Foto: Zagrebačka nadbiskupija

1. Odlomci, bez ispravaka, iz izvješća o radu “Dječije akcije” u Zagrebu za vrijeme Drugoga svjetskog rata 1941.-1945., rukovodioca akcije dr. ing. Marka Vidakovića, Srbina, pravoslavca, sastavljena “u Zagrebu ljeta Gospodnjega 1945.“

(…) Nadbiskup je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u »Caritas Nadbiskupije Zagrebačke« s time, da je »Dječija akcija« slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će sa »Caritasom«, zato, jer ova »Dječija akcija« nije imala dozvolu rada od same vlasti.

Ova »Dječija akcija« imala je slijedeće suradnike:

1/ Dr ing. Marka Vidakovića kao rukovodioca,
2/ gdju. Dijanu Budisavljević, u čijem stanu je radila ova akcija,
3/ ing. Branka Vasilića, bivšeg banovinskog činovnika,
4/ Vukosavljevića,
5/ Slavku Bojanić,
6/ Ljubu Becić, ženu slikara Becića,
7/ gdju. Džakulu,
8/ gdju. Divjak,
9/ gdju. Desanku Radosavljević, 10 / Verenu Kogoj, kćer prof. Dr.
Kogoja
11/ gdju. Roušal.

(…) Dakle, kako se vidi, cijela ta »Dječija akcija« bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije još odijelila dva člana u drugu, iste vrste, akciju, ali u času, kada je nadbiskup Dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupu, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu, i pokazala je velike rezultate, što inače nebi mogla. Od 7000 registrirane djece u »Caritasu«, 2.500 u »Dječijoj akciji« i 133 djeteta sa 70 matera justificiranih očeva /vidi popis/ sve samo sa 4 promil smrtnih slučajeva, a uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija »Caritasa« i »Dječija akcija« potpuno uspjelom.

Akcija spašavanja djece je krenula snažnim korakom. Ja sam, kao rukovodioc »Dječije akcije« bio vrlo blizu nadbiskupu Dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svuda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime. Iskoristivši to, uspjelo mi je da pribavim velike količine odjevne robe i obuće iz Ministarstva Narodnog gospodarstva NDH /vidi priležeći dokumenat/, koja je inače bila blokirana. Pribavio sam na ime Dr. Stepinca, a putem Higijenskog zavoda u dva maha po 7090 litara prvorazrednog mlijeka iz Švicarske, dakle 14.000 litara mlijeka, i dijelio ga pomoću 32 sestre Hrv. Crvenog križa maloj djeci iz naše akcije. Pomoću direktora Dr. Borčića i Dr. Milojčića otvorila nam se mogućnost da dobijemo velike količine brašna, šećera, mlijeka, visokovaljanog keksa, i sve se to dijelilo majkama iz naše akcije, u mom stanu.

(…) Rasformiran je na naš prijedlog, a intervencijom Dr. Stepinca i logor djece na Rijeci kraj Križevaca, gdje su bila srpska djeca odgajana kao ustaše. Nadalje nam je uspjelo da intervencijom Dr. Stepinca, a pristankom upravitelja njemačke radne službe Dr. Pollmanna prebacimo iz Jasenovca dana 28. II. 1945., posretstvom Hrv. Crvenog Križa 538 logoraša, sa vlastitim putnicama u Austriju. Da su ovi logoraši ostali u Jasenovcu, nebi preživjeli konac rata. Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru sa nama Dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio »Caritas«, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promil smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u »Caritasu« registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povratka iz Njemačke ili iz logora.

(…) Ovaj negativan stav prema okupatoru od strane Dr. Stepinca jasno se ukazao i kod pripremanja okupatora na odlazak. U prvi čas okupator je htio Zagreb braniti, i u tu svrhu su podignuta dva bunkera sa obje strane glavne pošte u Jurišićevoj ulici. Ja sam na to upozorio Dr. Stepinca i on je intervenirao protiv toga. A kada sam ga upozorio da su postavljene dvije avijonske bombe u podrum Tehničkog fakulteta od strane okupatora, i u tom smjeru je Dr. Stepinac proveo svoju intervenciju i bombe su bile odstranjene.

(…) Kada god sam došao Dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca. Npr. ljudi su bježali u šumu i ostavljali žene same sa djecom. Ti koji su ostali pali su pod udarac vlasti i njih je trebalo spasavati. Ja sam doznavao njihove adrese i odmah, bez pitanja, uključio ih u našu akciju, bezimeno donašao sam pomoć u hrani i u novcu /vidi dokumenat/. Tako npr. kapetan J. A. Miho Dorčić otišao je u šumu, i ostavio kod kuće ženu. Ja sam intervenirao kod Dr. Stepinca da odmah riješi njenu molbu za rastavu braka, jer će ju inače vlasti staviti u logor ili baciti iz stana. Dr. Stepinac, uzevši tu stvar odmah u ruke, riješio je pozitivno njenu molbu i žena je bila spašena.

