Puno puta se dogodi da odustanete od nečega jer vam je okolina rekla da bi tako bilo najbolje. Ali, to ne mora biti istina i to uopće ne mora biti tako.

Jer, bilo tko s druge strane ili sa strane – ne živi vaš život. Taj drugi ili ti drugi ne znaju što vas pokreće, koja je vaša strast, koliko ste spremni izgorjeti da biste ostvarili svoje snove. Ti promatrači koji često iz udobnog naslonjača klimatiziranih prostora baš vas gledaju svojim očima i drže se sposobnim docirati što bi, eto, za vas trebalo biti dobro označeni su u ladici “pogrešno”. Ako želite dobro, ako ste pomireni sa svojom savjesti, ako vam neki vaš glas govori da idete tim putem (pretpostavljam da pritom ne čujete „one glasove“), onda morate ići za svojim snovima.

Bacači kamenja i hejteri će ionako uvijek raditi ono što oni drže potrebnim, bez obzira na vaše odluke. Vi, pak, nemojte imati vremena za njih, jer je vrijeme dragocjeno. I uvijek idite dalje. Jer dok stojite – propadate. Da se poslužim mišlju svetog Bosca, treba činiti dobro i ne obazirati se na priče.

Vjerujete li u čuda? Ne? Ok. Dopustite mi reći – nadam se da onda barem vjerujete u dobro? Ako ste odgovorili barem s jednim „da“ na koje od pitanja – slobodno nastavite čitati tekst.

Vjeroučitelj sam u Sušačkoj gimnaziji u Rijeci, evo već punih trinaest godina. U školi imam i najveću grupu srednjoškolskih katoličkih skauta uzrasta vukova koje okupljam na tjednim susretima. Iz tog bazena su se godinama “otkrivali” oni mladi ljudi koji preko skautizma stvaraju, doslovno stvaraju vrijednosti. Nema tu puno filozofije. Treba biti s mladima, biti s njima. Ujutro, poslijepodne, navečer ako treba. Sjećate li se razgovora lisice i malog princa?

„Vrijeme koje provodite s vašom ružom čini ružu toliko posebnom.“

Ovo se može preslikati na sve naše odnose. Obiteljske, prijateljske, sve ostale – biti prisutan uz nekoga.

Sušačka gimnazija

U Gimnaziji i preko Gimnazije radim mnoge projekte: organiziramo, kao katolički skauti, besplatna ljetovanja za siromašnu djecu Srebrenice, za beskućnike, za djecu Republike Srpske. Gotovo mjesečno imamo akcije pomoći potrebitima, redovito planinarimo, radimo, molimo, sanjamo. I moji nekadašnji gimnazijalci, danas katolički skauti, okosnica su mnogih projekata koji sa svojim nesebičnim volontiranjem daju posebnu dimenziju našim projektima.

Mi smo vam jedna velika škola. Brojimo gotovo 700 gimnazijalaca. Bez lažne skromnosti – mi smo vam škola koju riječki osnovnoškolci najviše vole upisati. Dok mnoge škole imaju poteškoće s upisima, mi upisujemo po šest odjeljenja već godinama. Veliki dio gimnazijalaca je izabrao pohađati i izbornu nastavu vjeronauka. Razrednik sam tu, već treću generaciju guram prema završnim maturama. No, jedno nisam nikada imao: vlastitu učionicu kao profesor. Da se razumijemo, iz objektivnih razloga. Suludo bi bilo očekivati da imam posebnu učionicu dok, na primjer, neki drugi predmeti nemaju istu.

“Možeš u podrum, ako hoćeš.”

Upravo tako mi je rekla ravnateljica, Đudita Franko, kada sam počeo razmišljati o tome. Gđa Đudita je ravnateljica Sušačke još tamo od devedesetih godina. Snažna žena, Grobnišćica, s jasnom vizijom. Đudita ima i jedan veliki dar. Kada prepozna da netko nešto može pusti ga da taj i radi. Sve dok je taj rad na dobro škole i učenika. Đudita je vjerojatno osjećala što će se dogoditi kada mene pošalje u derutni i zapušteni podrum. Ok, znam kako ovo zvuči čitatelju koji me osobno ne poznaje. „Stvarno je ufuran ovaj lik“, možda će reći. Možda i nisu daleko od istine, svi imamo neke svoje “ufure”, nije to bauk priznati. Isto tako i ja. Jednim dijelom živim za školu, živim svoj poziv i u svemu što radim dajem sve od sebe. Do kraja. Takav sam. Gori, gori i izgori, što drugo?

