Bog

27 Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga.

“Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest ta što je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom. Već od samog svog postanka čovjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom, jer samo stoga postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Čovjek ne može punim životom po istini živjeti ako tu ljubav slobodno ne prizna i ako se svome Stvoritelju ne povjeri”.[1]

28 Odvajkada, pa sve do naših dana, ljudi su na mnogo načina izrazili svoje traženje Boga kroz svoje vjerske nazore i religiozna ponašanja (molitve, žrtve, obrede, razmatranja, itd.). I pored toga što ovi izražajni oblici mogu biti višeznačni, oni su toliko općeniti da se čovjeka može obilježiti kao religiozno biće:

Bog “od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,26-28).

29 Ali tu “intimnu i životnu povezanost s Bogom”[2] može čovjek zaboraviti, ne priznati i čak izričito odbaciti. Takvi stavovi mogu imati najrazličitije uzroke:[3] pobunu protiv prisutnosti zla u svijetu, neznanje ili vjerski nehaj, brige za svjetovno i za bogatstvo,[4] loš primjer vjernika, misaone struje protivne vjeri i naposljetku težnju čovjeka grešnika da se, iz straha pred Bogom, sakrije[5] te izmakne njegovu pozivu.[6]

30 “Neka se raduje srce onih što traže Gospodina” (Ps 105,3). Iako čovjek može zaboraviti ili odbaciti Boga, Bog ipak neumorno svakoga čovjeka zove, da ga traži, da živi i nađe sreću. No to traženje zahtijeva od čovjeka puni napor uma i ispravnost volje, “srce iskreno” kao i svjedočanstvo drugih koji će ga naučiti tražiti Boga.

“Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi”.[7]

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)

Foto: Shutterstock.com
————————————————————————————————————————————–
[1] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 19.
[2] Isto.
[3] Usp. isto, 19-21.
[4] Usp. Mt 13,22.
[5] Post 3,8-10.
[6] Iv 1,3.
[7] SV. AUGUSTIN, Confessiones, 1, 1, 1.