Riječka nadbiskupija ogradila se od svoga vjeroučitelja Marina Miletića.

Točnije, ogradila se od njegova istupa na u ponedjeljak održanom prosvjedu, koji je na glavnom zagrebačkom trgu okupio preko 20.000 prosvjetnih radnika iz cijele Hrvatske. Učitelji su izrazili svoje nezadovoljstvo teškom situacijom u koju su ih dovele ova i prethodne političke nomenklature, a među govornicima je bio i Miletić.

Kako je jedan moj prijatelj lucidno primijetio, svjedočimo tako zanimljivoj situaciji u kojoj su se na istoj strani našli portal Index.hr i nadbiskupija u Rijeci. I jedni i drugi požurili su nam dati do znanja kako smatraju da jednom vjeroučitelju nije bilo mjesto na prosvjedu učitelja.

Autore s Indexa je prizor Miletića na Trgu bana Jelačića razbjesnio jer im ne ide u glavu kako je to moguće da su pobunjeni prosvjetni radnici dopustili jednome takvome „nazadnom katoliku“ održati govor. I to još takav koji je, kako svjedoče mediji, svojom odlučnošću i artikuliranošću izazvao oduševljene nazočnih. Ekipa toga portala bi, dakle, određivala u skladu sa svojim ideološkim preferencijama tko se u Hrvatskoj smije buniti protiv društvenih nepravdi, a tko ne. Štoviše, oni smatraju kako vjeroučitelji općenito nemaju što tražiti među prosvjetnim radnicima. Ništa novo od njih, rekli bismo.

Riječka nadbiskupija, pak, u svojemu je ograđivanju naglasila kako se distancira upravo od sadržaja Miletićeva istupa, a da pri tome nije pojasnila što joj u njemu smeta.

Napisali su samo kako vjeroučitelj ima kanonski mandat i da njegov nastup u Zagrebu nije bio dogovoren s Katehetskim uredom. Ako je to i doista tako, ostaje nejasnim zašto ovaj nesporazum nije bio riješen internom intervencijom nego ga je bilo potrebno prelamati preko koljena javnim priopćenjem u kojemu je naglasak, kako smo napisali, na ograđivanju od istupa njihova vjeroučitelja koji je, kako to dobro znaju naši čitatelji, u toj nadbiskupiji pokrenuo niz važnih i korisnih pastoralnih inicijativa.

Ova i ovakva reakcija nadbiskupije otvara važna načelna pitanja koja čak i nisu toliko povezana s konkretnom društvenom situacijom o kojoj je riječ (kompleksno pitanje učiteljskog štrajka) i sa samim Miletićem, nego mnogo više s problemom odnosa institucionalne Crkve u Hrvata prema društvenom angažiranju laikata.

Nejasna je, naime, sljedeća stvar.

Zašto nakon niza dokumenata nadležnih vijeća HBK-a o potrebi društvenog angažmana katoličkih laika u očitim problemima koji muče naše društvo, jedna biskupija ima potrebu tako negativno reagirati na laičkog vjernika koji je te naputke poslušao i uključio se kao vjeroučitelj i katolik u stvaranje boljeg društva, onako kako to najbolje zna i umije?

Zašto, nadalje, nakon tolikih propovijedi naših biskupa izgovorenih o opasnosti, ako baš hoćete duhovnoj kušnji, upadanja u letargiju vjernika pred tim problemima, oni koji na njih odgovaraju angažmanom bivaju opominjani i još se od njihovih istupa „ograđuje“ kao da su kriminalci?

Misli li doista netko u vrhu Crkve u Hrvatskoj da štrajkati „nije katolički“?

Nadamo se da ne. Jer takvo bi stajalište bilo u suprotnosti kako s Katekizmom Katoličke Crkve koji u paragrafu 2435. štrajk opisuje kao „moralno opravdan“, tako i sa socijalnim naukom koji kroz dokumente Drugog vatikanskog sabora i kasnije enciklike („Laborem exercens” sv. Ivana Pavla II., primjerice), o tome fenomenu također progovara na isti način. Slično je i s organiziranjem radnika u sindikate, te organizacije koje je papa Lav XII. u svojoj poznatoj enciklici „Rerum novarum“ iz 1891. pozdravio (uz upozorenje na opasnost od indoktrinacije socijalizmom) kao potrebne u reguliranju tržišta rada.

Točno je, u svim tim slučajevima od štrajkova se traži da zadovoljavaju određene etičke kriterije (nenasilnost štrajka, nepostojanje moguće štete koju on izaziva i koja bi bila veća od potencijalnog dobra koji bi donio itd.), ali unutarcrkvena rasprava o svrhovitosti štrajka učitelja koji u ovom trenutku potresa Hrvatsku (što je, napomenimo, svakako važna tema potrebita diskusije) nije ni otvorena, a kamoli da je završena pa da ovakvi oštri potezi mogu biti opravdani njezinim mogućim zaključcima.

Čini nam se, dakle, da Miletićeva odluka (kao i odluka bilo kojeg drugog katolika, uostalom) da se štrajku pridruži i da se u mjesnom sindikatu angažira jest ona na koju ima pravo kao građanin. Kao takva, ona, čini se prilično jasnim, nije povezana s njegovim kanonskim mandatom koji prije svega zahtijeva njegovu vjernost Učiteljstvu i svjedočenju kršćanskog života, a nema tendenciju definirati njegove društvene ili političke prosudbe.

O Miletiću i njegovu angažmanu možemo misliti što hoćemo, ali teško da bi netko mogao tvrditi kako je u njegovu nastupu bilo nečega što je bilo u suprotnosti s Učiteljstvom ili kršćanskim svjedočanstvom. Mnogi bi rekli kako je upravo suprotno.

U tom smislu, ovo priopćenje Riječke nadbiskupije kao da šalje dosta opasnu poruku o kanonskom mandatu kao sredstvu usmjeravanja građanskih prosudbi vjeroučitelja i sugerira da bi nadležni katehetski uredi mogli postati neka vrsta „ureda za nadzor“ političkih preferencija.

Nakon svega, ne možemo ne primijetiti i ovo.

Marin Miletić je već godinama poznat po tome što otvoreno progovara o mnogim, pa i političkim temama, ne libeći se pri tome kritizirati političare i njihove poteze. To je, uostalom, postao i dio njegova poslanja kao društveno angažiranog katoličkog laika. Njegov, marketinškim jezikom govoreći, „zaštitni znak“. Zar je nakon svih tih godina problem nastao tek onda kada je Miletić počeo kritizirati vladu Andreja Plenkovića?

Katolička Crkva u Hrvatskoj treba laike koji neće oklijevati dati svoj prilog aktivnom rješavanju problema koji nas muče i koji će to pokušavati na autentičan kršćanski način. Podrezivati krila onim laicima koji to čine znači slati vodu na mlin onima koji već godinama pokušavaju kršćanski diskurs izbaciti iz javnoga prostora. Zar je doista potrebno da takvi laici, osim što trpe napade od takvih, moraju biti napušteni i od „svojih“, od kojih očekuju najveću potporu?

Nastavi li se institucionalna Crkva „ograđivati“ od takvih laika, te će je ograde sve više udaljavati od pastve. Od onih za koje je pozvana brinuti.

Goran Andrijanić | Bitno.net