Sveta Katarina Sijenska rodila se 1347. u Italiji. Postala je dominikanska trećoredica, naučila je čitati i pisati, a bila je poznata po služenju siromasima i uključenosti u politiku. Radila je za jedinstvo Crkve i bila je odana Papi. Umrla je 29. travnja 1380. godine, u dobi od 33 godine. Proglašena je crkvenom naučiteljicom. Njezin najpoznatiji duhovni spis jesu „Dijalozi”. Njezini citati, iako su stari više od šest stotina godina, i danas su relevantni, i mogu nam poslužiti kao smjernice za osobnu molitvu.

1. „Budi onaj tko je Bog nakanio da budeš, i zapalit ćeš svijet.”

Svi mi moramo razlučiti koji je naš životni put. Nekima je to lakše nego drugima. Kada vidim što drugi rade kako bi sudjelovali u izgradnji Božjega kraljevstva i usporedim to sa svojim zadatkom, učini mi se da to što ja radim i nije jako važno. Nisam objavila najprodavaniju knjigu koja ljude nadahnjuje na molitvu, i nisam poznati govornik o vjeri koji privlači mlade. Jednostavno sam tu i radim to što radim. Vjerujem da je to ono što Bog želi od mene, i da je jedino zato to što radim važno. Sveta Katarina podsjeća me da iako se moj rad čini beznačajnim, on ipak pomaže zapaliti svijet za Boga.

2. „Govori istinu i ne šuti iz straha.”

Ima dobrih razloga bojati se u današnje vrijeme govoriti o vjeri. Ljudima je neugodno čuti istine koje proglašava Katolička Crkva, a našemu je društvu sve neugodnije da mu bude neugodno. Budući da su trenutno najpopularnije krilatice relativizam „ti budi ti, ja ću biti ja”, najlakše je šutjeti. To je sigurno. No Isus nije tražio od nas da budemo tihi i ostanemo u pozadini. Tražio je od nas da sve ljude učinimo njegovim učenicima, a kako bismo to učinili, moramo govoriti.

Postoji jedan citat koji se pogrešno pripisuje svetom Franji Asiškome – da uvijek propovijedamo Evanđelje, a ako je potrebno, služimo se riječima. Moja prva reakcija na to bila je: „Da! Mogu jednostavno nastojati živjeti dobrim životom. Ne moram govoriti ništa. Na kraju krajeva, djela govore glasnije od riječi.” Osim što Isus uopće nije tako postupao. Isus je koristio mnogo riječi, a ponekad je čak ponavljao jedne te iste. I mislim da ipak ne živim tako svetim životom a da bi moja djela bila dovoljna. Sveti Franjo bio je svet čovjek, čija su djela odražavala Božju ljubav, ali nije zazirao od toga da govori o Evanđelju.

Zato moram govoriti, i često ne znam što da kažem, ali znam da će mi riječi biti dane. Kada zatražimo, Bog će nam dati ono što nam treba kako bismo izgradili Njegovo kraljevstvo. Mi možemo govoriti s ljubavlju i poniznim srcem, i pouzdati se u to da će nam Duh Sveti poput Božje konjice priteći u pomoć. Neću dopustiti da me strah zaustavi. 

3. „Ništa veliko nije se ostvarilo bez mnogo trpljenja.”

Mi to često govorimo svojoj djeci. Kada počnu prigovarati zbog škole ili količine učenja i zadaća koje imaju, mi ih tada podsjetimo da ono za što se trudimo, to onda i cijenimo. Sveta Katarina je znala to. Svi smo mi morali trpjeti. Nitko od nas nije prošao kroz život uz neprestano veselje i lakoću. Utješno je znati da je Bog s nama u našemu trpljenju. Bilo da se radi o tome da treba izdržati još jedan sat kemije, ili pak raditi neki posao koji ne volimo, On je stalna prisutnost u našem životu. 

Ponekad postanemo demoralizirani kada se trudimo ostvariti svoje ciljeve, a stalno nailazimo na izazove. Bilo bi lijepo da je stalno lako. Ali kada se osvrnem na svoj život, najdraža su mi postignuća oko kojih sam se trudila. Cijenim onu pjesmu koju sam naučila svirati, s nekim notama koje su mi se činile nemogućima za odsvirati, i projekt koji sam započela, a uskoro mi se učinilo da će me uništiti. Živjeti život kojim svjedočimo Krista nije lagan, ali na kraju će nas to dovesti do nečega velikoga.

4. „I ovi mali mravi proizašli su iz Božje misli, baš kao i ja. Bilo mu je teško stvoriti anđele, ali bilo mu je teško i stvoriti ove životinje i cvijeće na stablima.”

