Zašto vam ateizam ne može pomoći

Vrijedi primijetiti kako neki ateisti vjeruju u neku vrstu „kazne“ ili „sudbine“ – upravo to leži iza izraza „dobili su ono što su zaslužili“.

Vezano uz ateizam, mnogi ljudi jedino rješenje problema prirodnih katastrofa i fizičkoga zla vide u napuštanju vjere u Boga i prihvaćanju ateizma. Posve je sigurno, kažu oni, da koronavirus, tumori, cunamiji i potresi dokazuju kako nema Boga. Moramo se pomiriti s činjenicom da je univerzum jednostavno takav: težak i bezosjećajan, nije mu stalo do toga živimo li ili umiremo.

David Hume, škotski filozof prosvjetiteljstva, ukazao je na probleme s kojima se kršćani poput mene moraju nositi. Govoreći o grčkom filozofu iz 3. stoljeća pr. Kr., Hume je iznio ovaj često citiran zaključak:

„Epikurova stara pitanja još uvijek su neodgovorena. Želi li [Bog] spriječiti zlo, ali ne može? Onda nije svemoguć. Može li, ali ne želi? Onda je zao. Može li i želi li? Otkud onda zlo?“¹ 

No kamo taj ateistički put na kraju vodi? Svega korak do dogmatske ateističke reakcije Richarda Dawkinsa na stvarnost patnje:

„Ukupna godišnja količina patnje u prirodi nadilazi mogućnost dostojna razmatranja. Unutar minute koja mi je potrebna da složim ovu rečenicu tisuće životinja bivaju žive pojedene, mnoge druge bježe pred smrću, cvileći od straha, a neke druge iznutra polako proždiru paraziti, tisuće različitih vrsta ugiba od gladi, žeđi i bolesti. Tako mora biti. Ako ikad dođe do stanja izobilja, sama ta činjenica automatski će potaknuti porast populacije sve do ponovne uspostave prirodnoga stanja gladi i bijede. U svemiru elektrona i sebičnih gena, slijepih fizikalnih sila i kopiranja gena, neki će ljudi biti povrijeđeni, a nekima će se posrećiti, i nećete u tome naći nikakva objašnjenja, smisla ni pravde. Svemir koji promatramo ima točno onakva obilježja koja se mogu očekivati ako, u konačnici, nema plana, svrhe, zla ni dobra, ničega doli slijepe, nemilosrdne ravnodušnosti. DNK niti zna niti se brine. DNK naprosto jest. A mi plešemo na njezinu glazbu.“² 

Kako bi kršćanin trebao odgovoriti na to? Prvo bi trebao reći da Dawkinsova deterministička verzija ateizma očigledno ukida kategorije dobra i zla te namjesto njih postavlja slijepu, nemilosrdnu ravnodušnost fatalističkoga univerzuma. Međutim, odbacivanje dobra i zla podrazumijeva da bilo kakav govor o koronavirusu kao nečemu lošem ili zlom nema smisla (iako je teško zamisliti da bi Dawkins doista mogao misliti takvo što).

No Dawkins ipak iznosi jednu ozbiljnu poantu u svjetlu koje se moramo zapitati može li ateistički svjetonazor uopće biti razumna reakcija na koronavirus. Ako nema Boga, otkud onda koncepti dobra i zla koje svi posjedujemo? U tom slučaju ne možemo više ni reći kako su koronavirus i njegovi učinci u bilo kojem smislu nešto „loše“ zato što su njegove posljedice, uključujući i smrti, samo atomi koji se jednostavno preraspoređuju.

Dostojevski je napisao: „Bez Boga sve je dopušteno.“³  Da ne bi bilo nesporazuma, Dostojevski nije htio reći da se ateisti ne mogu ponašati moralno. Sasvim je očito da nije tako. Ateisti doista mogu, kao što često i čine, posramiti vjernike svojim visokim moralom. Kršćansko gledište o tomu pitanju glasi da su svi muškarci i žene, vjerovali oni u Boga ili ne, moralna bića stvorena na sliku Boga Stvoritelja. Svi se ljudi stoga mogu ponašati moralno. Dostojevski nije optužio ateiste za nedostatak moralnoga nazora. Ne, njegova je poruka bila o nečemu dubljem – htio je reći da koncepti dobra i zla bez Boga ne mogu imati nikakvo racionalno jamstvo. Tvrdnja Richarda Dawkinsa u potpunosti to potvrđuje.

Iako je naša primarna tema fizičko, a ne moralno zlo, vrijedi usput primijetiti kako su, prema ovomu Dawkinsovu rezoniranju, teroristi i arhitekti genocida u Kambodži i Ruandi naprosto djelovali prema svojemu ugrađenom genetskom programu: kao što su to svojim strašnim zločinima protiv čovječnosti činili i Staljin, Hitler i Mao. Ako biste iz zabave htjeli ubijati djecu, zar to ne bi (u skladu s ovim shvaćanjem) jednostavno značilo plesati na glazbu svoje DNK? Ako je tomu tako, onda nitko od nas ne može ne biti ono što neki pogrešno nazivaju zlom. Bilo bi najbolje da se i mi i oni jednostavno i bez prigovora s time pomirimo. Moral je besmislen.

