Članak koji je pred vama jest tekst predavanja naslovljenog „Trebamo ponovno osmisliti svoju metodu: Fratelli Tutti i potreba da ponovno razmotrimo narav i pristup katoličkoga socijalnoga nauka i društvene uključenosti”, održanog 12. svibnja 2022. godine na Forumu Plus, Europskom katoličkom forumu za društvenu uključenost, u Europskome parlamentu, u Bruxellesu.

Veoma mi je drago s vama podijeliti ove kratke komentare. Prije devet godina imao sam prigodu sudjelovati u sastanku što ga je Forum Plus organizirao u Dubrovniku, i to mi je ostalo u lijepoj uspomeni. Sada, kako vrijeme prolazi, ponovno se susrećem s prijateljima koji su sazreli u nastojanju oko stvaranja relevantne kršćanske prisutnosti usred suvremenih društvenih izazova u Europi – potrazi koja je bila kreativna i koja je nesumnjivo donijela ploda, kako to ovaj Kongres pokazuje.

Tema o kojoj sam pozvan izlagati na određeni je način poziv uživjeti se u iskustva koja ste vi proživjeli, i u kojima mnoge skupine i zajednice žive. Ona nam omogućava pokazati da kršćanska vjera nije iscrpljena u prijedlogu za osobni život, nego da ona ima i važnu povijesnu i kulturnu dimenziju.

Kršćanska je vjera, dakako, utemeljena na osobnome susretu s Isusom Kristom. Taj susret živi se kao iskustvo u unutarnjemu svijetu, u tajnome svemiru što živi u srcu svake osobe. No iz toga intimnoga mjesta, zbog njegova vlastitoga dinamizma, on ima tendenciju širiti se prema našim elementarnim solidarnostima: našim prijateljima, našoj obitelji, našoj zajednici, a u konačnici i prema cijelome svijetu.

Širenje iskustva vjere na društveni horizont, pa čak i na globalni, ne proizlazi iz strateškoga programa akcije ili iz potrage za slavom, u stilu rock-zvijezde. Upravo suprotno: kršćanska vjera, kada je prihvatimo u njezinoj cijelosti, može se širiti ponajviše prema logici Utjelovljenja – to jest, formalnom afirmacijom da se Bog u kojega vjerujemo utjelovio, i postao jednim od nas (usp. Iv 1,14). Zahvaljujući Utjelovljenju, sve što je ljudsko za Crkvu je put, i sve što je ljudsko pozvano je svoju puninu pronaći u Kristu.[i] Drugim riječima, izraz „sve što je ljudsko”, obuhvaća i privatni i javni život, unutarnje iskustvo Isusa Krista, i preobražaj svijeta prema Njemu.

I tako, kada kršćanstvo afirmira sebe bez svoje povijesne i kulturne dimenzije, tada ono ne samo da nas sprječava da vidimo određene društvene dimenzije vjere, nego i afirmira heretičku kristologiju, u kojoj je Isus Krist Bog za kojega se samo čini da je postao utjelovljenim, ali koji zapravo ne posjeduje u sebi sve što je ljudsko. Ta vrsta kristologije ima ime – doketizam. Doketizam je spiritualistička deformacija, u kojoj se prihvaća samo božanska dimenzija Isusa Krista, bez prihvaćanja punine njegove čovječnosti. Doketistički „bog” može biti zanimljiv znanstvenicima, ali on je u egzistencijalnome smislu dosadan čovjeku ili ženi koji su ozbiljni u vezi s izazovima u svojemu životu. Nadalje, doketistički bog besmislen je kad ga se suoči s društvenim izazovima našega vremena.

Nešto je posve suprotno kada dopustimo Isusu Kristu, pravome Bogu i pravome čovjeku, da uđe u naš život. Život se tada mijenja jer uvidimo činjenicu da nismo napušteni i prepušteni samima sebi. Nismo bačeni u posve individualnu egzistenciju. Upravo suprotno: vjera u utjelovljenoga Boga doživljava se upravo kroz često krhke i nespretne susrete u životu s bližnjima, a ne usprkos njima. Upravo me konkretna pȕt drugoga, s kime ja sačinjavam Crkvu, dovodi u dodir sa živim iskustvom vjere i milosti. Vjera Crkve pronalazi se ulaskom u iskustvo prijateljstva i drugovanja koje nam Isus nudi, i koje nas sve tajanstveno ujedinjuje. Tako to naše „biti zajedno” postaje (sakramentalnim) znakom da Krist ostaje u povijesti.

