Volim nogomet, praćenje turnira i utakmica, i to ne samo kad igraju naši ili netko moj. Volim, općenito, tu „najvažniju sporednu stvar na svijetu“, tu umotvorinu s loptom koja je počela još daleko prije pojave kopački, uz bose noge i teške lopte ‘sklepane’ od kojekakvih krpa koje su se šutale po ulicama.

S tom ljubavlju pratila sam i kako je Hrvatska nogometna reprezentacija svećenika ove godine na Europskom prvenstvu osvojila zlato te njihov uspjeh koji je odjeknuo u medijima.

Stoga me je zanimalo što se nalazi u pozadini, što ovi zaređeni nogometaši smatraju važnim i kako doživljavaju svoj uspjeh. Za ovu prigodu o tome su mi posvjedočili njihov izbornik, kapetan i jedan od igrača.

Izbornik vlč. Krešimir Žinić kaže: „Ovo je zlato Božji blagoslov! S razlogom je tako! Toliko toga smo u zadnje vrijeme dobrotvornoga učinili, objavili i fotomonografiju svećeničke reprezentacije, što dragi Bog nije ostavio nenagrađenim. Bili smo ambiciozni, no ne i bahati, smatrajući da je zlato naše! Mi smo si zadali polufinale. To je bio naš prvi cilj, a onda nam se otvorio put prema finalu. Finale protiv odličnih Poljaka odigrali smo dominantno, superiorno, maestralno. Bio je to i prst Božji! No, nismo samo fokusirani na nogomet, već kroz to gradimo zajedništvo i svjedočimo ljubav prema Bogu, Crkvi i narodu. Današnji su mladi naraštaji previše u virtualnom svijetu; trebaju se baviti sportom, tu se razvija kompletna osoba, inače si ‘otok’ i ne znaš što propuštaš.“

Kapetan ‘svete’ reprezentacije, vlč. Domagoj Matošević, također potvrđuje da ove igrače povezuje ljubav prema nogometu i ono što je u pozadini, a to su: svećeništvo, bratstvo, zajedništvo. Posebno je izdvojio jednu stvar: „Posebno lijepo i zanimljivo vezano za našu reprezentaciju i ovogodišnje prvenstvo mi je zajedništvo koje se kod nas osjeti. Ja, recimo, nisam uopće igrao u finalu. Igrali su mlađi dečki. No, i oni koji su na klupi i ne igraju, ponašaju se i osjećaju se kao da igraju. Mi smo ove godine došli kao ‘autsajderi’, ne kao pobjednici. Poljska već pet godina igra u finalu, a zadnje tri godine je prvak Europe. Nitko nije mislio da bismo mi mogli pobijediti.“

Usput se osvrnuo i na suvremene izazove: „Živimo u digitalnom dobu. Kada smo 1995. pobijedili, ta vijest nije ni blizu toliko odjeknula kao danas. Sve me to raduje, ali i plaši. Moramo biti oprezni i mudri. Očito je ljudima spektakularno da svećenici igraju nogomet.“

„Naša reprezentacija je raznolika i zanimljiva. U njoj se, tako, nalazi i svećenik Španjolac koji je na službi u Istri te se bavi podvodnim ribolovom. S nama je također profesor filozofije, pa rektori dvaju velikih hrvatskih svetišta (Marija Bistrica i Ludbreg), a duhovnik nam dolazi iz bogoslovije u Đakovu. Ima nas zaista odasvud.“

Na kraju je istaknuo što je ono što ih već dugo godina krasi, bez obzira na rezultate: „Sada smo ‘zlatni’. Zadnjih godina nismo ostvarili neke rezultate, ali smo uvijek ostali u zajedništvu. Ni u jednom trenutku nismo bili pred raspadom. Izbornik je vjerovao u nas, vjerovali smo jedni u druge, podržavali se te smo ostajali zajedno i onda kada smo gubili.“

I jedan od igrača, onaj koji je – pokazalo se na kraju – postigao pobjednički pogodak, salezijanac don Tomislav Lukač, potvrdio je da je zlato na Europskom prvenstvu velik uspjeh, ali…

“Ima nešto što bi nam predstavljalo još draži uspjeh, a to je da ljudi svećenike prestanu smatrati nekim čudacima koji nisu znali što će od života. Svećenici su ljudi koji su mogli postati profesionalni sportaši, doktori, inženjeri, ljudi koji su mogli imati ženu i djecu, prekrasnu obitelj, ali ljudi koje je Bog pozvao da žive životom poput njegova sina Isusa, da im srce bude nepodijeljeno te da svojim životom svjedoče da ne završava sve sa zemaljskim brakom, već da je čovjek stvoren za nebo i vječno sjedinjenje s Bogom. No kada Bog od nekog nešto uzima, onda uzima samo kako bi mu dao još više… kako bi mu dao zlato.“

O kakvom je zlatu riječ kod naših svećenika nogometaša, pokazuju ne samo njihove medalje, već i zatvorene oči i sklopljene ruke, kako se može vidjeti na snimci njihova „Očenaša“ uoči finalne utakmice.

Želimo im još mnogo nogometnih uspjeha i još više onih važnijih pogodaka i sjajnijih zlata!