PRVI DIO RAZGOVORA

Životni intervju: Ksenija Abramović o djetinjstvu, poslovnom uspjehu i progonima koji su uslijedili nakon pokretanja Laudato TV-a

“Sigurna sam i živo osjećam kako Laudato TV ne mogu održavati samo materijalna sigurnost, financije, naše ljudsko ‘programiranje’. Moglo bi to s puno novca, a bez tog dubokog duhovnog ulaganja, žrtve, odricanja, borbe, izgledati izvrsno, ali pitanje je bi li bilo toliko plodova, blagoslova za ljude. Bi li to tako snažno utjecalo na duše, kako nam svjedoče ljudi”

Nagrada Andrija Buvina, koja se u sklopu Dana kršćanske kulture dodjeljuje za izniman doprinos kršćanskoj kulturi, ove godine je pripala utemeljiteljici i direktorici Laudato TV-a Kseniji Abramović. U prvom dijelu ekskluzivnog razgovora za Bitno.net Ksenija Abramović je našoj novinarki progovorila o djetinjstvu u Slavonskom Brodu, kako se osjećala kao dijete razvedenih roditelja, o pobožnoj baki Anastaziji od koje je primila vjeru, zatim o početku svoje poslovne karijere, organizaciji velikih duhovnih seminara, ali i iskušenjima u kojima se našla kada je pokrenula prvu katoličku televiziju u Hrvatskoj.

– Nedavno ste na jednom susretu posvjedočili kako je u posljednje četiri godine jedna od Vaših najvećih molitvi: „Gospodine, umnoži vrijeme“? Što ste pod time mislili?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mislim da tu našu, u pojedinoj situaciji ljudsku želju, osjete mnogi koji imaju puno radnih obaveza i potreba u odnosu s ljudima. To ‘više vremena’ osjećam osobito zadnje četiri godine otkad vodim Laudato televiziju (LTV). To je velik, sveobuhvatan posao koji nadilazi uobičajenu radnu normu i prožima cijeli moj život. LTV je moj posao i poziv, moja službenost i privatnost. Uopće, voditi televiziju je zahtjevno, a kamoli kada se pokreće nova, i kada to, praktički, kao kod LTV-a, činiš sam. Onda još, kad to pokrećeš u teškim vremenima i s nedostatnim sredstvima za ‘opušteni’ rad. Kad promišljam kako toliko toga riješiti, (Providnost me često iznenadi, pošalje mi dobre, stručne ljude koji mi pomognu savjetom, uputom, ubrzanjem), toliko je pravnih, financijskih, tehničkih zahtjeva, ugovora i pregovora, zadovoljavanja kriterija nadležnih institucija kojima televizija podliježe.

Nama kao specijaliziranom vjerskom kanalu dosta toga je teže, zato što učenik nije iznad svoga Učitelja i najavio nam je što nas čeka: „U svijetu imate nevolju, ali budite hrabri – Ja sam pobijedio svijet!“ Brojne situacije u poslovanju, nevidljive na ekranu, troše i trebaju vremena, procedure, reguliranja. Na LTV-u je 27 stalno zaposlenih (novinara, snimatelja, montažera, tehničara…). Možda se to i ne čini malo, ali optimalni zahtjevi televizije trebali bi više zaposlenih. Svi su djelatnici LTV-a marljivi, ali kao direktorica i glavna urednica moram podmetati leđa za puno stvari, programskih i administrativnih. Moja odgovornost je najveća i ključna u svakom segmentu. Dnevno primim do sto pedeset e-mailova. Svaki pročitam, odgovorim. Zadnje četiri godine nisam bila na godišnjem odmoru. Stalno sam u LTV-u, a putovala sam samo zbog posla.