Društvena dimenzija kršćanstva nije slučajan ili sekundarni element u odnosu na vjeru, nego je konstitutivna dimenzija Radosne vijesti Evanđelja. Tako shvaćen, katolički socijalni nauk ne može se smatrati samo nizom više ili manje zanimljivih načela koja se moraju primijeniti, nego i promišljenom i kritičkom reakcijom na jedan praktični pokret.

I doista, kršćanstvo je pokret prije negoli koncept, ono je iskustvo prije negoli teorija, ono je divljenje pred čovječnošću bližnjega, u kojemu se Utjelovljenje nastavlja, prije nego niz vrijednosti. U vezi s time nam sveti Ivan Pavao II. u svojoj programatskoj enciklici Redemptor Hominis kaže nešto iznimno pronicljivo:

„Zapravo, ime za to duboko divljenje čovjekovoj vrijednosti i dostojanstvu jest Evanđelje, to jest: Radosna vijest. To se također zove i – kršćanstvo. To divljenje određuje poslanje Crkve u svijetu, a možda još više, u suvremenome svijetu. To divljenje – koje je također i uvjerenje i sigurnost – u svojemu je najdubljemu korijenu sigurnost vjere, ali na skriven i tajanstven način ono oživljava svaki aspekt autentičnoga humanizma, i ono je blisko povezano s Kristom. Ono također fiksira Kristovo mjesto – tako reći, njegovo pravo građanstva – u povijest čovjeka i čovječanstva.”[ii]

Te riječi koncizno opisuju mnoge stvari. Jedna od tih je da vjera u Isusa Krista nije nešto strano na brojnim stazama kojima svako ljudsko biće putuje, nije strano cjelovitome humanizmu, nije strano čak ni onome što se događa ovdje, u Europskome parlamentu.

Biti kršćanin znači – između ostaloga – stalno i radikalno živjeti elementarno suosjećanje s cjelinom ljudske stvarnosti. Da, sa svom ljudskom stvarnosti.

To ne znači da je naše – ljudsko – stanje bez ikakvih pogrješaka. Stvarni ljudski život prepun je rana, ograničenja i izdaja. Kršćani ne vole zlo. No poziv na slobodu koji nudi kršćanstvo je univerzalan. I zato nije toliko važno što su neki bliže, a neki dalje od punine u Kristu. Za svakoga postoji Radosna vijest, prije cenzure. Mora biti strpljivosti i prijateljstva za svakoga, a ne odbijanja.

Svim riječima koje smo dosad rekli nije svrha krenuti u smjeru duhovne obnove, ili pak razmatranja koje treba potaknuti našu pobožnost. Nužno je uvijek iznova ponavljati ove riječi, jer one sačinjavaju srž nove sinteze katoličkoga socijalnog nauka, kakvoga nam danas izlaže papa Franjo.

Katolički socijalni nauk nije light verzija kršćanstva. To je kršćanstvo okrenuto prema horizontu zajednice. I zato je – iako može biti važno proučiti neki udžbenik, ili naš dragi Kompendij[iii] (socijalnoga nauka Crkve, op. prev.) – najvažnije da naše vjersko iskustvo potakne obnovu strasti za svakom ljudskom osobom, to jest, za svakom jedinstvenom, neponovljivom i nezamjenjivom povijesti.

Kada u katoličkome društvenome nauku govorimo o primatu osobe, ne želimo reći da je riječ o konceptu koji je važniji od drugih. Ljudska osoba nije koncept. Zapravo, osobu se ne može konceptualizirati. Osoba nije univerzalna i apstraktna predodžba. Ta riječ se uvijek odnosi na konkretnoga, racionalnoga pojedinca, s kojime se može stupiti u odnos – to jest, na vas i mene, u potpunosti i u odnosu na druge. To uključuje čak i naše specifične biografske podatke – to jest, sve što nas čini uistinu jedinstvenima, a tako i vrjednijima.[iv]