Držim da se tako jednostavno ne može živjeti. Sam Richard Dawkins to dokazuje. Njegov argument potkopava postojanje dobra i zla kao takva, ali zašto on onda 11. rujna i druge grozote smatra zlima?⁴ 

Drugo što trebamo primijetiti jest da opravdan gnjev spram fizičkoga i moralnog zla pretpostavlja normu „dobra“ koja je objektivna i stvarna i o nama neovisna tako te od drugih očekujemo da se slože s nama u osudi određenih stvari. Te su norme „transcendentne“, to jest one postoje iznad razine individualnoga mišljenja. Na primjer, svi mi, bez obzira na svjetonazor, bez ikakva oklijevanja možemo reći kako je pojava koronavirusa loša.

Ako pak nema Boga i stoga ni transcendentnih vrijednosti, kako onda može biti ikakvih objektivnih norma dobra? Ako uopće nema dobra ni zla, koncept moralnosti se raspada, a moralni je zločin – besmislica. Takozvani „problem“ zla – moralnoga ili fizičkog – rastvara se u nemilosrdnu ravnodušnost nemarne materije.

Filozof Richard Taylor slaže se s tim zaključkom:

„Moderno doba, koje više-manje odbacuje ideju božanskoga zakonodavca, ipak nastoji zadržati ideje moralno dobroga i lošeg, ne uviđajući da se s odbacivanjem Boga istovremeno poništavaju i uvjeti za smislenost moralno dobroga i lošeg… No obrazovanim ljudima ne treba tumačiti kako se na slična pitanja nikada nije odgovorilo izvan religije.“⁵ 

Friedrich Nietzsche, filozof koji je živio u devetnaestom stoljeću, jasnije je nego itko drugi vidio posljedice napuštanja biblijskoga morala koji leži u srcu zapadne civilizacije. Predvidio je da će „smrt Boga“ voditi darvinovskom imperativu manifestiranja „volje za moći“, to jest da oni jaki moraju i hoće eliminirati slabe. Napisao je:

„Biblijska zabrana ‘ne ubij!’ naivnost je… Sam život ne priznaje nikakve solidarnosti, nikakva ‘jednakog prava’ među zdravim i izopačenim dijelovima organizma: potonje valja odstraniti – ili propada cjelina.“⁶ 

Nietzsche je prezirao kršćanski moral kao robovski i govorio je da će smrt Boga značiti smrt suosjećanja, ljubaznosti i praštanja:

„Kad se čovjek odrekne kršćanske vjere, time sebi ispod nogu izmiče pravo na kršćanski moral…

Kršćanski moral je zapovijed; njegovo podrijetlo je transcendentno; on je s onu stranu svake kritike, svakog prava na kritiku; on je istinit jedino u slučaju da je Bog istina – on stoji i pada zajedno s vjerom u Boga.“⁷ 

U jednoj drugoj knjizi Nietzsche je postavio pitanje: „Čemu uopće moral, kad su život, priroda i povijest ‘nemoralni’?“⁸ Svaki se ateist mora boriti s tim pitanjem.

Problem za kršćanstvo

Činjenica je da moral postoji. Iz neposredna iskustva znamo da smo moralna bića. Ugledni etičar s Oxfordskoga sveučilišta J. L. Mackie piše:

„[Etika] predstavlja vrlo neobičnu hrpu svojstava i odnosa za koje je krajnje nevjerojatno da su nastali u redovnom tijeku događaja, bez nekoga svemogućeg Boga koji bi ih stvorio. Ako dakle postoje takve intrinzično preskriptivne objektivne vrijednosti, egzistencija Boga samim je time vjerojatnija nego što bi bila bez njih. Stoga ipak imamo obranjiv moralni argument za postojanje Boga.“⁹ 

Mackie je bio ateist koji je nijekao postojanje takvih apsolutnih moralnih standarda. Ipak, svi možemo uvidjeti kako su neka ponašanja, poput mučenja novorođenčadi, naprosto pogrešne – apsolutno pogrešne. Prihvaćanjem ateizma i njegove logike odričemo se mogućnosti da izreknemo takav sud.

Uklanjanje Boga iz jednadžbe ne uklanja bol i patnju. Ostavlja ih netaknutima. No uklanjanje Boga ipak uklanja nešto drugo, naime, bilo kakvu konačnu nadu. Ovom ćemo se problemu vratiti kasnije.

No još uvijek se nismo pozabavili pitanjem koje je u nekom smislu postavio David Hume: možemo li pomiriti pojavu koronavirusa s postojanjem Boga koji ljubi?

Gornji tekst izvadak je iz knjige Johna C. Lennoxa “Gdje je Bog u doba koronavirusa?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. Dialogues Concerning Natural Religion, 10. dio (1779.)
2. Rivers Out od Eden, Basic Books, 1992., str. 133.
3. Usp. F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, sv. II., Verbum, Split, 2016., str. 324.
4. Usp. Time to Stand Up, Freedom From Religion Foundation, 2001.
5. Virtue Ethics, New York, 1991., str. 2.–3.
6. „Volja za moć”, u: Volja za moć i Slučaj Wagner (br. 734.), Ljevak, Zagreb, 2006., str. 355.
7. „Sumrak idola”, u: Sumrak idola/ Ecce homo/ Dioniziovi diritambi, Demetra, Zagreb, 2004., str. 48.
8. Radosna znanost (br. 344.), Demetra, Zagreb, 2003., str. 182.
9. The Miracle of Theism, Clarendon Press, 1982., str. 115.–116.