Očaj je napast. Tako dolazimo do pretposljednjega zaziva, „ne uvedi nas u napast“. Prijatelji, od kojih su neki vjernici, a drugi nisu, svako me malo pitaju: „Don Marco, može li nas Bog uvesti u napast?“ Ovaj zaziv rado čitam ovako: „Budući da me Sotona napastuje, pomozi mi da ne upadnem u spletke njegova zavođenja.“ Ne mogu vjerovati da bi me Bog napastovao.

Ovdje se radi o ne baš točnu prijevodu. Naime, ako otvorimo posljednje izdanje Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija, ondje čitamo: „ne napusti nas u napasti“ (Lk 11,4; Mt 6,14). I Francuzi su zamijenili tekst prijevodom koji znači: „Ne dopusti mi da padnem u napast.“ Ja padam, a ne da me on baca u napast pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: „Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku.“ Kao na slici gdje Isus pruža ruku Petru koji ga zaziva: „Gospodine, spasi me, utapam se, pruži mi ruku!“ (usp. Mt 14,30).

U našoj zatvorskoj župi najveća napast kojom nam Sotona svakoga jutra nastoji zavesti srce jest šaputanje: „Ma pustite, ionako se ništa ne će promijeniti, sve je to gubljenje vremena.“ Očajavati za mene znači nemati više pogled usmjeren na Kristovo lice.

On je nada, on je sidro.

No istina je i da, kada sam napastovan, postajem svjestan u srcu koliku mi je milost Bog dao: možda je ne bih uočio da nisam bio napastovan. U mojemu mjestu uvijek kažu da se nitko ne smije hvastati da je čist ako nikada nije bio napastovan.

Istina, to je lijepo rečeno.

Knjiga Oče naš dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a o njoj možete saznati na linku ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.