Foto: Rodrigo Guerra López

Zato je razumijevanje da katolički socijalni nauk afirmira primat osobe uvijek – više nego teoretska deklaracija – poziv živjeti iskustvo radikalne odgovornosti za drugoga. Kada čujemo ovo, možemo odjednom pomisliti na uvođenje drugog načela – načela solidarnosti. No papa Franjo predlaže nešto što nadilazi i sam horizont solidarnosti. Nužno je biti braća:

„I doista, dok je solidarnost načelo društvenoga planiranja koje nejednakima omogućuje da postanu jednakima, bratstvo je ono što jednakima omogućuje da budu različite osobe. Bratstvo omogućava ljudima koji su u svojoj biti jednaki dostojanstvo, slobodu, i njihova temeljna prava da različito sudjeluju u zajedničkome dobru, prema svojim mogućnostima, svojemu životnome planu, svojemu pozivu, svojemu radu, ili svojoj karizmi služenja. Od početka svojega pontifikata želim istaknuti da su „naša braća i sestre za sve nas produžetak Utjelovljenja” (apostolska pobudnica Evangelii Gaudium [„Radost Evanđelja”], 179).[v]

Zašto je tako važno otvoreno govoriti o bratstvu u trenutnome kontekstu i unutar socijalnoga nauka Crkve? O. Antonio Spadaro, DI to je izrazio sažeto i naročito rječito:

„Bratstvo […] preokreće današnju prevladavajuću logiku apokalipse, logiku koja se bori protiv svijeta jer vjeruje da je svijet suprotan Bogu, to jest idol, i da ga se zato mora što prije uništiti kako bi se ubrzao kraj vremenâ. Pred bezdanom apokalipse više nema braće, nego samo otpadnika ili „mučenika” u utrci „protiv” vremena. No mi nismo vojnici ili otpadnici, nego smo svi braća.

Bratstvo ne proždire vrijeme, niti osljepljuje oči ili duše. Ono zauzima vrijeme, traži vrijeme. Vrijeme rasprava i vrijeme pomirenja. Bratstvom se „gubi” vrijeme. Apokalipsa ga proždire. Bratstvo zahtijeva vrijeme dosade. U mržnji su isključivo emocije. Bratstvo je ono što jednakima omogućava da budu različiti ljudi. Mržnja eliminira ono što je različito. Bratstvo spašava vrijeme politike, posredovanja, susreta, izgradnje građanskoga društva i skrbi. Fundamentalizam ga uništava kao u video-igri.”[vi]

U kontekstu izrazito obilježenome polarizacijom, u kojemu se „središte društva” smanjuje, a ekstremizam (s jedne ili druge strane) proždire zajednice, papa Franjo inzistira da mi kršćani ne smijemo sebi dopustiti da nas osvoje ideologije kojima je cilj uništiti svijet, nego da moramo pokazati svoj specifično kršćanski doprinos. Istinsko bratstvo ne poziva na križarski rat protiv „neprijatelja”, nego nastoji pokrenuti procese pomirenja i iznaći uključiva rješenja. Jorge Mario Bergoglio, DI vidio je tu potrebu još dok je bio nadbiskup Buenos Airesa:

„Podijeljeni smo jer je našu privrženost ljudima zamijenila privrženost sustavima i ideologijama. Izgubili smo smisao za čovjeka, za konkretne ljude, sa svim njihovim povijesnim iskustvima i njihovim najjasnijim težnjama. Ne smijemo slušati isključivo pozive na sustavne dosljednosti, kojima neki nastoje ljudima manipulirati prema svojim interesima. One su asimilirale čovjeka i manipuliraju njime, koji je korijen, subjekt i cilj svake institucije.”[vii]

Doista, ono što moramo izgraditi jest postideološko društvo koje nije obilježeno nihilističkim vakuumom, ili manje-više uzvišenim iracionalizmom, nego bratstvom koje postaje političkom milosrdnom ljubavi. Drugim riječima: moramo otkriti da logika kulturnih bitaka nije dovoljna kako bismo razumjeli i suočili se s izazovima svojega vremena, kako bismo razumjeli ovaj specifični kulturni trenutak koji nazivamo „promjenom ere”. Logiku milosrdne ljubavi, u njezinome najuzvišenijemu smislu, moramo uvesti u sve svoje strategije, kako bi one bile relevantne za tajne čežnje svakoga ljudskoga srca.