Kada se noću probudim bez nekog posebnog razloga, razmišljam o Božjim stvorenjima. Kada pogledam zvijezde, ne osjećam se malenom – osjećam strahopoštovanje. Zadivljena sam time što sam dio svega toga.

Bog je imao veliku gomilu ničega, i iz toga je stvorio sve. Sve se savršeno poklapa. Sve ima svrhu, i tako je veliko da mi to ne možemo dokučiti. Postoje ogromni planeti, i velike stijene što lete kroz svemir. A ako zamislim jedan veliki lijevak, mogu razmišljati kako te ogromne stvari postaju sve manjima: naš planet, oceani, zemlja, životinje, ljudi, mravi.

Onaj isti Bog koji je stvorio Jupiter napravio je i kukce, i to je oboje potrebno i nužno u Njegovu planu. Ne razumijem zašto je važno da postoje stonoge. Služe samo tome da me preplaše kada uđem u kupaonicu, ali Bog ih je ipak stvorio. Oceani su miljama duboki i sadrže stvorenja za koja još ne znamo. Šume su prepune biljaka i životinja bezbrojnih vrsta. Postoje vremenske prilike! Zašto? Zašto ne može uvijek biti sunčano, s temperaturom od 24 Celzija? Ne znam, ali Bog je tako htio.

I mi svi možemo ovdje živjeti sa svime time jer je Bog stvorio i nas. „Stvoren sam tako čudesno” (Ps 139,14), i slavim Boga zbog toga. Slavim Boga zbog Njegove velikodušnosti, što nam je dao ovo prelijepo mjesto da na njemu živimo.

5. „Duša je u Bogu i Bog je u duši. Bog nam je bliži nego voda ribi.”

On je s nama. On je u nama. Kada plačemo, On nas obaspe ljubavlju. Kada se radujemo, i On pleše. On nas je stvorio da ga želimo. Bez Njega smo nemirni. On nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sami sebe. Stvorio nas je sa svrhom i jasnom namjerom. Kada sumnjamo, kada se bojimo, kada ne znamo što da radimo, možemo ga zazvati, i On će nas podsjetiti da nikada nije ni otišao. Ribi treba kisik iz vode kako bi disala. Bog je nama još bliže. Bog je naš dah. On nas drži na životu.

6. „Što to želiš promijeniti? Svoju kosu, svoje lice, svoje tijelo? Zašto? Bog je zaljubljen u sve te stvari, i mogao bi plakati ako ih ne bude.”

Ponekad pogledam samu sebe i zaprepastim se. Moj je nos previše istaknut da bi bio privlačan, a u mojoj kosi ima čudnih ravnih dijelova pomiješanih s onima kovrčavima. Imam prelijepu prijateljicu s fakulteta, i pitam se kako je svakoga dana u ogledalo promatrati takvo lice.

A onda pročitam neki ovakav citat, i to me podsjeti da sam takva kakva jesam jer me je Bog takvom napravio. On me voli ovakvu. One stvari koje ja smatram čudnima, On smatra šarmantnima. Ne moram ništa mijenjati jer sam dobra ovakva kakva jesam. Zato molim za milost da se prihvatim ovakvom – s manama, malko nahero, i daleko od savršenoga. (Također molim da oni ravni dijelovi kose postanu kovrčavi jer mi to jednostavno ide na živce.) Molim da mogu cijeniti sebe onakvu kakvu me cijeni Bog, i da se radujem stvorenju kakvo jesam – Njegova ljubljena kći.

7. „Bogu smo toliko vrijedni da je došao živjeti među nama… Došao je povesti nas kući. On će učiniti što god treba kako bi nas pronašao, pa čak i ako to znači biti visoko uzdignut na križ kako bi nas ponovno privukao k sebi. Mi možemo odgovoriti jedino tako da Bogu za ljubav uzvratimo ljubavlju.”

Razmišljam o jednoj osobi koja me je povrijedila. Bih li ja bila voljna pretrpjeti mučenje i smrt kako bih zauvijek bila s njime? Vjerojatno ne bih. Radije bih da ne budemo ni u kakvome kontaktu. Povrijedila sam Isusa mnogo puta, a On je bio voljan pretrpjeti nezamislive užase kako bi meni moglo biti oprošteno i kako bih mogla biti vječno s Njime u raju. Prema ljudskim standardima, ne bih ga krivila da odustane od mene. On nije odustao od mene. Toliko nas ljubi. On ima zdenac opraštanja, koji nikada ne presuši. On misli da smo mi nešto posebno. Kako mogu odgovoriti na tu ljubav? Kako je sveta Katarina rekla, mogu odgovoriti samo ljubeći ga. On za mene ima preobilnu, neizmjernu ljubav, i mogu mu uzvratiti ljubavlju.

Merridith Frediani | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net