Moja ravnateljica je znala da ću napraviti nešto od zapuštenog i napuštenog podruma. No, vjerojatno ona nije znala što točno? Nisam ni ja. Ja vam nikada o tome ne razmišljam. Kada gradim, obavljam, stvaram… to vam sve ja s Isusom rješavam. I shvatio sam kada tako idem – onda se dogodi čudo. Ne jedno. Nego ustvari – čuda.

Moram jasno istaknuti sada među svim ljudima njih četvero. Svi su moji bivši učenici i moji skauti. Arhitektica Sabina Marov, Josip Kovačić, Marko Cvijić i Mirko Beno. Ovi ljudi su sa mnom proživljavali svaki zid, svako gletanje, farbanje, projektnu dokumentaciju, svaki moj udisaj i luđački sjaj u očima. Jer, ja nikada ne vidim propadanje, već priliku. Na koncu, i pad može biti dobar ako čovjek nakon pada odluči biti bliže svome Učitelju, zar ne? Hvala i domaru Marinku Filčiću, stvarno mi je isto puno, baš puno pomogao.

Uloga društvenih mreža za ovaj projekt? Ključna. Prije nepuna tri mjeseca sam mrtav hladan na svom profilu taksativno nabrojao sve što mi treba: žbuka, glet masa, gips, farba u ogromnim količinama za zidove (učionica mi ima 70 kvadrata, a Soba tišine 30 kvadrata, hodnik sam je dug 45 metara, strop je na 2,5 metra pa – računajte.) Sve smo to uredili. Pitao sam za aparat za kavu, da mi učenici mogu piti normalnu kavu, a ne onaj „otrov“ iz aparata. Pitao sam za android TV, kutnu garnituru, stol od pet metara, drugi stol od pet metara, tri računala i jedan printer da mi gimnazijalci mogu printati što im treba za nastavu. I opremu za uređenje interijera Sobe tišine.

Bog me je, imam osjećaj, gledao i smiješio se. Smiješio se mojoj odvažnosti i potpunom predanju. Čujem, ekipa mi se i smijala iza leđa. Ja sam se za njih molio i rekao sam Isusu: znam da će ovo biti nešto veliko. Ti voliš iznenađenja, hajde me iznenadi da sam budem u šoku od tvoje svemoći. Tako sam otprilike razgovarao s Učiteljem. Ljudima ne zamjeram ništa. Kada si duboko u močvari okružen žabama sve ti žabe postanu baš lijepe, a i vonj močvare nije više tako odvratan.

I onda je krenulo.

Pozivi ljudi. Poruke u box. Sve su mi kupili. Sve. I više od toga. Tražio sam dva, tri računala, dobio ih jedanaest. Da, dobro ste pročitali. Molio sam aparat za kavu, dobio sam ih dva – i to od Krupsa. Molio sam printer, dobio sam ih – dva. Nedavno me nazvao bivši učenik iz New Yorka da mi kupuje i 3D printer i šalje ga. Dakle, imat ću – tri printera. Dobio sam mikrovalnu, toster. Kutnu garnituru, brdo stolarije, police. Ploču od dvanaest kvadrata, android TV od 5300 kuna, ozvučenje… za Sobu tišine sam dobio: židovski svijećnjak, Toru staru 105 godina!!!, Kuran, Novi zavjet na starogrčkom, Talmud… ma – sve. Umjetnica Basia Pycel-Andrijanić mi je napisala predivnu ikonu Lica Isusova i darovala ju za Sobu tišine.

Dvadeset i pet stolica iz samostana, starih gotovo 90 godina koje sam s učenicima, Imamom, pastorima brusio i lakirao. Da, dobro ste pročitali. Par dana su mi dolazili fizički pomagati: riječki imam Hajrudin ef. Mujkanović, pastor Giorgio Grlj, pastorica Melani Ivančević, članovi drugih kršćanskih Crkvi, sušački župnik vlč. Siniša Vujčić.

