SLIKA BOGA I ČOVJEKA U DUHOVNOSTI BENEDIKTA XVI. 4

Po Isusu Kristu Bog je ušao u ponor naše oholosti i samodostatnosti i pomirio nas sa sobom

U Isusu ispunio se Božji zahtjev za posvećenjem čovjeka. On je umro, kako nas izvještava Ivan, upravo u trenutku u kojemu su se u hramu klali pashalni jaganjci . Jer, On je izvršio savršenu žrtvu; vrijeme jaganjaca završilo je prinosom istinskog Jaganjca. Ovdje se predao Prvorođenac koji je ispunio Božju čežnju za svetim čovjekom koji Mu posve pripada u ljubavi.

Isus

Foto: Shutterstock.com

IV. Isus Krist – pomirenje Boga i čovjeka

Prije nego li započnemo s drugim dijelom ovog niza izlaganja, još jednom želimo podsjetiti na stajalište teologa Josepha Ratzingera i njegov način rada. Njegov cilj oduvijek je bio: bolje razumjeti nauk Crkve, pojasniti ga i u naviještanju ga učiniti pristupačnim čovjeku. Središte ovog nauka je Bog koji nam se pokazao u osobi Isusa Krista, koji je u Svojoj biti istina i ljubav – i koji neshvatljivo želi prebivati među ljudima. Ljubav prema Bogu i prema čovjeku nuka Ratzingera da istražuje božansku istinu, da je ljudima iznova objelodani u njenoj vječnoj vrijednosti te joj utire put u svijet. U teološkoj raspravi znači da treba «razvijati rješenja koja se podudaraju s pokladom vjere i koja odgovaraju kulturnim potrebama našeg vremena» – ovakav se trijezan način može čitati u govoru kojega je koristio prefekt Kongregacije za nauk vjere u «Dominus Iesus» (Uvod, br. 3).

«… Gospodin Isus Svojim je učenicima dao nalog da cijelom svijetu navijeste Evanđelje i krste sve narode» – možemo čitati na početku istog dokumenta (Uvod, br. 1). Danas doživljavamo papu koji nam – posve u skladu s nasljeđem Ivana Pavla II. – prije svega želi na neokrnjen način približiti Isusa Krista i otajstvo Crkve, papu koji je na Svjetski dan mladih pozvao i ljude koji ne vjeruju. Jer on zna da nam samo osobni susret s Kristom može pomoći da izdržimo u životu.

Naviještanje pape Benedikta počiva na temeljitom radu poznavatelja Pisma, koji Stari i Novi Zavjet shvaća kao cjelinu. Bog nikada nije ukinuo Stari Zavjet, On ga je štoviše ispunio u Novom Zavjetu. Kršćanstvo je izdanak na stablu židovstva, nakalemljen, kako kaže Pavao. Kršćanstvo i židovstvo žive iz istog korijena. Teolog Ratzinger uvijek je ukazivao na to da se Novi Zavjet mora razumjeti iz obećanja Starog Zavjeta te da se uopće može samo tako razumjeti; s druge strane, Stari Zavjet ostaje nepotpun i mračan bez ispunjenja obećanja koje se događa u Novom Zavjetu. Ipak, Ratzinger je proučavao Sveto Pismo u svijesti da ono pripada Crkvi i da se može interpretirati samo iz ove žive veze. Stoga on rezultate svojih istraživanja mjeri prema vjeri, prije svega prema tumačenjima crkvenih otaca. Iz ove biblijsko-patrističke osnove raste teološka širina koja otvara granice vremena i prostora. Jer, s Ivanovim Prologom ona poseže prema činu stvaranja, te se istodobno proteže na budućnost, na vječnu Bit prema kojoj trebamo živjeti – a to je još uvijek sadašnjost. U tumačenjima psalama tijekom audijencija srijedom možemo naslutiti nešto od ove širine koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost u vječnu istinu.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ali ono što ulazi u srce – to je duboka i samorazumljiva pobožnost i dobrota, da, radost s kojom nam papa Benedikt otvara blaga vjere Crkve. Ovdje se ljudima obraća pojedinac koji je u istraživanju i molitvi razmišljao o Bogu, da bi im rekao nešto o Njemu, da bi ih sa sobom prinio Onome koji ih želi usrećiti. Teologija i naviještanje Svetoga Oca imaju svoje korijenje u slušanju Božje Riječi, u liturgiji i u klanjanju. Biti jedno s Kristom u vršenju Euharistije, slaviti pomirenje s Bogom u zahvalnosti i predanju, razmatrati otajstva koja su sve dublje obuhvaćena u Riječi i sakramentima, i tada sa svim ovim darovima služiti čovjeku – to je plodno tlo na kojemu se razvijaju misaoni svijet i djelovanje Benedikta XVI.