Htjela bih ovom prigodom podsjetiti na našeg dragog, velikog svećenika koji se jako radovao pokretanju LTV-a. To je o. Bonaventura Duda. U jednom od naših zadnjih razgovora nije me pitao ni koliko molim, ni idem li svaki dan na misu, nego koliko spavam. Kad sam mu odgovorila koliko, rekao je da je to malo. I da mu moram obećati da ću ići spavati barem u ponoć. To obećanje nisam mogla dati ni ispuniti. Nakon što je o. Duda umro, kad ostanem duže u uredu, pomislim: ‘Joj, pa pater Duda to sad vidi’. Pomislim, ‘Oprostite, dragi pater, nisam poslušala Vaš savjet’. To govori koliko je o. Duda bio razborit. Mislio je da budemo umjereni i u poslu, našem tjelesnom trošenju, da mislimo i na zdravlje tijela koje je hram Duha Svetoga. Svaki korak u pokretanju televizije ga je zanimao, obavještavala sam ga kako napreduje. Bio je sretan, onom svojom djetinjom radošću, zbog i najmanjeg napretka LTV-a. U našem zadnjem razgovoru prije njegove smrti, pustio je suzu i svojim zagasitim, baršunastim glasom, blago, iz dubine rekao: “Laudato…” Hvala, dragi pater Duda.

– Vratimo se u razdoblje kada ste sigurno imali mnogo više vremena: u djetinjstvo. Koje ste najvažnije vrijednosti primili u svojoj obitelji?

Rođena sam 12. travnja 1963. Djetinjstvo sam provela u rodnom Slavonskom Brodu. Tu sam završila osnovnu školu i gimnaziju odakle sam s 19 godina otišla na studij u Zagreb.  Imala sam devet godina kad su se moji roditelji razveli. Prerano sam odrasla i uhvatila se u koštac sa stvarnošću života. Bili su razvedeni i roditelji Majke Angelice, utemeljiteljice EWTN-a, najveće katoličke televizije na svijetu koja mi je u mnogo čemu primjer. Ne znam koliko je ona zbog toga patila, ali ja jesam.  Zato sam se trudila biti bolja, mislila sam da se moram dodatno potvrditi, dokazati. U tako ranoj dobi osjećala sam da moram činiti više. Sad pogotovo vidim kako me Gospodin izdigao nad to. Bila sam odlična učenica, išla sam na natjecanja iz povijesti… Mene je razvod  pokrenuo da budem bolja, da učim, stvaram. Tako sam sazrijevala prije vršnjaka. U osvrtu na moj život, vidim koliko me Bog štitio od malena. Koliko je bio uza me, čuvao me, podizao, izgrađivao i uzeo u cijelosti za svoju službu i poslanje.

Vjeru sam primila od bake. Ona me uvela u prve molitve, njen molitvenik Gospi Brze pomoći i danas je uz mene. Uvijek je imala krunicu uz sebe i molila. Kad sam dobila Priznanje Sv. Stošije Zadarske nadbiskupije, nadbiskup Želimir Puljić javio mi je to 8. siječnja, a to je blagdan Gospe Brze pomoći koju je baka jako štovala i časti se u Slavonskom Bordu. To mi je bio znak, ‘Brinem ja i dalje za tebe’. I to da se zove Anastazija – Stošija, a u Zadru čija je nadbiskupijska zaštitnica Sv. Stošija otvorila sam 2011. g. Galeriju Laudato. Lijepo se osjećam u Zadru, a osobito moram zahvaliti nadbiskupu Puljiću jer je to pastir koji je odlučio da Zadarska nadbiskupija svaki mjesec redovito novčano podrži LTV. Sve mi je to kao znak da me baka Anastazija prati i iz vječnosti.

Kako je počeo Vaš poslovni put i što ga je sve obilježilo?

