Ponekad se brinem. 

A mislim da se i vi brinete. 

Nije da sam uznemiren zbog nečega specifičnoga – jednostavno imam onaj osjećaj nelagode i nemira, koji je uvijek u pozadini ljudskoga postojanja. Rekao bih da je ova vrsta tjeskobnosti slična poznatome „crnom psu” depresije, kako je tu pojavu nazvao Winston Churchill. Prije mnogo godina, u nekoj velikoj nevolji (čiji sam uzrok, naravno, zaboravio), moj me je otac uvjerio da biti živ znači osjećati određenu mjeru tjeskobnosti. Dočaravajući sliku američkog vojnika u Prvome svjetskom ratu, prekrivenog blatom, s limenim šljemom, tata me zafrkavao: „Pravi život je u rovovima.”

Doista, pravi život je u rovovima. Ako nismo preokupirani dobrobiti svoje djece, svojom uspješnošću na poslu, ili svojim financijama, onda smo zabrinuti zbog svojih ostarjelih roditelja, svojega zdravstvenoga stanja, i sudbine svoje duše. Fiju! Proleti jedan metak. Fiju! Bajonet nas za dlaku promaši. Bum! Paljba iz minobacača zaspe nas zemljom i šrapnelima. Život u rovovima. Ajme meni. 

Razmišljajući o uznemirenome umu, Michel de Montaigne prisjetio se kako je „netko Sokratu rekao da neki čovjek nije zahvaljujući svojim putovanjima postao nimalo boljim. „Ne čudi me to”, odgovorio je, „poveo je sebe sa sobom.”

Emily Dickinson izrekla je svoju tjeskobu u svojoj pjesmi I Many Times Thought Peace Had Come („Mnogo sam puta mislila da je mir došao”):

Mnogo sam puta mislila da je mir došao

onda kada je bio daleko,

onako kako brodolomci misle da vide kopno

kada su nasred mora.

I borili su se, ali slabo, kako bi dokazali

beznadno kao i ja

da se prije luke naiđe

na mnogo lažnih obala.

Svi mi živimo s određenom mjerom tjeskobnosti, koju želimo smanjiti. I doista, za većinu nas onaj donekle „normalna” razina stresa i zabrinutosti ne postane teškim poremećajem, ali ipak tražimo nekakvo olakšanje, i trošimo mnogo novca na lijekove i terapiju, odmor i meditaciju, drogu i alkohol, samo da smirimo nemiran um. 

Samotni putnik iz pjesme Roberta Frosta „Kada sam zastao u šumi jedne snježne večeri” pronalazi kratki prekid tjeskobnosti u netaknutoj tišini i miru šume zimi. „Jedini drugi zvuk je šuštaj / laganoga vjetra i mekane pahuljice.” Ta je tišina tako intenzivna da doslovno možete čuti tihi vjetar i zvuk pahuljica kako padaju na zemlju. William Butler Yeats svoju utjehu je pronašao na jezerskom otoku Innisfree, gdje „mir dolazi kapljući tiho / padajući s velova jutra onamo gdje cvrčak pjeva”. No Frostov i Yeatsov mir ne traju, jer lik iz Frostove pjesme „mora prije sna prijeći dug, dalek put”, a Yeats se ne nalazi na Innisfreeju, nego i dalje stoji „na cesti, ili na sivome pločniku”.

No možda je taj osjećaj čežnje bez stizanja na cilj baš onako kako bi trebalo biti. Mi smo, na kraju krajeva, stvoreni za jedno drugo mjesto. C. S. Lewis je napisao: „Ako u sebi nalazim želju koju nijedno iskustvo na svijetu ne može zadovoljiti, najvjerojatnije objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.” A G. K. Chesterton konačno je razumio svoju „nostalgiju kada je kod kuće” kada je ustvrdio: „Suvremeni filozof više mi je puta govorio da sam na pravome mjestu, a ja sam se i dalje osjećao deprimiranim, čak i kada sam se slagao s njime. No čuo sam da sam na pogrešnome mjestu, i moja je duša zapjevala od radosti.”

Znajući da smo tjeskobni, Krist je svoje učenike uvijek pozdravljao riječima „Mir vama”, no znao je da se naš konačni mir (ili kako je to nazivao Hilaire Belloc, naša „konačna radost”), ne može pronaći u ovome prolaznome svijetu.

„Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” (Iv 14,1-3)

Mi još nismo stigli na svoje konačno odredište. Ono nas čeka u slavi. Čini se da je naša sadašnja tjeskoba prirodna posljedica toga što naše nebu usmjerene duše na tlu drže noge od gline. Blaženstvo će biti naše jednoga dana, ali ne danas.

U svojemu eseju On Dropping Anchor („O bacanju sidra”) Hilaire Belloc naveo je čitav dramatični  katalog raznih pustolovina na svojemu plovilu – od toga što je dobio kritike jer je svoj brod privezao na privatnome pristaništu, do toga što je nenamjerno poremetio utrku brodova, Belloc se prisjeća uzbudljivoga, ali napornoga života naviganja i sidrenja u nesigurnim vodama. U svojemu se prisjećanju on veseli uzbuđenju svojih malih plovidbi, ali zna da to nije sve. „Volim razmišljati o mjestu koje još nisam vidio, ali do kojega ću na kraju konačno doći, punome mira, koje će obilježiti kraj tih putovanja, sigurnome od nemirnoga mora”, razmišlja Belloc.

Ovako nastavlja:

„To će mjesto biti uvala, okružena visokim brdima, na kojima neće biti nikakvih kuća ni znakova ljudskoga života, i koje će biti okruženo posve pustom zemljom, ali sunce što zalazi ugodno će ga obasjavati i grijati zrak. Bit će to pravo mjesto za san.

Plovni put do toga utočišta nalazit će se iza ugodne malene plaže od krupnoga šljunka, koja će se od strmoga obronka spuštati do mora, i bit će Božjom rukom načinjen lukobran. Iza nje će se plima podizati ravnomjerno i tiho, i ispunjavat će tihe doline među drȁgama, ispunjavati ih poput čaše – čaše osvježenja i tišine, čaše završetka.

Tada ću s velikim zadovoljstvom zaustaviti svoj mali brod, odmah pokraj rta na toj plaži od krupnoga šljunka, i znat ću gdje je plićak prema vrtlozima, a gdje su dubine prema njihovu plavetnilu, ondje gdje kanal ide od morske pučine do plovnoga puta. Ići ću tim plovnim putem sve do uvale, i njezina će se vrata zatvoriti iza mene – rt naspram rta – tako da više neću vidjeti otvoreno more, iako ću i dalje čuti njegov udaljeni zvuk. Posvuda oko mene – osim dalekoga odjeka valova što zapljuskuju visoka brda – bit će tišina, i već će padati večer.

Pod tom svjetlošću što nestaje, posve sâm na takvome mjestu, bacit ću lanac sidra, i pustit ću da zazvekeće po posljednji put. Moje će se sidro brzo spustiti u bistru slanu vodu, a kada dotakne dno, pustit ću još četiri ili više dužina lanca, tako da se može lagano njihati, a ne napinjati se, a zatim ću smotati svoje jedro, i sve ću učvrstiti prije nego što padne noć, i pripremit ću se za san. I to će biti kraj mojega jedrenja.”

Mnogi od nas nisu stigli na to mjesto konačnoga sidrenja. Sve dok ne stignemo, brinut ćemo se. Na kraju krajeva, u rovovima smo. Stojimo na cestama i na sivome pločniku. Daleko smo od Božjih stanova, i prije sna moramo prijeći još dug, dalek put.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.