Isus Krist treba stajati u središtu ovog izlaganja. Ili, drugačije rečeno: pomirenje Boga i čovjeka, ponovo uspostavljanje našeg razrušenog odnosa s Bogom, razrušenog ljudskom krivicom, težnjom za samoodređenjem koje se od Adama do danas okreće protiv brižne Božje ljubavi.

1. Utjelovljenje

A ipak se sve do danas čežnja za Bogom ne može iskorijeniti. Ona se proteže kroz sva vremena. Sve religije poznaju nastojanje da se umilostivi moćni bog ili bogovi, da se pomoću žrtvi najrazličitijih naravi odvrati njihov gnjev i zadobije njihova milost. Duboka nevolja, koja je izražena u tako uzaludnom nastojanju, konačno pokreće Sina Božjeg da u svjetlu povijesnog vremena napusti sjaj nebesa i postane čovjekom – da bi slijedio ljude u njihovoj izgubljenosti. «Žrtve i prinos ne mile ti se», riječima 40. psalma (Ps 40, 7) čitamo u Poslanici Hebrejima o Njegovom ulasku u svijet: «nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: ‘Evo dolazim… vršiti, Bože, volju Tvoju» (Hebr 10, 5-7).

Sam Bog time ulazi u ponor kojega smo mi ljudi otvorili i još uvijek otvaramo u našem oholom nastojanju za neovisnošću i samodostatnošću. On prinosi jedinstvenu žrtvu koja može zatvoriti ovaj ponor, tako što ulazi u čovještvo i u ljubavi predaje samoga sebe u poslušnosti ljubavi. Zastupajući sve, Isus Krist se u životu i smrti podvrgava Očevoj volji, iz ljubavi prema Njemu i prema ljudima koje želi spasiti iz njihove bijede (usp. Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 209-217).

Ipak, i u ovom za svijet potresnom trenutku, koji je izvana tako malen i neupadljiv da ga tada jedva itko opaža, svemoćni Bog ne djeluje autoritativno. «Tijelo si mi pripravio… Evo, dolazim vršiti, Bože, volju Tvoju!» To ne vrijedi samo za Sina Božjega, već i za službenicu Mariju (Joseph Ratzinger, Bog je s nama : Euharistija, središte života, Split : Verbum, 2004., str. 8). Sigurno je da ju je sam Bog milostivo pripremio za zahtjev koji joj je postavio. Ali sloboda odlučivanja ipak ostaje na njoj. Na njoj ostaje hoće li se ostvariti božanski plan spasenja. Njen «Da» dopušta da Bog uđe u svijet, u skučenost ljudskog tijela. Marija se u poniznosti pokorava božanskoj Riječi; no beskrajno je veća poniznost Vječne Riječi koja se pokorava zakonitostima i ograničenjima jednog ljudskog tijela.

2. Kušnje kao udio u čovještvu

Bitan i svakako gorak dio Isusova čovještva bile su kušnje kojima je – kao i mi – bio izložen, a da nije sagriješio. Ona su pripadala «njegovom silasku u zajedništvo s nama, u dubinu naše nevolje» (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 95). U svojoj knjizi Na putu k Isusu Kristu  kardinal Ratzinger objašnjava Isusove kušnje u pustinji, kako su opisane u Evanđelju po Mateju. Pri tome on obrađuje tri misaona kompleksa: ponajprije istražuje njihovo značenje u odnosu na Stari i Novi Zavjet, potom ukazuje na to da će se ona ponavljati tijekom Isusova života. Treće, on otkriva njihovu aktualnost za naš život, za povijest i sadašnjost Crkve, kao i za stanje svijeta. Ovdje postaje vrlo jasnim obzor u kojem se Ratzinger kreće: egzegetski rad koji se koncentrira na precizno obuhvaćanje napisanih riječi, pogled koji razmatra događanja te naposljetku zajedničko dovođenje obaju spoznajnih putova u pogled na velike životne veze koje se u njima ogledaju. Stoga želimo predočiti njegova tumačenja u glavnim točkama (Na putu k Isusu Kristu, str. 87-113).

«Prva kušnja – kruh i spasenje» (Na putu k Isusu Kristu, str. 96-101)

Nakon što je Isus postio četrdeset dana u pustinji, ogladnio je, tako nam pripovijeda Matej. U tom trenutku «pristupi mu napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom’. A on odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta’».

Kod ove kušnje radi se o dvije stvari: o elementarnoj potrebi za hranom i o dokazu da je Isus Bog. Sotona iskušava Isusa pomoću Njegove vlastite gladi, a On otklanja kušnju. Ipak, time kušnja nije gotova. Zahtjev za stvaranjem kruha, kruha za ljude, uvijek će se upućivati Isusu tijekom Njegova zemaljskog života i potom kroz cijelu povijest. «Ne mora li prvi Otkupiteljev dokaz pred svijetom i za svijet biti da mu dadne kruha i okonča svu glad?» (Na putu k Isusu Kristu, str. 97). Nisu li i utopije marksizma pokušavale odgovoriti na ovu nevolju, ne pokušavaju li svi socijalni programi svijeta? Ne doživljava li i sama Crkva isto pitanje: Ako želiš biti Božja Crkva, tada se ponajprije pobrini za kruh za svijet!

Izrael je u mani kojom je Bog hranio svoj narod tijekom hoda kroz pustinju, vidio predznak mesijanskog vremena. Od Mesije se očekivalo oslobođenje od gladi. I doista se tema kruha provlači kroz cijelo Evanđelje. Isusov odgovor Sotoni: «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta» – ovaj odgovor svoj puni smisao otkriva tek kasnije.

Tada se dogodilo umnažanje kruha za tisuće ljudi. Zašto Isus ovaj put udovoljava ovoj želji koju je u pustinji otklonio kao iskušenje? pita Ratzinger. I odgovara: jer su ovdje mnogi bili sabrani samo zato da slušaju Božju Riječ. Zbog toga su zaboravili na sve drugo. Sada se njihova srca otvaraju za Boga i za druge. «Slušanje Boga postaje životom s Bogom i ono od vjere vodi k ljubavi, k otkrivanju drugoga» (Na putu k Isusu Kristu, str. 99). Isus im daje jesti, jer u ovom živom zajedništvu mogu primiti kruh na ispravan način.

Ova ispovijest o kruhu time ukazuje na Posljednju večeru, na Euharistiju Crkve i trajno čudo s Kruhom-Isusom. On je Mesija, kruh je On sam, a umnažanje se ne iscrpljuje do kraja vremena. Sada se razumije Gospodinov odgovor napasniku: «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta» (Pon 8,3). Sama Božja Riječ koja je postala Tijelom jest i hrana koja ljude istinski vodi k životu.

Ali ovaj odgovor istovremeno govori i o ispravnom poretku ljudskog postojanja u svijetu. Ratzinger navodi isusovca Alfreda Delpa kojega su ubili nacisti u Trećem Reichu: «Kruh je važan, sloboda je važnija, a najvažnije je neprekidno klanjanje Bogu». Ako Bog više ne stoji na prvom mjestu, ako čovjek dakle više ne živi od Njegove Riječi, tada nestaje trud oko pravednosti i oko čovjeka patnika. I u području materijalnih dobara vidimo izrabljivanje, zloporabu i uništavanje. Ratzinger podsjeća na učinke čisto tehnički usmjerene pomoći Zapada za razvoj siromašnih zemalja. One nisu samo ispustile Boga iz svojih planova, već su gurnule u stranu religiozne, moralne i socijalne strukture tih zemalja i time uopće stvorile Treći svijet u današnjem smislu. Samo ako se živi u poslušnosti prema Božjoj Riječi, zaključuje Ratzinger, «nastaje raspoloženje srca koje je u stanju stvoriti kruh za sve» (Na putu k Isusu Kristu, str. 101).