Na zadnjoj godini Ekonomskog fakulteta 1987. godine, kao odličan student preko međunarodne studentske razmjene otišla sam u Bruxelles. Tamo sam vidjela pravu tržišnu ekonomiju, jer mi smo živjeli u socijalizmu i imali društveno vlasništvo, oni nisu znali što je to. Tu sam dodatno svladavala zakonitosti tržišta. Nakon povratka u Zagreb tražila sam posao preko Student servisa. Nakon studija zaposlila sam se u novosadskoj tvrtki AgroVojvodina koja je bila veliki uvoznik. Tvrtka je imala podružnicu u Zagrebu i informatički odjel. Taj ured je posredovao u prodaji informatičkih sustava. Kada je u tu tvrtku stiglo računalo, isto na kakvom sam pisala diplomski u Belgiji, mojim kolegama služilo je za igrati Tetris. Ja sam pitala direktora mogu li se sastaviti neki dokumenti i ponude, složiti neka baza podataka korisnika usluga tvrtke… Dozvolio je i rekao da mi to neće biti plaćeno. Nekoliko mjeseci radila sam vikendima i noću. Kada sam posložila što sam rekla, dobila sam ugovor za stalni posao.

Molitvenik bake Anastazije

– U kojem trenutku ste osnovali svoju tvrtku?

S nekoliko kolega iz te tvrtke, 1990. godine osnovala sam tvrtku “Etna” koja se i danas bavi informatičkim sustavima. Krenula sam u informatički biznis koji je tada kod nas bio slabo razvijen. S vremenom kolege su prodale meni svoje vlasničke udjele tako da sam ostala jedina vlasnica. Dok su moje kolegice molile za brak i obitelj, ja sam uvijek molila: „Gospodine, molim te da svi moji djelatnici imaju velike plaće.“

Etnom sam uspjela u prodaji sofisticiranih aplikativnih softwera za tržište banaka. Došla sam na ideju, bilo je to 1996. godine, da bi trebalo razviti aplikaciju koju bih mogla ponuditi na tržištu kao svoj proizvod. Jer tada su strane banke počele dolaziti u Zagreb i nisu imale prilagođene softverske sustave koji bi odgovarali poslovanju u Hrvatskoj. Etna je razvila „Monetu“, aplikaciju platnog prometa za transakcijske račune tvrtki u kunama i devizama. Naš prvi i veliki klijent bila je Raiffeisen banka. Nama u Etni su rekli da ćemo biti njihov partner privremeno, dok oni ne prilagode svoje rješenje. No, to privremeno odužilo se na dvadeset godina suradnje.

U početku bila je to suradnja s jednom slovenskom SW tvrtkom, a kasnije 1997. godine Etna je krenula u samostalni razvoj Monete. Etna je obilježila moj poslovni put. Zahvaljujem svim djelatnicima, tijekom svih godina, što smo uspješno prebrodili sve krize. Baš zahvaljujući rezultatima u poslovanju Etne, lakše sam mogla pokrenuti financiranje LTV-a. Na početku su mi donacijama za LTV pomogli i Američka biskupska konferencija i njemačka humanitarna organizacija Kirche in Not (Crkva u nevolji). Zapravo, najveća prekretnica u financijskoj pomoći i vjetar u leđa bila je donacija Američke BK, njihovog Ureda za podršku medija u jugoistočnoj Europi. Priključili su se i drugi dobročinitelji. Dobit Etne, Božji dar mom poslovanju, puno je pomogla da inicijalno mogu pokrenuti LTV.

– Kao vlasnica uspješne informatičke tvrtke uspjeli ste steći kapital i ugled, a istovremeno ste osjećali potrebu pomagati bližnjima. Poznajem ljude koji se sjećaju kako ste devedesetih godina tražili načine na koje biste pomogli laicima u Hrvatskoj? Što Vas je potaknulo na taj angažman?