Kada su mi gotovo uređeni prostor posjetili msgr. Matija Matičić rektor katedrale i biskupski vikar za pastoral, i dr. sc. Ksenija Rukavina Kovačević – oboje nisu krili oduševljenje viđenim i uputili su mi riječi kakve mi je baš malo neugodno ovdje pisati. Doktorica znanosti Ksenija Rukavina Kovačević je rekla, između ostalog, da je ovo vjeronauk 21. stoljeća, da je ovo učionica 21. stoljeća i da poučavam učenike metodama 21. stoljeća. Hvala joj na ovoj potpori. Hvala Matiji na svemu. Javljali su mi se ljudi, od vlasnika prodajnog centra Forda do žene koja je odvojila 50 kuna za pomoć. Bože, koja priča…

Kažem ja arhitektici kada je radila stol na kojemu će stajati svete knjige i simboli monoteističkih religija da izabere najskuplji materijal. Sabina će meni: „Pa tko će to platiti?“ Odgovorio sam joj da ako je Nekome stalo da to bude – to, to će i biti, ako ne budemo imali, kupujemo ivericu. Odem na fejs i lijepo napišem što želim i koliko to košta. Za dvadesetak minuta javi mi se riječka poduzetnica Tanja Aković Pendić i kaže: „Marine, meni šalji račun, ja to plaćam.“

I ovakvih situacija sam imao na desetke. Hvala svakom čovjeku koji mi je pomogao na bilo koji način. Imena i prezimena svih su trajno otisnuta na drvenoj ploči što je sve izradio umjetnik Jure Lisak iz Zadra, hvala mu na tome. Također, sva imena su navedena u točnom opisu donatora u projektnoj dokumentaciji koja je predana mjerodavnim institucijama.

No, želim s vama još podijeliti dvije situacije. Svjedočanstva radi.

Bila je nedjelja. Gotovo 2 ujutro. Tako da je ustvari bio – ponedjeljak. Skauti su otišli kućama nakon druženja u mom stanu. Kažem ja ženi da idem malo vidjeti tko bi mi mogao kupiti protuprovalna vrata. Danijela, iako je sa mnom cijeli život – još se nije u potpunosti naviknula na moja ludila.

„Marine, blesav si, to se ne radi u 2 ujutro, dižeš se za koji sat, idi spavati“, brižno će ljubav mog života.

No, ja sam imao druge planove. Otvorim google tražilicu i kažem: „Ajmo Isuse, ajmo u ludilo, vrata mi daj, treba osigurati svu opremu, prastaru Toru, ikonu…“ i upišem u tražilicu „protuprovalna vrata Rijeka akcija“ (“akcija” jer nisam htio Isusu pretjerati u zahtjevima) izbaci mi nekoliko firmi, mene srce odvuče na solarno.hr.

Kliknem, odem na njihov random mail i napišem zamolbu kao da pišem nekom moćnijem župniku molbu za pomoći. Ok, ajde nisam napisao „hvaljen Isus“, ali sve drugo – jesam. Predstavio sam se, rekao što radim, naveo radove, što sve imam u učionici i Sobi tišine i rekao da mi trebaju protuprovalna vrata. Pošaljem ja tu ludu zamolbu u gluho doba noći. Prođe jedan dan – jave se ljudi.

„Marine, dobar dan, upoznati smo mi s vašim radom, podupiremo ga, ali dobili ste trgovinu u Rijeci, mi nemamo protuprovalna vrata, proslijedit ćemo zamolbu mjerodavnima pa se čujemo“, otprilike je pisalo u odgovoru.

Prođe još jedan, a ja dobijem mail: „Marine, koje su dimenzije vrata?“ I eto, skratit ću sada taj razgovor – vrata su montirana na ulaz u vjeronaučnu učionicu. Show, zar ne? Pošalješ random mail, i eto. Ostalo je Isus sredio.

Uredio sam Sobu tišine do kraja i učionicu da stvarno bude učionica 21. stoljeća u koju učenici mogu doći kada god žele popiti čaj, kavu, sok, zagrijati si sendvič… (ja vam dođem u školu u 7.15 i odem u 14 sati iako nemam naravno toliko nastave, ali eto, volim biti tu za učenike). Ljudi su me nastavili pratiti. Pa sam uredio cijeli hodnik. I taman kada sam mislio odustati od ozvučenja hodnika i prilagodbe za neke književne večeri, nagovore, susrete… javi mi se Bruno i kaže: „Marine, što ti još treba, ja ću to pokriti.“

Čvrsto sam uvjeren. Moli i radi. Ne osvrći se na zle jezike. Svakome kome god možeš – pomozi. I tako do kraja. A kraja ustvari – nema. Kraj mora biti tamo negdje, blizu Gospodina. I kada prođemo kroz ta konačna vrata shvatit ćemo da je konačno – beskonačno i da nam je Gospodin blizu. Koje li radosti. A do tada? Gori, gori i izgori. Za smisao.

POGLEDAJTE GALERIJU O NASTANKU NOVE VJEROUČITELJSKE UČIONICE U SUŠAČKOJ GIMNAZIJI.

Marin Miletić | Bitno.net