Pa ne samo to. Mnoge sestre HCK dojavile su mi da je neko u opasnosti, našto sam odmah intervenirao kod Dr. Stepinca, a on je preda mnom uzeo telefon i nazvavši ministra Artukovića intervenirao u korist onoga koji je u opasnosti. To se naročito odnosilo na Jevreje, ali i na ostale, razne protivnike kvislinškog režima, razne taoce koji su bili u stalnoj opasnosti od vješanja i strijeljanja. Ne iznašam imena nekih tih osoba koji su bili tako spašeni, a poslije postadoše neprijatelji svojih spasitelja. Mnogi koji su tražili pomoć dobili su od »Caritasa« drugo ime i bili su sakriveni od progonitelja.

Poznati progonitelj logoraša pop Majstorović iz Jasenovca bio je našom intervencijom kod Dr. Stepinca maknut iz Jasenovca u Slovačku, samo da bi logor bio spašen tog krvoloka.

Intervencijom Dr. Stepinca bilo je spašeno 16 djaka mitrovačke gimnazije iz zatvora Sudbenog stola i poslati kući /vidi prilog/. (…) Nadbiskup Dr. Stepinac znao je i sam predavati mi vrlo velike svote novca u korist naše akcije, a u cilju kupovanja potrebne robe za progonjene, pa je naša akcija koristila taj novac u tu svrhu.
Doznao sam jednom prilikom da se u Jasenovcu nalaze u zatvoru i neki dječaci /njih 14/. Dr. Stepinac je poslao direktora »Caritasa« Dumića da osobno izvadi tu djecu iz logora i da ih preda na odgoj, što je i učinjeno. (…) Mi smo mislili na završetak rata pa smo radi toga svu djecu koja je prošla kroz našu akciju uveli u kartoteku, koju je sastavila naša suradnica gdja. Džakula, povezali smo ju u dvije knjige i ja sam ih osobno predao nadbiskupu na pohranu. On je otvorio svoju čeličnu blagajnu i rekao mi je: »Smrtni smo ljudi, pa evo da vidite gdje ću pohraniti te dokumente, i gdje ćete ih naći, ako mene više ne bude ovdje.« I zaista. Nakon rata, kada je »OZNA« tražila taj popis, te knjige, ja sam ih opet primio od Nadbiskupa, nakon njegovog prvog zatvora. (…)

Kako sam naprijed napisao, na završetku rata ostalo je u Zagrebu još 500 Srba, koji su trebali biti likvidirani od neprijatelja još prije planiranih uličnih borbi u gradu. Ta prijetnja kolala je gradom i stvarala je vrlo tmurno raspoloženje među građanstvom. Otišao sam nadbiskupu Dr. Stepincu i upozorio sam ga na tu vijest. Rekao je, da je sve to moguće, pa da u toj gužvi i sam bude likvidiran radi svog negativnog stava za vrijeme rata ovdje. No radi svoje osobe nije pokazivao nikakvu brigu, dok glede ovih 500 Srba rekao mi je da ja sam pregledam mogućnost njihova smještaja ovdje, na samom Kaptolu, u njegovoj blizini. Napose me je upozorio na velike podrume ispod njegova dvora.

Nakon što sam pregledao te podrume javio sam mu da tamo ima dovoljno prostora za tih 500 Srba, a i još nešto više, našto mi je on rekao neka njegovoj poslugi javim njegov nalog, koji je glasio: da svaki Srbin, čiji život dođe u opasnost od neprijatelja, može se sklonuti u ove podrume i naći tu njegovu zaštitu. A isto tako, nađe li se i još koji živi Židov. No, rekao je nadalje, da se nada, da će Njemci održati svoje obećanje i otići sa ustašama bez uličnih borbi, što se u stvari tako i dogodilo. Proveo sam njegov nalog, no na sreću zaostalih Srba i Židova neprijatelj se povukao iz grada Zagreba bez uličnih borbi.

Nakon primitka popisa naše djece nisam imao više prilike da se oprostim sa nadbiskupom Dr. Stepincem i da mu zahvalim za dragocjenu pomoć koju je pružao »Dječijoj akciji« za cijelo trajanje rata. No kao njegov najbliži i trajni saradnik iz »Dječije akcije« za cijelog trajanja drugog svjetskog rata dobio sam čvrsto uvjerenje o njegovom antifašističkom stavu /ubijanje katoličkih svećenika u logoru Jasenovca!/. Isto tako uvjeren sam da bi i moj rad, rukovodioca »Dječije akcije«, koliko god bio opasan i vrlo delikatan, mogao voditi i netko drugi – da se na­šao, ali bez suradnje nadbiskupa Dr. Stepinca uspjeh naše »Dječije akcije« neda se niti zamisliti. Naglašujem, stoga, onima kojih se to tiče, da duguju nadbiskupu Dr. Stepincu, za njegovu pomoć, duboku zahvalnost.

Vo imja Oca i Sina i Svjatago Duha, Amin!

Izvor: Glasnik Postulature blaženog Alojzija Stepinca, 7 (2000) 2, str. 70-71.