U meni je odmalena prisutna želja da činim dobro drugima. Uvijek sam htjela mijenjati svijet na bolje, još kao dijete. Preuzetno zvuči, ali više od psiholoških tumačenja i razloga za takav osjećaj zbog situacije u djetinjstvu, rekla bih da je to nadasve velika Božja milost, Njegov dar u mene položen. Uvijek sam imala organizacijskih sposobnosti, okupljala sam djecu, mlade, pomagala im, bilo mi je žao onih koji nemaju. Bogu hvala na darovima takve moje naravi, koju je on obilato ispunio svojom Milošću. Što imamo, a da nismo primili? Moje intenzivnije življenje vjere počelo je 1997. godine, kad sam došla živjeti u župu sv. Antuna Padovanskog na Sveti Duh u Zagrebu gdje sam kupila stan. U Zagrebu živim stalno od studija, tu sam našla novi dom. Za vrijeme studija išla sam u crkvu sv. Vinka u Frankopanskoj. Kao studentica puno vremena sam provodila u molitvi na Kamenitim vratima. Doći u stan na Svetom Duhu također je bila Providnost. Moje krsno ime je Antonija, došla sam u župu sv. Antuna, taj svetac i crkva su me dotaknuli. Tadašnji župnik p. Ivan Miškić okupljao je mlade u župnu zajednicu, puno smo hodočastili, u Svetu Zemlju, Meksiko, Padovu… I tada sam, kao poslovna žena, vlasnica Etne, imala potrebu novac od dobiti uložiti u veće dobro šire zajednice. Donirala sam 1999. godine sredstva za uređenje kluba Antonio u župi sv. Antuna, gdje smo se svi okupljali.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Bili ste uključeni u organizaciju velikih duhovnih seminara…

To se događalo početkom 2000-ih. Tada sam vozila s. Briege McKennu na Krk, gdje je imala seminar. Na cesti pred Karlovcem pukla nam je guma. U toj brzini moglo je i loše završiti, ali nije. Nazvali smo vučnu službu, vulkanizer je imao radionicu do svoje obiteljske kuće. Nikad neću zaboraviti reakciju njegove žene kad nas je ugledala. Dok smo čekali popravak, vulkanizer nas je poslao u kuću da pričekamo. Kad je njegova supruga vidjela s. Briege pred vratima, skoro se onesvijestila. Jer ona je htjela doći na njezin seminar u Zagreb, ali nije mogla. Eto kako Bog čudesno i čudno daruje i nagradi nečije žarke, pobožne želje.

Godine 2001. pater Miškić je prepoznao moje organizacijske sposobnosti, okretnost, dogovaranja u poslu. Pa mi je rekao: “Nađi ga, Ksenija.” Mislio je na p. Jamesa Manjackala. Danas ništa nije problem, ikoga ‘naći’. Samo ukucaš željenu osobu, dobiješ kontakt, sve je digitalizirano. Prije dvadeset godina nije bilo tako lako. Trebalo je zaista kopati za doći do kontakta, a kamoli do osobe, saznati uopće u kojoj je p. James kongregaciji, znala sam samo da je u Indiji. Krenula sam u potragu za njim telefonom, dobila sam u Keralli njihovu misionarsku zajednicu i broj telefona u Londonu, gdje bi, rekli su mi, mogli znati gdje je pater James. „Mogu li razgovarati s p. Jamesom Manjackalom?” upitala sam kad sam nazvala londonski broj. – „Da, to sam ja, p. James“, odgovorio je. Odmah smo dogovorili njegov prvi dolazak u Hrvatsku, za Cvjetnicu 2001. godine u zagrebačkoj Ciboni. Pa smo dogovorili seminare za ljeto i jesen 2001. godine: Zagreb, Split, Zadar, Dubrovnik, Novalja i Varaždin. Dogovorila sam bila i dolazak o. Roberta de Grandisa te iste godine.

Na kraju mi je p. James ponudio da prevedem i njegovu knjigu “Molitva čini čudesa” koja je predstavljena u dvorani Lisinski 2004. godine. Kad mi je rekao da ću je prevoditi, ja sam mu začuđeno i upitno rekla: “Ja? Ne!”, misleći da to neću moći. Pater je rekao: “Duh Sveti će ti pomoći.” I bilo je tako. Vidim sad i u sadržajima koje prevodimo za LTV, kako me Duh Sveti divno nadahne za neki ispravan pojam. Jako je važan kontekst, to je i teološka, crkvena terminologija. Kao u svakom prijevodu, važno je i treba znati prenijeti bitnu poruku, što nekad ne može učiniti doslovni prijevod neke riječi.

Prošlogodišnji “Progledaj srcem”

Pomogla sam novčano u obnovi zvonika crkve sv. Ante na Svetom Duhu koji je blagoslovljen 2008. godine i kupila sam veliko zvono za taj zvonik, težak tonu i pol. Darovala sam i jedan vitraj za prozor crkve sv. Ante u sklopu završetka obnove tog svetišta 2007. godine. Ne bih se htjela hvaliti dobročinstvima, zaista ostaje puno toga samo Bogu znano. To je tek naznaka, da ne zvuči apstraktno kada kažete kako ste čuli da pomažem. Bogu zahvaljujem što mi je dao materijalne mogućnosti da sam mogla tako činiti, ali nadasve što je u mene položio tu osobinu, htjeti pomoći drugome, taj pogled na veće, šire dobro. To je ono što uvijek i u svemu čini razliku i donosi napredak svijetu. Naša otvorenost potrebama koje i druge dotiču, kako i čime mogu doprinijeti i sebe ugraditi u ono što je dar cijeloj zajednici. Nisam mogla sebe zamisliti da bih besplodno sama ‘uživala’ u svojim prihodima. Više od zarade, uvijek mi je veća radost bila kada sam taj novac mogla oplemeniti nekim dobrim djelom za drugoga. Nemam drugog tumačenja te moje sklonosti, nego da je to milost Božja, Njegov dar. Bogu hvala što nisam zatvorila srce u materijalizmu i zadovoljenju ne znam kojih mojih ‘potreba’, nego sam toliko toga što sam imala koristila kao kanal i prosljeđivala za dobro drugoga. Vrhunac je projekt LTV-a za koji sam se najviše materijalno tolikog ‘svoga’ odrekla.

Moram spomenuti glazbeni sastav Apostoli mira čije sam djelovanje od 2003. do 2014. godine iznijela materijalno i duhovno, bila sam tim mladićima i djevojkama duhovna majka. Upoznala sam ih kada sam 2003. godine kupila kuću u mjestu Podrute u župi Mađarevo u Hrvatskom zagorju. Rado sam boravila u toj prekrasnoj prirodi i miru, tamo sam išla na misu. Onda sam te mlade koji su bili iz tog kraja kupila u auto brijegom do crkve, jednog, drugog, trećeg. Kao Isus apostole na obali jezera. Nekima sam pomogla i došli su u Zagreb, raditi i studirati. Njih šestero od 2006. godine živjeli su u mom stanu u Zagrebu, nisu plaćali najamninu. Prije dvije godine otišla je zadnja osoba od te grupe iz tog stana. Poudale su se. Oženili, došla su djeca… Znaju me nekada u šali zvati i „duhovnom bakom“.

– Svjedočite kako snagu crpite iz redovite euharistije te da je svakoj Vašoj velikoj odluci prethodila molitva.

Vjerujem i iskustveno živim koliko je u euharistiji naše najveće blago, sam Gospodin. Poželio je biti naša hrana i moja to jest, u mom svakodnevnom odlasku na misu. Sveta pričest utažuje mi žeđ za Gospodinom i to je moje najveće sidro za sve što činim. Crkvi i svećenicima, Kristovim opunomoćenicima u posredovanju toga velikog otajstva, zahvalna sam što nam svaki dan posreduju živoga Boga u hostiji, baš u činu lomljenja kruha po kojem su ga prepoznali učenici kao Uskrslog Gospodina. Misa je temelj iz kojeg gradim život. Jako volim i euharistijsko klanjanje i ‘uvela’ sam tu pobožnost za nas koji smo povezani radom. Čim sam upoznala mlade iz Apostola mira 2003. godine, krenula sam s njima na tjedno klanjanje u Mađarevu. Kad je krenuo portal Laudato 2011. godine, djelatnici, tko je htio, sudjelovali smo zajedno na tjednom klanjanju kod isusovaca u kapelici u Palmotićevoj, a sada to djelatnici LTV-a čine utorkom u kapeli kod hercegovačkih fratara u Dubravi.

Treba istaknuti, projekt LTV-a uvelike je izmoljen. I katolička televizija ne može opstati bez molitve. To je njezino pogonsko gorivo jer baš mene, kao utemeljiteljicu, čini stalno povezanom s Gospodinom. Sigurna sam i živo osjećam kako tu televiziju ne mogu održavati samo materijalna sigurnost, financije, naše ljudsko ‘programiranje’. Moglo bi to s puno novca, a bez tog dubokog duhovnog ulaganja, žrtve, odricanja, borbe, izgledati izvrsno, ali pitanje je bi li bilo toliko plodova, blagoslova za ljude. Bi li to bilo tako snažno utjecajem na duše, kako nam svjedoče ljudi. A znam kako smo ‘neznatni’, ali domišljati u mogućemu, u kakvim uvjetima radimo.

Gospođa Ksenija i djelatnici Laudato TV-a

Zahvaljujem svim moliteljima za LTV. Kao što sam negdje molila novac kod pokretanja LTV-a, slala sam i dopise ženskim i muškim redovničkim zajednicama i pozvala ih da mole za taj projekt. I ovim putem još jednom im zahvaljujem što su bili i što jesu to drugo krilo koje je podiglo LTV. Sigurna sam da su mnoga vidljiva ostvarenja i opremanje LTV-a plod i njihovih molitvi.

U nacrtu zgrade koju sam bila mislila da ću izgraditi kao prostor u kojem će biti smješten LTV, htjela sam da bude i kapelica gdje bismo se okupljali na molitvu. Arhitekt mi je rekao: „Ali gospođo Abramović, to je poslovna zgrada.“ Kada sam prvi put došla na sastanak direktora i urednika u EWTN-u u Americi, naš sastanak je počeo znakom križa i molitvom Duhu Svetome da nas vodi. Kao poslovna žena, nikad dotad nisam doživjela da se na sastanku u firmi direktor križa, moli. Rekla sam tada, i mi ćemo naše sastanke na LTV-u počinjati sa znakom križa. To i činimo, pomolimo se i prije početka snimanja emisija.

Kako sam pokrenula LTV, Etnu je napustio jedan veliki partner, bili su nam značajan izvor prihoda. To je posljedica njihova otpora svjedočkom kršćanskom svjetonazoru, tome da njihov poslovni partner vodi katoličku televiziju. U prijevodu, nećemo mi plaćati uslugu onoj koja će taj prihod ulagati u katoličku televiziju. I u tome sam osjetila što znači kada te ostavljaju, ‘progone’ zbog Gospodina. Treba znati da se nijedna katolička televizija u svijetu ne održava prihodima od reklama, od oglašavanja poduzeća od ‘ovoga svijeta’. Njima to nije ‘isplativo’. U manjoj prisutnosti sponzora koji se žele reklamirati na katoličkoj televiziji, one doživljavaju ono što nekad dožive neke poznate, javne osobe kada se u nekoj prigodi javno deklariraju za neku kršćansku, ‘antiliberalnu, nazadnu’ ideju. Tada ih napuste neki sponzori ili se od njih distanciraju.

Sjetimo se, npr., kakav javni linč su doživjeli Dolce i Gabbana zbog svoga stava o braku kao zajednici muškarca i žene i obitelji. Takav duh, takva reakcija poslovnih ljudi u svijetu, koji se ne žele ‘zamjerati’ svojim klijentima, pratnja je katoličke televizije. Oglašivača ima. Ali su rijetki. I snažni. Na nas se ne odnosi ono što se kaže za komercijalne televizije, da živimo od reklama. Mi zaista živimo od Božje providnosti koja nas daruje po dobročinstvima ljudi s osjećajem za potrebe našeg djelovanja. Otvoreni su nam, kao i svakom drugom mediju koji može aplicirati, i kanali javnog sufinanciranja iz nekih fondova i agencija i tu se također javljamo i imamo sredstva koja treba opravdati.


U drugom dijelu razgovora  gospođa Abramović govori, između ostaloga, o nagradi Andrija Buvina i velikom duhovnom spektaklu „Progledaj srcem 2019“.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 12. travnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi