“Deklaracija vrlo jasno razlikuje dva oblika blagoslova: jedan s liturgijsko-obrednim formatom i drugi svojstven pastoralnom djelovanju – to je njezin poseban doprinos. Neke su biskupske konferencije uznapredovale u ritualiziranim oblicima blagoslova neregularnih parova, a to je nedopustivo. One bi trebale preformulirati svoj prijedlog u tom smislu”, pojasnio je prefekt Dikasterija za nauk vjere Víctor Manuel Fernández sve kontroverze koje je izazvala deklaracija Fiducia supplicans, a koju sam potpisuje, u intervjuu za Pillar.

“Ovakve vrste blagoslova jednostavno su pastoralni kanali koji pomažu u izražavanju vjere ljudi, čak i ako su ti ljudi veliki grešnici”, rekao je prefekt Dikasterija za nauk vjere. “Stoga, dajući ovaj blagoslov dvoje ljudi koji spontano istupe kako bi ga zatražili, netko može legitimno tražiti od Boga da im podari zdravlje, mir, blagostanje – stvari koje svi tražimo i koje grešnik također može tražiti. U isto vrijeme, budući da se može pomisliti da u svakodnevnom životu ove dvije osobe nije sve grijeh, može se stoga moliti za njih [da prime] duh dijaloga, strpljivosti, uzajamne pomoći. Ali u deklaraciji se spominje i molba za pomoć Duha Svetoga kako bi se taj odnos, koji je svećeniku često nepoznat, mogao očistiti od svega što ne odgovara Evanđelju i Božjoj volji, te sazrijevati u smjeru Božjeg plana.”

Govoreći o kontekstu u kojemu se udjeljuje blagoslov, Fernández je istaknuo:

“Kao što sam rekao, ponekad svećenik na hodočašću ne poznaje taj par, a ponekad su to dva vrlo bliska prijatelja koji dijele nešto dobro, ponekad su imali seksualne odnose u prošlosti, a sada ostaje snažan osjećaj pripadnosti i uzajamnu pomoć. Kao župnik često sam susretao takve parove, koji su ponekad i uzorni. Stoga, budući da nije riječ o sakramentu ispovijedi(!), nego o običnom blagoslovu, ipak se traži da se to prijateljstvo čisti, sazrijeva i živi u vjernosti Evanđelju. Pa čak i da je postojao kakav spolni odnos, poznat ili ne, blagoslov učinjen na ovaj način ništa ne potvrđuje niti opravdava. Zapravo se ista stvar događa kad god su pojedinci blagoslovljeni, jer taj pojedinac koji traži blagoslov – ne odrješenje – može biti veliki grešnik, ali mi mu ne uskraćujemo blagoslov. No jasno je da moramo rasti u uvjerenju da neobredni blagoslovi nisu posveta osobe, nisu opravdanje svih njezinih postupaka, nisu potvrda života koji vodi. Ne. Ne. Ne znam u kojem smo trenutku toliko uzvisili ovu jednostavnu pastoralnu gestu da smo je izjednačili s primanjem Euharistije. Zato želimo postaviti toliko uvjeta za blagoslov.”

Na pitanje znači li to da neće biti odgovora ili ukora biskupskim konferencijama ili biskupijama koje nastoje regulirati i ritualizirati te blagoslove ili onima koji ih nastoje posve zabraniti, Fernández je odgovorio: “Ne, to znači da ne treba očekivati ​​priručnik, vademecum ili vodič za nešto tako jednostavno. Znam da su u nekim biskupijama biskupi u prošlosti uspostavili smjernice za ove slučajeve. Primjerice, neki su svećenicima ukazivali da, kada se radi o paru poznatom u mjestu ili u slučajevima kada bi moglo doći do nekog skandala, blagoslov treba dati nasamo, na diskretnom mjestu. Ali ova deklaracija nije htjela ići u detalje niti zamijeniti mjesno razlučivanje biskupa.”

“S druge strane, pokušavajući protumačiti vaše pitanje, o ovim temama trenutno razgovaramo s predsjednicima biskupskih konferencija i sa skupinama biskupa koji posjećuju dikasterij. Uskoro će skupina prefekata dikasterija započeti put obraćenja i produbljivanja s njemačkim biskupima i mi ćemo napraviti sva potrebna pojašnjenja. Štoviše, planiram put u Njemačku kako bih obavio neke razgovore za koje vjerujem da su važni”, dodao je Fernández, očito aludirajući na blagoslove istospolnih parova u sklopu njemačkog “Sinodalnog puta” koji su nerijetko odlazili i korak dalje od ongoa što on propisuje u novoj deklaraciji.

Na upit jesu li biskupi koji su zabranili te blagoslove na svojim područjima izravno proturječili deklaraciji, prefekt Dikasterija za nauk vjere istaknuo je:

“Svaki mjesni biskup, po svom munusu, uvijek je imao funkciju razlučivanja in loco, na onom vrlo konkretnom mjestu koje poznaje više od drugih, jer je to njegovo stado. Ne govorimo o nacionalnim [biskupskim] konferencijama, a još manje o kontinentalnim, jer one ne mogu nametati stvari biskupima u svojim biskupijama. Čak i ako mogu ujednačiti kriterije, ne mogu zamijeniti jedinstveno mjesto biskupa utjelovljenog u njegovoj mjesnoj Crkvi. Ali mi smo u Katoličkoj Crkvi, gdje nam Evanđelje pokazuje Petra. Očito, kada postoji tekst koji je potpisao papa, da bi ga mogli šire tumačiti, biskupi ga moraju najprije dublje i bez žurbe proučiti i dopustiti da ih taj tekst prosvijetli i obogati. Stoga bi razboritost i pozornost prema lokalnoj kulturi mogla dopustiti različite načine primjene, ali ne i potpuno uskraćivanje ovog koraka koji se od svećenika traži.”

“Dobro razumijem zabrinutost biskupa u nekim afričkim ili azijskim zemljama, u mjestima gdje bi vas homoseksualnost mogla dovesti u zatvor. To je uvreda ljudskog dostojanstva koja biskupe svakako tišti i dovodi u pitanje njihovo očinstvo. Vjerojatno biskupi ne žele homoseksualne osobe izlagati nasilju. Oni se sami pozivaju na ‘zakonodavstvo’ svojih zemalja. Ono što je važno jest da ove biskupske konferencije ne drže doktrinu koja se razlikuje od one deklaracije koju je potpisao papa, jer je to ista doktrina kao i uvijek, nego ističu potrebu proučavanja i razlučivanja, kako bi djelovali s pastoralne razboritosti u ovom kontekstu. Više od ovoga ne mogu reći jer shvaćam da je za primanje ovih dokumenata potrebno vrijeme, te spokojno i dugotrajno razmišljanje”, dodao je.

Pillar u završnom pitanju ističe kako jedno tumačenje deklaracije da će blagoslovi biti udijeljeni osobama, a ne konkretno njihovoj zajednici, no dokument u trećem dijelu jasno govori o blagoslovu parova. Znači li to da je blagoslovljena zajednica istospolnih osoba?

“Potrebno je dobro razlikovati, a deklaracija uspostavlja tu distinkciju. Parovi su blagoslovljeni. Zajednica nije blagoslovljena, iz razloga koje Deklaracija opetovano objašnjava o pravom značenju kršćanskog braka i spolnih odnosa. Za one koji tekst čitaju spokojno i bez ideoloških predrasuda, jasno je da nema promjene u doktrini o braku i objektivnom vrednovanju spolnih radnji izvan jedinog [tipa] braka koji postoji – muško-ženskog, isključivog, neraskidivog, prirodno otvorenog za stvaranje novog života. Ali to nas ne sprječava da učinimo očinsku gestu bliskosti, inače možemo postati suci koji osuđuju s pijedestala – kad mi, posvećeni ljudi, imamo mnogo toga što nas kao Crkvu ponižava, zadali smo ozbiljnu sablazan onima jednostavnima svojim ponašanjem”, odgovorio je Fernández.

“Osim toga, svi mi imamo svoje osobne mane, nismo potpuno koherentni s cijelim Evanđeljem, a naše lapidarne prosudbe ponekad ne uzimaju u obzir da će ista mjera koju koristimo za druge biti korištena i za nas. Ja, koji želim ići u Nebo i biti vječno sretan s Bogom, nastojim ne zaboraviti ovo Kristovo upozorenje”, zaključio je prefekt Dikasterija za nauk vjere.