«Druga kušnja: isprobavati Boga?» (Na putu k Isusu Kristu, str. 101-105)

U drugoj kušnji Sotona vodi Isusa na vrh Hrama i kaže Mu: «Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ‘Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen’. Isus mu kaza: «Pisano je također: ‘Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga’» (Mt 4, 5-7).

«Ako si Sin Božji… «- i druga kušnja počinje ovim riječima, i čujemo je po treći put pod križem, kada od Isusa traže: «Ako si Sin Božji, siđi s križa!» (Mt 27, 40). U ovom oslovljavanju čuju se prezir i poruga, ali i provokacija kojoj se Isus treba podvrgnuti ako želi dokazati Svoje Božanstvo. Tijekom cjelokupnog vremena Njegovog javnog djelovanja Isus će uvijek biti izvrgnut pitanju o Svom legitimitetu: konačno bi trebao učiniti veliko čudo koje jednoznačno pokazuje tko je On. Ratzinger vidi kako se ovaj zahtjev nastavlja kroz povijest, zahtjev Bogu, Isusu Kristu i Crkvi. Bog nam treba dokazati Svoje postojanje i tada ćemo moći vjerovati u Njega; On treba djelovati onako kako mi mislimo da bi Bog trebao djelovati; On se treba pokazati tako da sprječava nepravdu, katastrofe i trpljenje. Uvjete za priznavanje Boga dakle dajemo mi – i time se stavljamo iznad Njega.

Sotona u drugoj kušnji na začuđujući način navodi Sveto Pismo (Ps 91, 11f). Ratzinger kaže da se «čitav razgovor formalno pojavljuje kao spor dvaju pismoznanaca» (Na putu k Isusu Kristu, str. 101). Tako se on slaže s formulacijom Joachima Gnilke, da ovdje Sotona nastupa kao teolog, te dolazi do krajnjeg zaključka: «Ako teologija postane puko znanje o biblijskim tekstovima i povijesti kršćanske vjere, ali je okrenuta drugim životnim odlukama» – što znači: ako teologija više ne crpi iz žive vjere – «onda ona ne služi vjeri, nego je uništava» (Na putu k Isusu Kristu, str. 102). U drugoj teološkoj raspravi između Isusa i Sotone radi se o ispravnom tumačenju Svetoga Pisma. «Istinsko pitanje je s kakvom se slikom Boga čita Pismo» (Ibid.) Isus se nije strmoglavio s vrha Hrama. «Nije iskušavao Boga. Ali je» – u ispravnom razumijevanju Očeve volje – «sišao u dubinu smrti, u noć napuštenosti, u izloženost bespomoćnih. On se odvažio na ovaj skok kao čin Božje ljubavi za ljude», u bezgraničnom, posljednjem povjerenju o kojemu zapravo govori Psalam 91 kojega Sotona navodi (Na putu k Isusu Kristu, str. 104).

U ovoj kušnji sadržajno se radi o isprobavanju Boga: Ako On nije ispunio obećanje koje je dao u Psalmu 91, tada nije Bog. Uvjeti pod kojima bi to trebao ispuniti, zapravo eksperimentalni nalog, bio bi Mu naložen izvana. Koliko je to moderno, i koliko to govori o oholosti! Tko Boga želi učiniti objektom, ne može Ga pronaći. Pred nama ovdje stoji «čitavo veliko pitanje», kaže Joseph Ratzinger, kako se može, a kako ne može spoznati Boga, kako čovjek može pristajati uz Boga i kako Ga može izgubiti» (Ibid.).

«Treća kušnja: Krist i Antikrist» (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 105-111)

Đavao je s jednog visokog brda pokazao Isusu «sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu rekao: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš’. Tada mu reče Isus: ‘Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ‘Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi.’» (Mt 4, 9-10).

Đavao nudi Isusu kraljevstva svijeta; ta zadatak je Mesije da ujedini sve narode svijeta u kraljevstvu mira. Doista, uskrsnuli Gospodin sakupio je svoje učenike «na gori» (Mt 28,16) i rekao im: «Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji» (Mt 28,18). Ali, ovdje se radi o nečemu drugom, naglašava Ratzinger: Gospodin ima svu moć, u nebu i na zemlji. Samo ona moć koja svoja mjerila prima s neba, može istinski spasiti. Osim toga, Isus govori kao Uskrsli. Svoju moć zadobio je u poslušnosti kroz muku i smrt, stoga je Njegovo Kraljevstvo jedinstvene, drugačije naravi. Ono raste kroz one koji se u poniznosti daju krstiti u Trojstvenog Boga i vrše Njegove zapovijedi (Mt 28,19-20; Na putu k Isusu Kristu, str. 106).

I ova treća kušnja u Isusovom se život još jednom ponavlja kada se Petar, koji Ga je upravo priznao Mesijom i Sinom Božjim, ponovno vraća svjetovnom načinu razmišljanja te ljubljenog Gospodina želi očuvati od patnje. Tada je morao čuti: «Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko» (Mt 16,23). U žestini ove reakcije odzvanja sva egzistencijalna ozbiljnost kušnje.

No, prije svega «alternativa koja je ovdje posrijedi pojavljuje se u događaju Gospodinove muke u potresnu obliku», kaže kardinal Ratzinger (Na putu k Isusu Kristu, str. 107). Narod treba odabrati između Isusa i Barabe. Naučeni smo ovaj izbor doživljavati apsurdnim, ali s političke pozadine svog vremena Baraba se pokazuje kao Isusov ozbiljan protukandidat. U Evanđelju po Ivanu predstavlja nam se kao razbojnik (Iv 18,40). Ipak, grčka riječ za razbojnika u tadašnjoj je Palestini poprimila značenje «pobunjenik». Baraba je bio optužen radi ustanka i ubojstva u vezi s njim. Budući da ga Matej naziva «poznatim» uznikom (Mt 27,17), vjerojatno je bio vođa ustanka – pa time i neka vrsta narodnog heroja. To znači: bio je mesijanska figura u borbi za političko kraljevstvo. To se izražava i imenom: Bar-Abba u prijevodu znači: Sin Očev. Ratzinger ukazuje na to da se ovaj naziv uklapa u niz kultnih imena koja je mesijanski pokret tada dodjeljivao svojim istaknutim članovima.

Pred Pilatom stoji Isus nasuprot jednom Mesiji koji se silom bori za slobodu, za političku neovisnost Izraela. U ovom kontekstu dobro shvaćamo zašto je Isus uvijek molio da Ga se u javnosti ne zove pogrešno shvaćenim nazivom «Mesija». A mi se tek možemo čuditi nad tim što je narod zahtijevao oslobođenje Barabe.

Ratzinger pita: za koga bismo se mi danas odlučili? Naslućuje: za onoga koji obećava materijalna dobra i razumno djelovanje. Isusa poznajemo toliko malo, On nam je toliko stran da bi jedva imao šansu. Prednost dajemo razumnom planiranju i organizaciji svijeta. Religija nam je odavno postala privatnom stvari. Bog više nema pravo glasa u našem prosuđivanju oblikovanja svijeta (Na putu k Isusu Kristu, str. 108-109).

Osim toga, Ratzinger usmjerava naš pogled unazad u povijest, u kojoj se treća kušnja pojavljuje u mnogim varijantama. Osigurati Kraljevstvo Božje pomoću političke moći i time ga konačno učiniti vidljivim u njegovom sjaju, stoljećima je bila jedna od velikih kušnji za Crkvu. Ali, svaki se put vjera gotovo ugušila u zagrljaju moći. Vjera je bila podložna služenju moći, učinjena instrumentom njezinih ciljeva te se morala podvrgnuti njezinim mjerilima. Stoga se kroz sva stoljeća morala voditi borba za slobodu Crkve, borba za to da Isusovo Kraljevstvo ne bude identično niti s jednom političkom tvorevinom. Kako je od Kraljevstva Božjeg daleko politička moć, koliko je posve drugačiji i istovremeno prevratnički poredak Kralja Isusa Krista –  postaje jasno na označavanju Njega kao Jaganjca Božjeg.

