Danas ovim svečanim slavljem svetkujemo blagdan rođenja našeg Gospodina Isusa. Čitanja koja smo čuli nešto su drukčije intonirana od sinoćnjih čitanja u kojima smo čuli opis Gospodinova rođenja u Betlehemu. Sveti Ivan u današnjem odlomku opisuje njegovoj rođenje posebno uzvišenim jezikom, jer nam je htio predočiti ne samo ono što se odigralo s Marijom u Betlehemu, nego je htio predočiti što se to dogodilo u vječnim odnosima s Ocem. Ivan je na htio obuhvatiti svojim razmišljanjem vječni odnos Oca i Sina, te je htio predočiti kako je to bilo moguće da je Sin došao na zemlju utjelovivši se. Evanđelist je htio iznijeti kakvo je značenje ovo zemaljsko rođenje imalo prema onom nebeskom, koje nismo mogli vidjeti ljudskim okom, ali koje nam je objavio Gospodin Isus time što nam je otkrio da je on Sin Božji.  Ivan najprije govori o vječnom rođenju Riječi koja sve stvara i svemu daje život, a onda i tome da je ta vječna Riječi vrelo svega što postoji.

Pa ipak, premda se evanđeoska izviješća razlikuju, među njima je podudarnost velika, jer nas i Evanđelje svetog Ivana poziva da razmišljamo o dolasku Božje Riječi na svijet koja je ljudima svjetlo, kao što smo i sinoć čitali o velikoj Svjetlosti koje je zasvijetlilo narodima koji hodahu u mrklini, te im je podarilo svjetlo vjere. No s druge strane Rođenje Gospodinovo je veliki događaj života, jer govori o vječnoj slavi našega Gospodina Isusa koji je kao Božja vječna, neizreciva i svemoćna Riječ svemu dao život. Napose je dao život ljudima, koje je od početaka obdario svojim duhom, no oni su grijehom odbili njegovu prisutnost u svojoj sredini, odbili su živjeti kao djeca Božja, odbili su priznati da postoji i jedno drugo rođenje i jedan drugi život od ovog zemaljskog. Upravo zbog takvog stanja ljudske svijesti i stava prema životu, zbog čega su ljudi završili kao robovi smrti jer su prestali živjeti od Boga i za Boga.

A kako vidimo, njegovo tjelesno rođenje nije onda samo veliki događaj života za njega, nego je prije svega veliki događaj života za nas ljude, koji često živimo na rubu stvarnog života, ma koliko mislili da smo u središtu zbivanja. Svaki život, kojemu Bog nije u središtu, u biti je život na marginama života, udaljen od stvarnog središta u kojem bi mogao naći svoje ispunjenje. A ako je Božji Sin izvor života on i nas poziva da razmišljamo o svom rođenju i životu, te da tražimo pravo utemeljenje i ispravan način življenja. U tom smislu nam je njegovo drugo rođenje, ovo ljudsko, na poseban način znakovito jer i nama ljudima rječito govori o našem pozivu na život. Ovo njegovo ljudsko rođenje govori nam o novom životu koji je on uzeo radi nas ljudi, kako bi nam se suobličio i pozvao da i sami živimo poput njega, to jest da se ozbiljno vratimo životu koji najčešće zaboravljamo i podcjenjujemo. On koji se iz vječnosti rodio u ljudsku povijest i čije rođenje danas slavimo, uči nas kako se mi iz povijesti rađamo za vječnost. Ne možemo zanemariti da smo kao kršćani odgovorni za rođenje u Božjoj milosti, te nemamo prava za nemar prema roditelju, jer on nas čeka da se vratimo svome cilju, kući Očinskoj iz koje smo pošli u svijet. Eto zašto sveti Ivan u današnjem tekstu reče da mi koji vjerujemo u njegovo Ime „nismo rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“!

No u svijetu u kojemu živimo ne možemo ne opaziti da su tako jake i drske sile zla koje se na lukav i zavodljiv način obrušavaju na ljudski život, što ne mimoilazi i naše društvo i naš narod. Više je nego očito da postoje sile smrti kojima bezrazložno smeta božanski život kojim mi vjernici živimo, te bi ga htjeli pošto poto zagušiti potičući i ozakonjujući nemoral i tolike oblike grešnog života kao da su normalni. Htjelo bi se pošto-poto ovaj ljudski život proglasiti jedinim oblikom i dimenzijom života, te se onda blagonaklonije gleda na one ljude koji su svoju ljudskost sveli na životinjstvo, nego nas vjernike koji vjerujemo i naviještamo da ljudskost valja uzdignuti do Božjeg života.

Zato se Bog rodio među nama ljudima da nam bude potpora u našem mukotrpnom traženju i borbi za život. Upravo sad kad se čovječanstvo smatra sposobnim i pametnim preuzimati život u svoje ruke, upravo sada vidimo koliko je to tragično i kako smrt žanje ljudske živote. Upravo sada nam postaje jasno zašto se Bog mora roditi, jer se prestrašimo kad vidimo u kolika zastranjenja ide ljudsko društvo i ovaj svijet. I da mi kršćani se ne držimo iskreno vjere u Boga, da se ne trudimo živjeti njegovim životom, pitam se što bi ostalo od svijeta i u što bi se pretvorio čovjek.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku[/facebook]

Zato nas u ovom trenutku povijesti i odgovornosti Kristovo rođenje tješi i snaži da ne klonemo na putu vlastitog svjedočenja vjere, nego da odvažno i ponosno držimo život koji smo primili. Gospodinovo drugo rođenje postoje nam model rođenja i života. Rodio se drugim rođenjem onaj koji je i nama htio omogućiti da se rodimo ponovno, odozgor. Rodio se kao čovjek onaj koji nas je htio poučiti da se rađamo za božanski život. Rodio se u tijelu onaj koji je htio da se po vjeri preporađamo u duhu. Rodio se u povijesti onaj koji je htio da se mi rađamo za vječnost. Postao je podložnikom Zakona da nama ozakoni Božje sinovstvo. On je izabrao roditi se u život stvarnim i naravnim rođenjem od Djevice Marije, kako bi nas naučio da nam bude naravno živjeti od vjere, to jest rađati se na novi život u Bogu.

Zahvalimo stoga Bogu koji nam je dao svetu vjeru, koji nas je njome preporodio na novi život, te nas poziva trajno da i mi budemo svjesni da nam je živjeti ne dvostrukim životom dvoličnosti i nemorala, nego sukladno i jednom i drugom rođenju, sukladno rođenju i svetom preporođenju u vjeri. Otvorimo se vjeri i čuvajmo se bezbožnosti ovoga svijeta koja bi nam htjela ugušiti vjeru. Kristu Gospodinu, živom Bogom koji se nastanio među, i čiju prisutnost tako intenzivno osjećamo, dopustimo da se nastani i u našim srcima, kako bismo, sigurni i zaštićeni od navala ovoga svijeta, bili ispunjeni već sada slavom njegovom na zemlji, te doživjeli njezinu puninu na nebu.

dr. don Ivan Bodrožić