Vjerovati u dijalog, pomirenje i milosrdnu ljubav kao metodu političke akcije obično se smatra naivnim, kukavičkim, ili tipičnim za bojažljive. Čini se da oni koje je porazila ideologija misle da je hrabra, dosljedna i učinkovita pozicija ona radikala, ekstremista, onoga tko ne gradi mostove, nego ruši zidove, a u konačnici – onoga tko je voljan uništiti ljude.

Isus iz Nazareta nesumnjivo je bio radikalan čovjek. No on je bio radikalan u strpljivosti, u milosrđu, u nježnosti. On je radikalno afirmirao istinu, s milosrdnom ljubavlju. Dobro je znao da se uništavanjem ne gradi. Mir se ne afirmira napadima. Autentično zajedničko dobro gradi se samo onda kada se tumači kao niz uvjeta koji svima nama omogućuju da sami sebe prepoznamo kao braću i sestre, i da budemo odgovorni jedni za druge. Zajedničko dobro ponajprije znači podupiranje bratstva, to jest, promicanje priznavanja dostojanstva ljudi, naročito najsiromašnijih, najmarginaliziranijih, i najranjivijih.

Papa Franjo nas zapravo podsjeća da „postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji se brinu o nekome tko pati, i oni koji prolaze svojim putem; oni koji se saginju da pomognu, i oni koji skreću pogled i žure dalje. Tu nestaju sve naše razlike, oznake i maske: to je trenutak istine. Hoćemo li se sagnuti da dotaknemo i izliječimo rane drugih? Hoćemo li se sagnuti i drugome pomoći da ustane? To je današnji izazov, i ne smijemo se bojati s njime se suočiti.”[viii]

A kasnije kaže:

„Duhovna veličina života jedne osobe mjeri se ljubavlju, koja na kraju ostaje ‘kriterij za definitivnu odluku o vrijednosti ljudskoga života ili o manjku iste’. No neki vjernici misle da se ona sastoji od nametanja vlastitih ideologija svakome drugome, ili od nasilne obrane istine, ili od impresivnih očitovanja snage. Svi mi, kao vjernici, moramo shvatiti da ljubav mora biti na prvome mjestu – ljubav se nikada ne smije ugroziti, i najveća opasnost nalazi se u zakazivanju da ljubimo (usp. 1 Kor 13,1-13)”[ix]

Papa Franjo nas spisima Evangelii Gaudium, Laudato Si’, a naročito Fratelli Tutti, poziva da napravimo novi korak u kršćanskoj društvenoj posvećenosti, i da ponovno promislimo o svojoj temeljnoj metodi tumačenja stvarnosti i predanoga djelovanja.

S metodološkoga gledišta pitanje se može ovako sažeti: kršćani, kao misionari i učenici, u vjernosti otajstvu Utjelovljenja i Otkupljenja, moraju riskirati i stići do posljednje granice. „Posljednja granica” više je tematska i egzistencijalna nego geografska. Posljednje su granice – periferije, na kojima žive muškarci i žene koji su možda daleko od Boga i Crkve, ali čeznu za istinom, dobrotom, ljepotom i pravdom. Moralističko kršćanstvo, usredotočeno na defanzivni ili borbeni stav, ne očituje ono što je specifično kršćansko. Samo ljubav prema Bogu, radikalno življena s ranjenim bratom, s palim bratom, s bratom “protivnikom”, može pokrenuti novost veću od one koju nudi logika moći, ili logika ideologije.

Da to kažem još sažetije: s metodološkoga gledišta treba nam inteligentniji pogled, inteligentnija perspektiva, i inteligentnije shvaćanje stvarnosti. Od toga se katolički socijalni nauk sastoji. Vjera proširuje horizont razuma, i omogućava nam na stvarnost gledati s puninom smisla, s više dubine, manje ljutnje, i više nade. Samo je tada moguće drugačije djelovati. Samo je tada moguće nadići srednjostrujaški pristup, kojim se čistome pragmatizmu i potrazi za moći dopušta pokretati naše borbe.

Posrijedi je budućnost našega društva. Nasilje je na vratima, i ono izbija lako, na najmanju provokaciju. Zato trebamo novi naraštaj mladih ljudi, sposobnih živjeti u zajednici, u zajedništvu, kako bi iskusili što je to biti kršćanin – protagoniste novoga stvaranja, sposobne afirmirati suodgovornost za drugoga, i tako umanjiti rizik od novih ratova.