3. Isus Krist – Jaganjac Božji

Bog nije došao na svijet u Herodovoj palači, već u betlehemskoj štalici. Kada Ivan Krstitelj pokazuje na Isusa, proročki Ga naziva Jaganjcem Božjim, čime je svaki pobožni Židov razumio aluziju na pashalnu liturgiju. U povijesti i vjeri Izraela misao o zastupničkoj žrtvi bila je duboko ukorijenjena. Kardinal Ratzinger u ovoj vezi približava odlučujuće događaje koje nam iznosi Stari Zavjet: pripovijest o Abrahamu i pashalnu liturgiju pri izlasku Izraela iz Egipta (Joseph Ratzinger, Duh liturgije : temeljna promišljanja, Mostar ; Zagreb : Ziral, 2001., str. 37-38).

U poslušnosti prema Bogu Abraham je htio žrtvovati svoj jedinog sina Izaka, premda se činilo da je Bog ovim nalogom proturječio samome sebi. Abraham je u tom trenutku dao sve. Jer, s Izakom umrlo bi i obećanje: bez njega iz Abrahama ne bi moglo rasti potomstvo brojno poput zvijezda na nebu i pijeska u moru. Također, on više ne bi trebao obećanu zemlju. Bog mu u posljednjem trenutku daje jednog ovna, muško janje, koje je smio prinijeti umjesto sina, te time sam utemeljuje zastupničku žrtvu. Bog daruje Abrahamu dar kojeg Mu Abraham smije uzvratiti. «Od Tvojih darova i dobročinstava» žrtvujemo ti, molimo i danas u Rimskome kanonu Svete Mise.

U noći uoči izlaska izraelskog naroda iz Egipta Jahve je usmrtio sve prvorođence ljudi i stoke u cijeloj zemlji. Ostale su pošteđene samo kuće Izraelaca koje su bile obilježene krvlju žrtvovanih jaganjaca. Žrtvovani jaganjac pojavljuje se i u živom, od Boga određenom sjećanju na ovaj događaj, u godišnjoj liturgiji Pashe kao «otkupnina kojom je Izrael oslobođen od pomora svojih prvorođenaca» (Duh liturgije, str. 38). Ali, ona podsjeća i na Jahvinu odredbu: «Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvijenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi i od životinja, meni pripadaju» (Izl 13,2). Ova odredba ostaje važećom. Svaki prvorođenac posvećen je Bogu i time određen za svetost. Zastupnički žrtvovano janje govori dakle «o nužnoj svetosti čovjeka i stvorenja u cjelini…» Ono «obvezuje sve prvorođence i po njima i u njima narod u cjelini» i sve stvorenje (Duh liturgije, str. 38-39).

Tek sada postaje jasno zašto je Luka u pripovijesti o djetinjstvu Isusa tako izričito nazvao «Prvorođenim» (Lk 2,7) i zašto Pavao govori o «Prvorođencu svega stvorenja». U Isusu ispunio se Božji zahtjev za posvećenjem čovjeka. On je umro, kako nas izvještava Ivan, upravo u trenutku u kojemu su se u hramu klali pashalni jaganjci (Joseph Ratzinger, Bog je s nama : Euharistija, središte života, Split : Verbum, 2004., str. 38). Jer, On je izvršio savršenu žrtvu; vrijeme jaganjaca završilo je prinosom istinskog Jaganjca. Ovdje se predao Prvorođenac koji je ispunio Božju čežnju za svetim čovjekom koji Mu posve pripada u ljubavi.

Ponovna uspostava, liječenje narušenog odnosa između Boga i čovjeka kroz Onoga koji je pravi Bog i pravi Čovjek, ujedno stvara i klicu novog stvorenja. Ivan nam pokazuje otvoren Isusov bok, za kojega koristi upravo onu riječ koju nalazimo u pripovijesti o Postanku o nastanku Eve i koju obično prevodimo riječju «rebro». Isus je novi Adam, kaže Ivan, i iz Njegovog silaska u smrt, iz Njegova smrtnog sna nastaje početak novog čovječanstva. Iz Njegovog Srca, otvorena u ljubavi, teku krv i voda, Euharistija i krštenje, sakramentalni izvori iz kojih živi Crkva. Ona je nova Majka svih živih.

Dr. phil. Helga Böse

Objavljeno: 5. rujna 2012.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi