni mediji, nego ono što Papa želi ponuditi Crkvi u kojoj se odvijaju sinode. U tom kontekstu, zapažamo da on obilno citira teologiju tijela sv. Ivana Pavla II. koja je praktički zanemarena na sinodama. A upravo tamo se na pažljiv, ali istovremeno i odlučan način potvrđuje „Humanae vitae“ kao svjetlo potrebno supružničkoj ljubavi.

Eto zašto je cijela Papina doktrina o ljubavi ne samo jedno lijepo razmišljanje nego također jedno veliko obećanje o pastoralnom preokretu od velikog značaja. Papa izriče vrlo jasno koje je njegovo polazište (br. 199): „Ne namjeravam ovdje prezentirati pastoral obitelji, nego se želim ograničiti samo na predočavanju nekih glavnih pastoralnih izazova.“ U tom smislu, vrlo je važno ono što potvrđuje u br. 211: “Zaručnički i bračni pastoral moraju prije svega biti jedan povezan pastoral gdje se pružaju elementi koje potpomažu bilo sazrijevanje ljubavi bilo nadvladavanje teških trenutaka. Ovi doprinosi nisu samo doktrinalna uvjerenja, niti se mogu svesti samo na dragocjeno duhovno bogatstvo koje Crkva pruža, nego trebaju biti također praktični tečajevi, iskusni savjeti, strategije bazirane na iskustvu, psihološka usmjerenja. Sve se ovo izgrađuje u jednu pedagogiju ljubavi koja ne može ignorirati trenutnu osjetljivost mladih te im pomaže pri unutarnjoj izgradnji.“

Ovdje je vidljivo da se daje prednost viziji pastorala u čijem je centru voljeti i ljubiti te se nadvladava puka doktrinalna vizija i isključivo duhovna promišljanja. Budući da se u centar pastoralnog djelovanja želi staviti bračna sveza, time se potvrđuje potreba da se na prvo mjesto stavi dragocjena ljudska stvarnost koja ne može biti svedena na pravne odredbe.

Eto zašto su Papini novi doprinosi opširna razmišljanja o rodnoj teoriji (br.56) i potrebi da se nadvlada ljubavna sentimentalnost koja zahtijeva jednu adekvatnu seksualnu edukaciju (br. 280-286) više negoli sistematična razmišljanja o bračnoj ljubavi koja se nalaze u Učiteljstvu (br.120-122). Ovo su smjernice koje moraju nadahnjivati akcije koje se spominju u osmom poglavlju i čiji je cilj dovesti osobe do punine života koju nam ljubav daruje. Papa vidi sve ovo na direktan način povezano s kerigmom na kojoj uvijek temelji svoje pastoralne poticaje (br.58).

Ovo je uistinu ogromna pastoralna intuicija koja se odnosi na obitelj jer, kako je rekao Papa na susretu s obiteljima u gradu Santiago de Cuba 2. rujna 2015.: „Obitelji nisu problem, one su zapravo prilika“ (br.7). Ova intuicija je esencijalna u realiziranju promjene u Crkvi koja bi trebala postati sve više obiteljska, autentična „obitelj obitelji“ (br. 87). Ta intuicija iziskuje pastoralnu promjenu akcije milosrđa koja je svjetlo što rasvjetljuje cijelo osmo poglavlje.

To se ne može smatrati nečim sporednim, nego to treba uvijek promatrati u svjetlu pozitivnosti ljubavi da se ne bi palo u kazuistiku koju Papa odbacuje. On smatra ovo kao jedno traženje koje nije promjena normi čemu se neki nadaju. Papa to izriče ovako u br. 304: „Ovo ne bi samo ustupilo mjesto nepodnošljivoj kazuistici, nego bi stavilo u pitanje i vrijednosti koje se s posebnom pažnjom trebaju čuvati.“

Ovdje nas on poziva na duboko promišljanje o pastoralnim akcijama čiji neizostavni dio je milosrđe. To je zadatak koji je tek pred nama, i Papa želi otvoriti put prema tom procesu. Stoga se ovdje ostvaruje ono što on zahtijeva na početku pobudnice, u br. 2: „Razmišljanja pastira i teologa, ako je vjerno Crkvi te pošteno, realistično i kreativno, pomoći će nam postići višu jasnoću.“ Tri ključne riječi kojima započinje osmo poglavlje, “pratiti, procijeniti i integrirati“, imaju svoj smisao ne kao odvojene akcije, nego kao akcije vođene ljubavlju koja im daruje svoj vlastiti sadržaj.

Bez promjene doktrine i crkvene norme, Papa otvara proces većeg razumijevanja milosrđa u pastoralnom radu Crkve. Ali to čini na jasan način počevši od svojeg prethodnog razmišljanja o ljubavi, jer je milosrđe njen plod (br. 27). Vrlo je dobro svjestan „pravog značenja milosrđa, koji implicira ponovnu uspostavu Saveza“ (br. 64). U pastoralnom promišljanju ne nedostaju reference na prethodne dokumente Učiteljstva koji su polazište za njegove tvrdnje. Čini tako s „Familiaris consortio“ i s izjavom Papinskog vijeća o pristupljivosti svetoj pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani (20. lipnja 2000.). Kad spominje ljudsko djelovanje i racionalnost, opetovano citira svetog Tomu Akvinskog i Katekizam Katoličke Crkve. U svojem pisanju ne odstupa od eklezijalnog kontinuiteta, ali s jednim novim daškom: daškom radosti koja ujedinjuje ovaj dokument s „Evangelii gaudium“.

Moramo dobro shvatiti pastoralnu otvorenost ove pobudnice kako ne bismo pali u njene dvosmislene interpretacije. I sam Papa dobro zna koji bi mogli biti razorni učinci u pastoralu ako bi se pogrešno interpretirala ova pobudnica, te stoga od samog početka kao što smo pročitali u br. 2 on naglašava potrebu za jasnoćom.

Ovo će ovisiti, u velikoj mjeri, o kršćanskim obiteljima koje su odsjaj pravog evanđelja koje ih ujedinjuje.

Juan José Pérez-Soba| L’Espresso

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net