Nije dovoljno pojedinačno svjedočiti. Nužno je hoditi zajedno (sinodalnost), kako bi naše jedinstvo bilo rječit znak naše vjere. Nije dovoljno reagirati na „neprijatelje” ili „protivnike” – nužno je ponovno naučiti da biti kršćanin nije posljedica etičnoga odabira,[x] reakcionarni stav, ili čisto defanzivna gesta. Početak kršćanske vjere jest susret. To je kerigma, koja, ako je produbljena u životu, stvara neiscrpivu kreativnost, uvijek sposobnu pronalaziti puteve mira i bratske uključenosti među ljudima i među narodima.

To je početak nove vrste politike.[xi] To je početak pun nade, početak novoga društva, kojim se možemo ponositi, a ne se sramiti.

Hvala vam od srca!

Ilustracija: Beato Angelico, Predella della pala di Fiesole, Fra Angelico, javna domena

Rodrigo Guerra López je tajnik Papinske komisije za Latinsku Ameriku.

Potječe iz Ciudad de Méxica. Diplomirao je filozofiju na Slobodnom narodnom sveučilištu države Puebla, Meksiko. Viši obrazovni stupanj stekao je iz humanizma na sveučilišnoj razini, na Iberoameričkome sveučilištu u Meksiku. Doktorirao je filozofiju na Međunarodnoj akademiji filozofije Kneževine Lihtenštajn.

Bio je akademski koordinator Papinskog instituta Ivana Pavla II. u Ciudad de Méxicu, i bio je profesor metafizike, bioetike, i filozofije prava na Panameričkome sveučilištu u Ciudad de Méxicu. 2013. godine održavao je Memorijalna predavanja Karola Wojtyłe na Katoličkome sveučilištu u Lublinu, u Poljskoj.

Od 2004. do 2007. godine bio je upravitelj Sociopastoralnog opservatorija Latinskoameričkog biskupskog vijeća. 2008. godine osnovao je Centar za napredna društvena istraživanja (Centro de Investigación Social Avanzada, CISAV), gdje je profesor i istraživač na Odjelu za filozofiju te član Upravnog vijeća.

Član je teološke komisije Latinskoameričkog biskupskog vijeća i Papinske akademije za život. Autor je brojnih publikacija na polju antropologije, bioetike i socijalne filozofije.

 Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: Rodrigo Guerra / Where Peter Is

[i]       Usp. sveti Ivan Pavao II, Redemptor Hominis, br. 10, 13, 14.

[ii]      Sveti Ivan Pavao II, Redemptor Hominis, br. 10.

[iii]     Papinsko vijeće za pravdu i mir, „Kompendij socijalnoga nauka Crkve”, Continuum 2006.

[iv]    Usp. R. Guerra López, „Afirmirati osobu radi nje same” (Afirmar a la persona por sí misma), CNDH, Meksiko 2003.

[v]     Papa Franjo, „Poruka profesorici Margaret Archer, predsjednici Papinske akademije društvenih znanosti”, 14. travnja 2017.

[vi]    Antonio Spadaro, DI, „Fratelli Tutti. Vodič za čitanje” (Fratelli tutti. Una guía para la lectura), R. Luciani – D. Portillo (koordinatori), „Otvoreno bratstvo 2.0” (Fraternidad abierta 2.0), Khaf, Madrid 2021., str. 16-17.

[vii]   J. M. Bergoglio (papa Franjo), „Svjedočanstvo krvlju” (Testimonanza di sangue) [CIAS, Bs. As. 1976.], prijevod na talijanski u „Društveni pastoral” (Pastorale sociale), Jaca Book, Milano 2015., str. 243.

[viii]  Pa a Franjo, Fratelli Tutti, br. 70.

[ix]    Ibidem, br. 92.

[x]     Benedikt XVI., Deus caritas est („Bog je ljubav”), br. 1.

[xi]    Usp. Papa Franjo, Fratelli Tutti, 5. poglavlje; R. Buttiglione, „Politički problem katolika” (Il problema politico dei cattolici), Piemme, Casale Monferrato, 1994.; C. Aguiar – R. Guerra (koordinatori), „Katolici i politika” (Católicos y políticos), predgovor Jorgea Marija Bergoglija, DI; Agape, Bs. As. 2006.